Većina ljudi zdravorazumski smatra da su razvijenije i bogatije države one u kojima se više radi. Zakonitost veze više uloženih sati rada i većeg bogatstva se uzima zdravo za gotovo. Stvari, međutim, ipak nisu toliko jednostavne.
Što si bogatiji, to manje radiš
Stvarnost je zapravo sasvim suprotna. Na svjetskoj razini uglavnom vrijedi pravilo da u siromašnijim zemljama provedu više sati na poslu nego u bogatijima. Dapače, trend je da kako zemlja postaje bogatija, to ljudi manje sati provode na poslu, imaju bolja radna prava, više dana godišnjeg i slično, piše Index.hr.
Kako se većina svijeta razvijala i postajala sve bogatija posljednjih desetljeća tako je i broj radnih sati u padu gotovo svugdje. Iste zakonitosti vrijede u cijelom svijetu, pa tako i na našem području.
Prosječni radnik u SAD-u je 1950. godišnje radio oko 2000 sati. U poslijeratnoj Europi se radilo više, od 2100 u Belgiji do više od 2400 u Njemačkoj. Prije Drugog svjetskog rata je situacija bila obrnuta i radnici u SAD-u su radili više od radnika iz država Europe, ali poslijeratna obnova razrušenog kontinenta je preokrenula trend.
Povijesna zanimljivost je da su radnici u bivšem SSSR-u tjedno i godišnje radili više nego u SAD-u i Zapadnoj Europi. Razlika se smanjivala i radnici u SSSR-u su također radili sve manje, ali su sredinom osamdesetih i radnici na Zapadu radili 100 i više sati godišnje manje nego u SSSR-u.
Europa se vrlo brzo obnovila i danas Europljani rade manje od radnika u SAD-u, ali je ukupan broj godišnjih radnih sati pao na obje strane Atlantskog oceana. Danas prosječni radnik u SAD-u godišnje radi otprilike 1750 sati, 250 sati manje nego prije 70 godina. U EU se radi od 1350 sati godišnje u Njemačkoj do 2060 u Poljskoj i Grčkoj.
Postoje iznimke
Svako pravilo ima iznimke, a po pitanju zakonitosti da rastom bogatstva neke države radnici u njoj manje rade iznimka je Kina. Prosječni radnik u Kini je 1979. radio 1979 sati godišnje, a danas radi 2174 sata. Standard je u Kini drastično narastao posljednjih godina i gospodarstvo je godišnje raslo fantastičnim stopama. Kinezi danas svejedno rade 200 sati više nego prije 40 godina.
Stanovnici Singapura su među najbogatijim ljudima na svijetu, zbog čega se pretpostavlja da bi trebali relativno malo raditi. Ali i oni su iznimka te rade koliko i siromašni stanovnici Bangladeša.
Crnogorci rade najviše, ne najmanje
Hrvatska s 1835 sati godišnje spada u zemlje s najviše radnih sati godišnje, ali to je očekivano s obzirom na to da vrijedi pravilo kako radnici u manje razvijenim državama rade više. 1995. se radilo 1924 sata pa je gotovo sto sati godišnje odrađenih radnih sati manje dobar indikator napretka.
Radnici u Crnoj Gori rade više od radnika u bilo kojoj državi nastaloj raspadom Jugoslavije. Prosječno radnici u Crnoj Gori odrade 44.3 sata tjedno, skoro pet sati više nego u Sloveniji (39.5 sati) i Hrvatskoj (39.6 sati). Nakon Crne Gore najdulje se radi u Srbiji (42.3 sata), Grčkoj (41.8 sati), Sjevernoj Makedoniji (40.3 sata), Bugarskoj (40.9 sati) i Rumunjskoj (39.8 sati). Podaci za BiH nisu dostupni.
U Sloveniji i Hrvatskoj se radi manje nego u ostalim državama Jugoistočne Europe. No prosjek Europske unije je 37 radnih sati tjedno, a Njemačke samo 34.7 sati. U Njemačkoj se tako tjedno radi gotovo pet sati manje nego u Hrvatskoj i čak 9.6 sati manje nego u Crnoj Gori.
Bogati rade malo, siromašni puno
Zašto se u siromašnijim državama Europske unije radi više nego u bogatima i zašto je tako u cijelom svijetu (s iznimkama poput Singapura, Južne Koreje i Kine)?
Čak ni poslovično fanatični radnici u Japanu ne rade puno. Dapače, s 1740 odrađenih sati godišnje prosječni radnik u Japanu radi stotinjak manje sati godišnje od prosječnog radnika u Hrvatskoj. Nijemci su najveći neradnici na svijetu, s tek 1354 radna sata godišnje, skoro 500 sati manje od radnika u Hrvatskoj i 900 sati manje nego u Bangladešu.
Po pitanju rada i bogatstva vrijede dvije korelacije koje, naravno, imaju svoje iznimke. Prva je da ljudi rade sve manje kako država ekonomski napreduje, a životni standard raste. Iznimka je primjerice Kina, gdje se danas radi više nego prije.
Druga korelacija, koja proizlazi iz prve i empirijski je točna, ona je da radnici u siromašnijim zemljama rade više od radnika u bogatijima. Iznimka je, primjerice, Singapur, gdje se radi kao u Bangladešu, iako je stanovništvo daleko bogatije.
