Kada su odnosi između dviju država dobri, korist od toga uvijek među prvima osjete i pripadnici nacionalnih manjina koji u njima žive. Međutim, kada su odnosi između država zategnuti i pojave se bilo kakvi problemi, prvi posljedice tih odnosa osjete upravo pripadnici nacionalnih manjina. Ponekad razlog tome ne mora ni biti odnos između dviju država nego je dovoljna izjava ili zahtjev pripadnika nacionalnih manjina.
Upravo to je proteklih dana ponovno na svojoj koži osjetila hrvatska nacionalna manjina u Vojvodini. Razlog tome bilo je uvođenje tzv. bunjevačkog jezika kao još jednog službenog jezika na području Subotice iako po broju pripadnika u toj sredini Bunjevci ne ostvaruju zakonsko pravo na to. Slijedom tog presedana, Hrvatsko nacionalno vijeće (HNV) uputilo je zahtjev nadležnima da se po principu pozitivne diskriminacije isti princip primijeni i za hrvatske zajednice i hrvatski jezik u općinama Apatin i Bač te u gradu Somboru. Poklopilo se to i s premijerom igranog filma „Dara iz Jasenovca“ koji je izazvao brojne reakcije. Odmah potom upućene su nove prijetnje čelnicima hrvatske zajednice u Vojvodini. Uvredljivi i prijeteći mailovi anonimnih autora dolazili su ne samo na službene adrese hrvatskih institucija u Vojvodini nego i na privatne adrese njihovih čelnika. I to je pokazalo koliko su odnosi između Hrvata i Srba u Vojvodini zategnuti i koliko malo treba da se pojave problemi. „J.... li vam majčicu pseću hrvatsku da vam j....! Ima da dođem sa automatom u prostorije tog vašeg smrdljivog ustaškog udruženja i da vas sve pobijem ko’ stoku”, stoji u e-mailu koji je dobio Demokratski savez Hrvata Vojvodine (DSHV). Nije to bila jedina takva poruka upućena na adresu DSHV-a ili HNV-a. Evo ih još nekoliko: „Ti si na pogrešnoj strani Dunava te svoje ideje sprovedi u Hrvatskoj”, „Onda marš u Hrvatsku, ko te tera da živiš u Srbiji primitivni Hrvaćanine”, „Jel ti znaš gde živiš? Ovo je Srbija majku ti j...., a ne tvoja ustaška zemlja!!! Marš iz naše zemle pa pričaj ustaški gde god hoćeš“, „Ako vam se nešto nesviđa u Srbiji vi slobono možete ići u vašoj lepoj… kakav službeni hrvatski jezik, jel živiš u Srbiji, jel razumeš srpski?? Jel su slični da ne kažem skoro isti?“ Jesu!! Šta hoćete vi ustaše!!??? Proterali ste srpski narod majku vam ustašku, a tražite u Srbiji neka prava, p.... vam materina ustaška!!! To neće moći!!!”
Sve to čelnici DSHV-a i HNV-a prijavili su MUP-u Srbije, a uslijedila je prosvjetna nota Ministarstva vanjskih i europskih poslova Vlade RH. Rezultat svega je da je jedan od autora tih prijetećih poruka uhićen i priveden. – Prijetnje, na žalost, nisu nova stvar, no one su, istina, nakon istupanja Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini i Hrvatskog nacionalnog vijeća na crti obrane dostojanstva Hrvata u Srbiji, znatno pojačane. Institucije koje bi morale stati u obranu svih građana Republike Srbije, na žalost, nikada nisu adekvatno procesuirale počinitelje, da ne idemo korak dalje i kažemo da bi predstavnici vlasti trebali osuditi takve incidente, kao što je to slučaj u Hrvatskoj – rekla je predsjednica HNV-a Jasna Vojnić. Dodala je i kako prijetnje na društvenim mrežama odavno zanemaruju iako bi se neka od državnih institucija i time morala pozabaviti. Tako da su sada prijavili samo prijetnje pristigle na osobne profile i e-mail adrese predsjednika DSHV-a i njoj osobno. – Hoće li Republika Srbija konačno pokazati da „Dara iz Jasenovca“ ipak nije imala za cilj proizvesti ovoliku količinu bijesa prema hrvatskoj manjini i hoće li ohrabriti brojniju većinu onih koji još vjeruju da s Đorđem Balaševićem nije sahranjena nada u mogućnost suživota dvaju naroda, ostaje nam tek vidjeti – istaknula je Vojnić. Kada je riječ o broju Hrvata u Vojvodini i Srbiji, on se iz godine u godinu smanjuje. Stoga danas gotovo nevjerojatno zvuči podatak da je početkom 20. stoljeća Subotica bila grad u kojem je živjelo najviše Hrvata na svijetu. Potvrđuju to i brojke iz toga vremena koje kažu da je u to vrijeme u Subotici živjelo nekoliko tisuća Hrvata više nego u Zagrebu. Situacija je danas sasvim drukčija, a razlog tome je ne samo rast i razvijanje Zagreba nego i prirodni tokovi, migracije, ali i razni ratovi. Pritom su Subotica i Hrvati uopće u Vojvodini i Srbiji bili dodatno ugroženi tijekom devedesetih, u vrijeme Domovinskog rata.
