Predsjednik Srbije je u razgovoru s hrvatskim ministrom vanjskih poslova Gordanom Grlićem Radmanom kazao da će u novu srbijansku vladu uključiti predstavnike hrvatske manjine, i to kao državnog tajnika ili pomoćnika ministra. Tko bi to mogao biti još se ne zna, a isto tako se ne zna ni točna pozicija u vladi koja se tek sastavlja.
Ispuni li se ta najava, mogao bi to biti korak naprijed u hrvatsko-srpskim odnosima, ali uz jednu veliku ogradu. Hrvatska strana taj potez smatra dobrim, ali inzistira na zakonskom rješenju koje će osigurati da takva rješenja ne budu prepuštena dobroj volji trenutačne vlasti, već da postanu sistemska.
Podloga za to već postoji, i to od 2004., kad su dvije države potpisale međunarodni sporazum o uzajamnoj zaštiti manjina i fiksnu zastupljenost u predstavničkim tijelima, no za razliku od Hrvatske, on se u Srbiji ne primjenjuje. Imenovanje nekoga iz hrvatske zajednice u izvršnu vlast je poželjno, ali je Hrvatskoj puno važnije da izvršna vlast bude derivat zastupničke, odnosno da Hrvati imaju zastupnike u državnoj i pokrajinskoj skupštini te u lokalnoj vlasti.
Debalans u Srbiji
U Srbiji postoji debalans u odnosu na Hrvatsku kad je u pitanju reciprocitet u statusu položaja manjina i obveze da se osigura stalna zastupljenost manjina, što je i europska stečevina, a ne samo bilateralno pitanje. Primjena sporazuma podrazumijeva i promjenu izbornog zakona u Srbiji i traženje rješenja, što je za ovaj izborni ciklus prekasno. No kako je kazao hrvatski ministar, ako dvije države žele graditi dobrosusjedske odnose, a oni su sada na niskoj razini, odnosno na minimumu, moraju imati sadržaj i biti vidljivi te se mora ispunjavati ono što je dogovoreno. Najavio je i posjet Beogradu kad vlada bude formirana.
Gledajući širu sliku i trenutačni položaj Srbije i njezin odnos prema EU i pregovorima koje vodi, ta je zemlja već neko vrijeme neformalno stavljena na čekanje. Srbija je dosad otvorila 18 od ukupno 35 poglavlja, od čega su dva privremeno zatvorena, a otvaranje novih poglavlja ne planira se tako skoro. Na stranu Hrvatska, koja s tom državom ima poseban odnos zbog posljedica rata, čega su svjesne i druge članice, no percepcija Srbije među ostalim državama EU mogla se vidjeti i na nedavnom sastanku Vijeća za vanjske poslove.
Kako nam je potvrđeno iz više stranih diplomatskih izvora, Vučić je uvjeren da je Srbiji potrebna samo jaka podrška Njemačke, odnosno da će Njemačka natjerati ostale zemlje da se usuglase oko podrške Srbiji. To je mišljenje možda i imalo nekog rezona prije nekoliko godina, pogotovo za vrijeme migrantske krize, kad je Vučić bio adut zbog migrantskog pritiska, no kako je cijela ta kultura dobrodošlice Angele Merkel doživjela poraz, i uloga Vučića se potrošila, a Njemačka – iako pozdravlja normalizaciju odnosa Prištine i Beograda – ipak je nogom stala na kočnicu.
Srbiju gura Mađarska
No Srbiju izuzetno gura jedna druga zemlja – Mađarska. Ona inzistira da se proces pregovora ubrza, da se Srbiji da prioritet i da je se primi gotovo preko reda. U tom smislu je na sastanku govorio i mađarski ministar vanjskih poslova Péter Szijjártó. Mađarska u pridruživanju Srbije Europskoj uniji vidi mogućnost još veće ekonomske ekspanzije, ali i okrupnjavanje terena na kojem žive Mađari jer je u Vojvodini vrlo brojna mađarska manjina. No na te riječi Szijjárta, koje su u neskladu s rezultatima koje je ta država postigla i koji su evidentirani u izvješću o napretku, reagirao je čak i sam visoki predstavnik EU za vanjsku politiku i sigurnost Josep Borrell koji ne komentira stvari ako su afirmativne, kazavši kako za ulazak neke zemlje, u ovom slučaju Srbije, mogu postojati pravni ili politički kriteriji.
Mi smo se opredijelili za pravne, odnosno za ispunjavanje uvjeta i mjerila. Ako netko misli da se trebaju uključiti politički kriteriji, onda je potrebna druga platforma, rekao je Borell i time vratio razgovor na meritum, a to je ispunjavanje preuzetih zadaća. Također, posebni izaslanik Europske unije za dijalog Beograda i Prištine Miroslav Lajčak pohvalio je dosad učinjeno, ali i naglasio da i te kako ima mjesta za napredak i veće zalaganje Beograda.
Prvi srbijanski korak moraju biti – nestali
Prvi korak koji Hrvatska očekuje od Srbije je rješavanje pitanja poginulih i nestalih. Vučiću je jasno rečeno da se traže podaci za 1969 osoba, a da to podrazumijeva primarne i sekundarne masovne grobnice, te one pojedinačne. Hrvatski ministar Grlić Radman nabrojio mu je lokacije na srbijanskom teritoriju gdje je od listopada 1991. do kolovoza 1992. bilo zatočeno 7000 ljudi, a ubijeno ih je najmanje 19. Razgovarali su o tome da se postavi spomenploča i da bivši logoraši posjete Stajićevo, ali i da su Hrvati bili zatočeni, mučeni te ubijani i u Beginima, Sremskoj Mitrovici, Nišu i istražnom vojnom zatvoru u Beogradu. Hrvatska inzistira i na potpisivanju bilateralnog dogovora o suđenjima za ratne zločine na kojem su obje strane surađivale, ali je u Srbiji proces zaustavljen, a čime bi se prekinula samoproglašena srbijanska jurisdikcija nad ratnim zločinima na cijelom bivšem području Jugoslavije.
