Ranijih godina se puno Hrvatica iz Hrvatske javljalo na oglas za radno mjesto njegovatelja u Njemačkoj. Kroz godine su mnoge shvatile kako taj posao, osim što nije nimalo lak, nije baš ni dobro plaćen. Pogotovo je teško njegovateljima bilo u vrijeme pandemije korone, kad su morali dodatno paziti zbog zdravlja ljudi o kojima su se brinuli.
Milena Puljarić (55), podrijetlom je iz Kutine. U Stuttgart je došla 2014. godine. Posao je pronašla preko Agencije za posredovanje u zapošljavanju žena za njegu starijih osoba u Njemačkoj.
– Odlučila sam se za Njemačku kada sam ostala bez posla i bezuspješno pokušavala naći drugi. Preko Interneta sam pronašla jednu agenciju koja mi se činila ozbiljnom. Online sam ispunila upitnik i poslala. Odgovor sam dobila odmah drugi dan. Trebala sam im poslati kopiju putovnice, podnijeti zahtjev za radnu dozvolu i za trideset dana, koliko sve to traje, mogu početi raditi. Oni mi pronalaze radno mjesto, odnosno obitelj gdje ću raditi, te snose putne troškove. Uvjeti rada su bili – tri mjeseca radiš, mjesec dana si doma. Bila sam sretna što sam pronašla posao s plaćom s kojom ću moći pomoći djeci, riješiti neke dugove, nešto „staviti na stranu“ – prisjeća se Milena.
Nisam znala što me čeka u Njemačkoj
Prvo radno mjesto dobila je u okolici Stuttgarta, u obitelji gdje je muž bio bolestan, a njegova se supruga nije sama mogla brinuti o njemu. – Imali su četvero djece koji su živjeli daleko. Dočekala me jedna kćer, dovezla kući, objasnila što je moj posao, hvala Bogu i sve to napisala, jer sam razumjela svaku petu riječ njemačkog jezika. Djed je bio krupan čovjek koji je imao Parkinsonovu bolest i nitko iz Agencije nije rekao da je agresivan, da mu ne smiješ samo tako prići jer udara rukama i nogama. Njegova žena je prema njemu bila neljubazna, nije mogla shvatiti da je on bolestan. A ja, i sve one prijašnje žene koje su bile kod njih – većinom Poljakinje, nismo ništa mogle napraviti, a da ona nije prepravila i prigovorila. To je bilo teško za podnijeti, bilo je čak gore od njegovih udaraca – govori Milena.
Željela je pobjeći
Nakon petnaest dana u toj obitelji, kaže Milena, željela je pobjeći „glavom bez obzira“. – Bila sam psihički slomljena. A kamo da se vratim? Pa otišla sam jer nisam imala izbora. Onda sam rekla samoj sebi: „Zaboravi sve sto si radila u Hrvatskoj, zaboravi što si naučila do sada i shvati da si u ovoj kući samo služavka“. Obrisala sam suze i rekla sebi kako ću izdržati zbog svoje djece i svog unuka koji je tada imao godinu dana – prisjeća se Milena. Milena je kod te obitelji ostala 8 mjeseci. Potom je napustila Agenciju preko koje je došla u Njemačku i zaposlila se u Njemačkoj agenciji.
– Htjela sam u Njemačkoj imati osiguranje da si mogu popraviti mirovinu. Mene je baš pratila „sreća“ prvih godinu i pol. Dobila sam posao njegovateljice u centru Stuttgarta. Pomislih: u gradu, super! A ono u peterosobnom stanu živi baka od 94 godine, proputovala cijeli svijet, a najmoderniji aparat u kuhinji je toster iz 1975. godine. Bio je siječanj, a u stanu nema grijanja, osim u njezinoj sobi plinska peć. Rekla je kako za ostale prostorije nema potrebe za grijanje, a vani oko nula stupnjeva. Kupaonica postoji, ali ne postoji mogućnost tuširanja niti kupanja, vlažnom krpom se brisati… Kada sam to rekla mojoj djeci, nisu mi vjerovali. No to nije sve! Baka je naručivala samo one male konzerve cca 400 gr. gotove hrane, a ja sam trebala skuhati dva krumpira za nas dvije za ručak… eh to je bila dijeta. Pričam sa kćerkom, jadam joj se, a ona kaže: „Mama, pa kada je ta baka doživjela 94 godine hraneći se tako, onda ćeš i ti to preživjeti – smije se danas Milena, koja se u stanu 94-godišnje bake razboljela. Nije bilo jednostavno niti otići liječniku, jer baka nije htjela ostati sama.
Čudni prohtjevi
Nakon iskustva s 94-godišnjom bakom, Milena je dobila 45-godišnju pacijenticu koja je imala multipla sklerozu. – Ni tu nisam imala baš sreće. Žena je imala težak karakter. U dvije je godine kod nje bilo 18 žena! Nitko, ni njeni roditelji, nisu mogli podnositi njene ispade. Ipak, to je bolest koja mijenja čovjeka, ali… Ako sam kod nje htjela popiti kavu, morala sam donijeti svoju kavu, svoj filter i sa svojom vodom ju skuhati. Na dan kad sam bila kod nje smjela sam koristiti maksimalno dva puta toalet, kuhati joj, ali ne ni jesti niti probati. Imala je u stanu jednu običnu drvenu stolicu i na toj sam mogla sjediti, ali ne i koristiti jastučić… Dok jednoga dana nisam donijela jastučić, a onda je počela vikati na mene „kako mi ona nije dozvolila da donesem jastuk“, a onda sam ja „pukla“ i otišla i od nje i iz te agencije – govori Milena. Milena je pronašla novu agenciju i zadovoljna je.
– Konačno sam došla u obitelj koja se odnosi s poštovanjem prema meni. Ipak, često se pitam što ovdje radim, osim da radim posao kroz kojeg živim tuđi život, gdje se smijem jer je njima nešto smiješno, gdje jedem kada su oni gladni, što oni žele i vole, gdje u parku kada šećem s bakicom, moram ići stazom koju je ona izabrala, gdje gledam TV program koji ona želi, idem spavati kada ona kaže da je umorna, i samo se pitam: „Do kada?“. Gdje je moja granica strpljenja i tolerancije? Kada ću uzeti svoj kofer i vratiti se svojim najmilijima – pita se ogorčeno Milena.