Prema popisu stanovništva iz 1961. godine, u Vojvodini je živio 145.341 građanin hrvatske nacionalnosti, a u Srbiji 196.409. Popis stanovništva iz 1991. godine kaže da je u Srbiji živjelo 105.406 Hrvata, od čega najviše, 74.808, u Vojvodini. Prema popisu iz 2011. godine, broj Hrvata u Srbiji pao je na 57.900, a od toga ih je u Vojvodini živjelo 47.033. – Usporedimo li i letimično ovdje iznesene podatke, vidjet ćemo da je u posljednjih pet popisnih ciklusa broj Hrvata u Srbiji smanjen za dvije trećine. Osim što je to posljedica vođenja aktivnih i dugotrajnih asimilacijskih politika, to mu je pridonijelo i protjerivanje Hrvata početkom i sredinom devedesetih 20. stoljeća. Po neslužbenim procjenama, Vojvodinu i Srbiju moralo je napustiti oko 40 tisuća Hrvata. Najteže povrede i masovnije kršenje temeljnih ljudskih prava koje su pretrpjeli vojvođanski Hrvati, napose u Srijemu, vremenski se situira u dva razdoblja – prvo je bilo od 1990. do 1992., na početku Domovinskog rata, a drugo 1995. nakon operacije Oluja – kaže predsjednik DSHV-a Tomislav Žigmanov. Kada se govori o tom vremenu, najpoznatije su sudbine Hrvata iz Hrtkovaca i Kukujevaca, ali sličnu sudbinu doživljavali su i građani hrvatske nacionalnosti širom Vojvodine i Srbije. Žigmanov kaže da gotovo nema mjesta u Srijemu u kojemu je bilo Hrvata a da nisu bili prisiljavani na odlazak i protjerani.
– Nevladine udruge obično navode da je na teritoriju Vojvodine ubijeno 25 osoba, a da je samo jedan slučaj ubojstva i pravno procesuiran. Dvojica ubijenih – braća Abjanović iz Morovića – još se vode kao nestali budući da se ne zna gdje su im tijela. Mjesto Kukujevci je potpuno etnički “očišćeno”! Prije agresije Srbije na Hrvatsku u tom je srijemskom mjestu živjelo oko 3000 Hrvata, a danas je ondje ostalo desetak katoličkih obitelji u miješanim brakovima. Svi ostali su protiv svoje volje morali napustiti svoje domove. U tom je mjestu i najviše ubijenih – sedam! Drugo mjesto po demografskim gubicima iz tog razdoblja je Gibarac – rekao je Žigmanov. Kada govore o tome vremenu, vojvođanski Hrvati kažu kako se događalo svašta, a da su već potkraj 80-ih 20. stoljeća u srbijanskim državnim medijima, kao dio širih priprema za rat koji je planiran u vojnim krugovima JNA, bilo iznimno negativno predstavljano sve hrvatsko. O Hrvatima u Vojvodini su u srbijanskim medijima plasirane različite dezinformacije, laži i objede – tako se o tamošnjim Hrvatima pisalo kao o secesionistima, optuživani su za ustaštvo, širene su informacije ne samo da financijski potpomažu rat u Hrvatskoj, nego i da se potajno naoružavaju kalašnjikovima, objavljivani su prilozi o specijalnoj ulozi i glavnoj krivici Katoličke crkve u razbijanju Jugoslavije. Srpske državne i paradržavne strukture generirale su i tolerirale razne oblike organiziranog nasilja nad Hrvatima.
