Cijeli svijet prati dramatičnu potragu za nestalom turističkom podmornicom u Atlantskom oceanu kojoj se u nedjelju izgubio svaki trag nakon što je zaronila prema olupini Titanica na dubinu od 3.800 metara. Riječ je o podmornici kojom upravlja tvrtka OceanGate Expeditions, u nju stane pet osoba, dugačka je 6,7 metara, a teška nešto više od 10 tona. Turističke izlete koji koštaju 250.000 dolara po osobi provode od 2021. godine, no sada se ispostavilo da je ta skupa avantura vrlo rizična.
Nestanak podmornice komentirao nam je dr. sc. Nadan M. Petri, specijalist medicine rada i ekspertni konzultant u pomorskoj, podvodnoj i hiperbaričnoj medicini, umirovljeni redoviti profesor Medicinskog fakulteta u Rijeci i Splitu te umirovljeni brigadir HV-a i zapovjednik Instituta pomorske medicine HRM-a u Splitu.
- Podmornica "Titan", je iznimno složen i napredan uređaj, iznimno je otporna na vanjski tlak. Ipak, ukoliko je vjerovati informacijama koje nam dolaze iz mnogih izvora, čini se da nije imala potrebne sigurnosne certifikate ili barem ne sve, a to onda znači da nije prošla sve poželjne postupke testiranja. Čini se da je napredak tehnologije "išao brže" od sigurnosnih propisa - kaže nam dr. sc. Petri.
Pojašnjava nam kako su šanse za individualno spašavanje na tim dubinama nezamislive. Naime, podvodno medicinska istraživanja pokazuju kako je 180 metara granična dubina s koje je teorijski još moguće provesti individualno spašavanje napuštanjem podmornice.
- Mnogi se užasavaju nad činjenicom da se, kako se barem piše, vrata podmornice ne mogu otvoriti iznutra. To je u sadašnjoj situaciji irelevantno. Kad bi se vrata podmornice čak i mogla otvoriti iznutra, to ljudima zarobljenim unutra ne bi značilo baš ništa. Ne može se iz takve podmornice i s takve dubine jednostavno izaći i isplivati na površinu. Možemo s velikom sigurnošću pretpostaviti da su šanse za preživljavanje nesretne petorke minimalne, više teorijske. Oni su u ovom trenutku najvjerojatnije već mrtvi - kaže i dodaje. - Ukoliko su živi, odnosno ukoliko je barem netko od njih još živ, onda su sigurno užasno preplašeni, pod silnim stresom, pothlađeni, gladni, užasno umorni, dišu naporno, pojačano se znoje, dehidrirani su. Prateći znaci jakog stresa su i poremećeno disanje, proljev, pojačano znojenje, drhtanje mišića, što sve otežava racionalno postupanje u situaciji koja je iznimno složena i opasna.
Pojasnio nam je kako unutar podmornice vlada atmosferski tlak ili tlak kao na površini mora, pri kojem posada i putnici u podmornici dišu zrak, ne čisti kisik, a da bi se to osiguralo, podmornica ima čvrsti trup koji taj tlak, u naravi tlak morskog stupa iznad podmornice, podnosi.
- Ukoliko je u podmornicu prodrlo more, onda je more, koje je tamo dole pod silnim pod tlakom, stisnulo zrak unutar podmornice pa nesretnici sada dišu zrak pri povišenom tlaku, što nije dobro. U slučaju uspješnog spašavanja bi bilo iznimno složeno sigurno ih izvesti iz podmornice jer ona nema mogućnost tzv. izobaričnog spajanja, spajanja dva sustava koji su pod istim tlakom. Tu mogućnost imaju samo vojne podmornice koje se mogu spojiti na spasilačku podmornicu jer imaju i kompatibilne otvore na trupu. Zalihama kisika "osvježava" se zrak kojeg dišu, a ne znam na koji način je u toj podmornici riješeno pitanje eliminacije ugljičnog dioksida koji je proizvod disanja. Njegovo nakupljanje bi imalo pogubne posljedice po sve u podmornici. Budući da je prostor podmornice malen, nakupljanje ugljičnog dioksida bi moglo predstavljati problem - pojašnjava nam dr. sc. Nadan M. Petri. Dodaje kako se na dubini pri kojoj trup više ne može izdržati tlak, podmornica urušava i svi ginu u nekoliko sekundi.
- Ta je smrt laka i brza, ali je ova agonija užasna i ne možemo u cijelosti niti razumjeti kako je tim ljudima - dodaje.
Zalihe kisika koje podmornica ima se možda nekima mogu činiti velikim ili barem dovoljnim, no kaže da to uopće nije tako.
- Koliko god velika bila želja i dobra volja, koliko god žurili brodovi i avioni, koliko god veliki bili napori koji se ulažu, akcija spašavanja podmornice čija se pozicija ne zna, a koja je možda na dubini gdje ju je tlak već zdrobio kako limenku, je traženje novčića na nepokošenoj livadi. Vrijeme je ovdje jedan od ključnih faktora, a njega više nema. Iz nedavne izjave umirovljenog podmorničara i kapetana bojnog broda Američke ratne mornarice Davida Marqueta, razvidno je da i on dijeli vrlo slično mišljenje. Ima jako malo nade, ako uopće, da će ova akcija spašavanja završiti sretno. Bilo bi to pravo čudo - zaključuje naš sugovornik.
DVA OPASNA PLINA ZA PODMORNIČARE
Ugljični dioksid čini samo 0.03% normalne atmosfere na otvorenom, ali ga u zatvorenim prostorima ima više. Povišeni parcijalni tlak ugljičnog dioksida stimulira disanje, što povećava dubinu i učestalost disanja, pa potrošnja kisika u konfiniranom prostoru raste. Ako koncentracija u udahnutom zraku prijeđe 6% javlja se osjećaj topline, crvenilo lica i glavobolja. lako na početku otrovani može biti euforičan, kasnije nastupa mentalna indiferentnost, tupost, pospanost te nesvjestica, koma i smrt.
Ugljični monoksid je najveći neprijatelj svih podmorničara. To je bezbojni plin, bez okusa i mirisa, koji se za hemoglobin (bjelančevina na opni crvenih krvnih tjelešaca koja prenosi kisik) veže 218 puta brže nego kisik, dakle ima veći "afinitet". Povećana razina ugljičnog monoksida u krvi dovodi do osjećaja vrtoglavice, glavobolje, nesvjestice. kome i smrti. Metabolizam čovjeka proizvodi od 0.3 do 1.0 ml ugljičnog monoksida na sat, što može biti dovoljno za otrovanje u konfiniranom prostoru, naročito pri povišenom tlaku.