U to su vrijeme Hrvati bili protjerivani sa svojih radnih mjesta u državnoj službi, a postali su i žrtve etnički motiviranog nasilja. Od napada nisu pošteđeni ni njihovi kulturni, sakralni i povijesni spomenici. – Neposredno uoči prvoga vala masovnijeg kršenja ljudskih prava, intenzivirani su i anonimni telefonski pozivi u kojima su Hrvatima najčešće iskazivane prijetnje smrću ako se ne isele u Hrvatsku, pojavljivali su se grafiti s uvredljivim i prijetećim sadržajem na obiteljskim kućama i objektima Hrvata, povećan je interes policije za njihovo djelovanje i aktivnosti, a učestali su postali i pozivi za mobilizaciju u rezervni sastav JNA i prisilni odlazak u rat protiv Hrvatske u Baranju i Slavoniju – navodi Žigmanov. Prvi zabilježeni nasilni akti svjedočanstvo su o oskvrnuću sakralnih objekata kada je u rujnu 1990. podmetnuta eksplozivna naprava u franjevačkom samostanu i crkvi u Baču. U jesen iste godine podmetnuta je bomba pod vrata sakristije subotičke katedrale. Uslijedili su zatim napadi eksplozivnim sredstvima na crkve i župne stanove u drugim mjestima gdje žive vojvođanski Hrvati, napose u Srijemu. Neke su crkve potpuno uništene, poput onih u Novim Banovcima i Vašici. Osim svećenika, metom etnički motiviranog nasilja postali su i drugi pojedinci – viđeniji Hrvati i aktivisti DSHV-a, čija su imanja također oštećivana, ali i svi ostali građani samo zato što su Hrvati. Osim verbalnog vrijeđanja i šikaniranja, Hrvati u Vojvodini, a prije svih oni u Srijemu i jugozapadnoj Bačkoj, bili su premlaćivani.
Nasilno im se ulazilo u domove, po njihovim kućama pucano je iz vatrenog oružja, na njih su bacane bombe, a bilo je slučajeva paljenja kuća i pomoćnih objekata. Premda ratnoga djelovanja na teritoriju Vojvodine nije bilo, u nasilju i etničkom čišćenju mjesta s hrvatskim stanovništvom u Vojvodini sudjelovale su i regularne jedinice vojske i policije kao i paravojne formacije srbijanskih političkih stranaka, i to uglavnom Srpske radikalne stranke, čiji je lider Vojislav Šešelj osuđen pred Međunarodnim sudom u Haagu za zločine nad Hrvatima u Vojvodini. Fond za humanitarno pravo iz Beograda izradio je i poseban dosje o protjerivanju Hrvata u Vojvodini nazvan „Zločini nad Hrvatima u Vojvodini“ koji na stotinjak stranica govori o svemu što se tih godina događalo u Vojvodini i Srbiji. Kako se navodi u tome materijalu, koji je dostupan i na internetu, na teritoriju Vojvodine je od 1991. do 1995. vođena kampanja zastrašivanja i pritisaka. “Kampanja, čiji se intenzitet mijenjao i dostizao vrhunce u drugoj polovini 1991. godine, od proljeća do jeseni 1992. i u ljeto 1995. godine, rezultirala je protjerivanjem nekoliko desetaka tisuća Hrvata iz Vojvodine. Nasilje nad Hrvatima u Vojvodini uključivalo je napade na privatnu imovinu i vjerske objekte, prijetnje, fizičke napade i ubojstva. Glavni zagovornici i inspiratori kampanje zastrašivanja i pritisaka na hrvatsko stanovništvo u Vojvodini bili su Vojislav Šešelj i njegova Srpska radikalna stranka (SRS)”, stoji u dosjeu FHP-a. Ističe se i da je “iseljavanje Hrvata provođeno pod pritiskom različitih grupa bliskih SRS-u, sastavljenih od lokalnog stanovništva i militantnog dijela srpskih izbjeglica iz Hrvatske, kao i pripadnika dobrovoljačkih jedinica iz Srbije koje su sudjelovale u ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini”. Prema navodima iz dosjea, kampanja zastrašivanja odvijala se uz znanje i prešutno odobravanje političkih struktura Republike Srbije, a u pojedinim aktima nasilja nad Hrvatima sudjelovali su i pripadnici MUP-a Srbije. FHP tvrdi i kako dokazi pokazuju da je u prisilnom iseljavanju vojvođanskih Hrvata značajnu ulogu imao i „Resor Državne bezbednosti“ (RDB) MUP-a Republike Srbije. – Između dvaju popisa stanovništva, 1991. i 2002. godine, na teritoriju Vojvodine primjetno je smanjenje broja Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva. Do smanjenja broja Hrvata došlo je u 39 od 45 općina u Vojvodini, a na teritoriju cijele Vojvodine broj Hrvata smanjio se za 18.262, odnosno za 24,41 posto – ističu u Fondu.
S odmakom od 20-ak godina od svih tih događaja, situacija se u Vojvodini, kao i u Srbiji, kada je riječ o pravima hrvatske nacionalne manjine, ipak smiruje i poboljšava, iako se svako malo događaju neki incidenti. Potvrđuje to i Žigmanov koji kaže da situacija ide nabolje kao i da susreti s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem svaki put urode zatvaranjem nekog otvorenog pitanja kao što su otkup dijela rodne kuće bana Josipa Jelačića, prostor za hrvatsku zajednicu u Beogradu, proširenje mreže škola… – U zadnje dvije godine dobili smo više nego u zadnjih dvadeset. No, problemi su i dalje još uvijek u korijenu jer ne postoji iskrena želja da se odmakne od prošlosti. Naručuju se filmovi koji povećavaju antagonizam između Srba i Hrvata, ne osuđuju se oni koji zastrašuju hrvatsko stanovništvo u Srbiji nego se, nasuprot tome, zapošljavaju osobe s takvim zadaćama, provode se politike sprečavanja razvoja, postoji strah da će Hrvati u Srbiji tražiti kruha preko pogače, razbija se hrvatski korpus različitim strategijama, ne poziva se za stol čak i kada se o nama radi… I da ne zaboravim najvažnije – Hrvati u Srbiji još uvijek nisu uključeni u procese donošenja odluka! S banom u Petrovaradinu ili Matošem u Beogradu čini se da se pokriva nedostatak iskrene želje da se odmaknemo od prošlosti, sazremo kao društvo, osudimo sve što je za osuditi s obje strane i pokrenemo snagu i volju u ljudima koji samo žude za normalnim životom – kaže Žigmanov.
Govoreći o iskustvima s nadležnima u Srbiji poslije nekih incidenata, Žigmanov kaže kako su ona različita. Podsjetio je kako je poslije upućenih posljednjih prijetnji i uvreda njihov autor ubrzo uhićen i predan na dalje postupanje državnom odvjetništvu. Međutim, istraga nakon prijetnji e-mailom DSHV-u nije ni počela. A slučaj premlaćivanja mladića iz Sonte na etničkoj osnovi ni nakon pet godina nije riješen. – Za razliku od Hrvatske, zabrinjava što u Srbiji predstavnici vlasti i mediji ne osuđuju takva djela, što je i sada bio slučaj, ali se zato pojavio spin da je prijetnju DSHV-u uputio njegov razočarani član. U posljednjem slučaju, državne vlasti Republike Hrvatske reagirale su ispravno – odlučno su i energično prosvjednom notom zatražile zaštitu Hrvata u Srbiji – rekao je Žigmanov. Govoreći o trenutačnim problemima Hrvata u Vojvodini, čelnik DSHV-a kaže kako je to prije svega isključenost iz procesa donošenja odluka, odnosno da trenutačno nema Hrvata u predstavničkim tijelima ni na republičkoj ni na pokrajinskoj razini, niti su zastupljeni u izvršnoj vlasti na lokalnoj razini! – Za razliku od Hrvatske, u Srbiji ne postoji institut zajamčenih mandata. Istina, na to se Srbija obvezala međudržavnim sporazumom potpisanim sada već daleke 2004. godine, no nije ga do danas primijenila!? Posljedica toga je da politički predstavnici Hrvata u Vojvodini interese svoje zajednice artikuliraju izvan političkog sustava, što morate priznati da je paradoksalno – zaključio je Žigmanov.
