U američkoj političkoj povijesti, Kennedyevi su upisani više po tome što su htjeli napraviti za Ameriku, a nisu stigli, jer su ubijeni, nego što su stvarno učinili. Njihova je sudbina i uzvišena, i tragična u isto vrijeme: dva su brata likvidirana, John prvi, 1963., kad je već bio u Bijeloj kući, Robert poslije njega, prije točno pola stoljeća (6. lipnja 1968.), a treći Edward nije htio, ili nije smio, ulaziti u konkurenciju za predsjednika SAD-a, da i njega ne zadesi ista sudbina. Ljudi su tad već hodali po Mjesecu, Amerika ih je slala da dokaže svoju moć, ali na zemlji nije uspjela zaštiti svoje političke zvijezde od tadašnjih tajanstvenih snajperista.
Obiteljsko prokletstvo
Kome su Kennedyevi smetali; bilo je mnogo kandidata, ali ni u jednu službenu, a pogotovo neslužbenu verziju, nitko do kraja ni danas ne vjeruje. Uz sve političke okolnosti, koje takve obračune čine mogućim, uz ubojstva braće Kennedy vežu se i mnogi nepolitički, pa i sentimentalni razlozi, što zbog njihove snažne obiteljske veze, što zbog nerazjašnjenih navodnih veza s podzemljem, a što zbog slatkoga života, od kojeg, priča se i to, nisu bježali. Kennedyjevi su, prije svega drugog, priča o jednome klanu koji je otac obitelji imao u glavi kad je dolazio iz Irske; htio je dati predsjednika-katolika u većinski protestantskoj zemlji. Jedan dio Amerike nije volio Kennedyje; najgore za njih, onaj dio – ne zna se koliko je bio širok, ali je bio moćan – koji je mogao brutalno ostvariti svoje nezadovoljstvo. Ubijen je novi tip otvorenijeg američkoga društva i manje krute američke politike, duh modernizma u državi koja je izmišljala novu tehnologiju, nove ideje. John Kennedy je dijete toga duha, on je prvi dokazivao snagu slike u politici: da nije bilo televizije, na kojoj je „prodavao“ svoj šarm kao alve, teško bi pobijedio iskusnijeg Richarda Nixona. S Kennedyijem je iz Bijele kuće prvi put izišao u javnost privatni život predsjednika, njegova obiteljska idila, dizajnirana za potrebe vlasti, ali i van-obiteljske zgode i nezgode, koje su ga mogle dovoditi u različite opasnosti. Robert Kennedy imao je bratovo iskustvo kako Amerika može iz sedla izbaciti i dobroga jahača, a ipak je htio ići na sedlo, da na čelu najmoćnije države na svijetu nastavi sagu o Kennedyjima. Misticima nikakvo političko, ni policijsko objašnjenje nije dovoljno da ih uvjeri da su i ubijena braća bili kovači svoje nesreće; ubijeni su zbog ambicije da mijenjaju Ameriku.
Onima koji vjeruju u sudbinu, tragična pogibija Predsjednikova sina Johna jr. (u padu aviona s kojim je sam pilotirao) dokaz je da postoji prokletstvo Kennedyjevih.
Amerika je bila u fazi prosperiteta, kao i Zapadna Europa, kad je brutalno odbacivala usluge jednog, pa drugog brata Kennedy. Metak je krojio budućnost Amerike. Najveća super-sila mogla je izvjesiti svoju zastavu na susjednom planetu, i na Kubi, izbjeći u posljednji tren nuklearni rat, a u zemlji nije mogla, nije znala ili nije htjela, sve je još u igri, zaštititi svoju mitsku obitelj od terorizma (koji se tada još nije tako zvao). Kennedyjevi su postali – i opstali – simbol američke moći, ali i američke ne
Legenda živi
U politici se, pa i na tim razinama, potvrđuje jedna poslovica da prosječan čovjek koji hoda ide brže od deset mudraca koji sjede. Republikanci, uglavnom, nisu birali velike mudrace, iako je i prosječni Ronald Reagan napravio više od 10 drugih mudraca; može li „veliki improvizator“ Donald Trump potvrditi da je i on brži od desetina mudraca koji sa strane gledaju i kritiziraju njegovu politiku koja, nota bene, često ovisi o tome na koju se nogu ustaje. Ima Amerika u svim godinama prije i poslije ubojstva Kennedyijevih suviše oružja da luđaci ne bi dolazili na svoje.
U godini kad je ubijen mlađi brat Robert, ubijen je i Martin Luther King, zato, ili samo zato, što je sam bio crne boje kože i što je predvodio pokret za ravnopravnost crnaca. Treba li podsjećati da tada crnci nisu smjeli ni u isti autobus s bjelcima, nisu mogli u isti restoran, ni sve škole nisu bile otvorene za sve… I da su u međuvremenu, Amerikanci izabrali crnca Obamu za svoga predsjednika; treba li većeg dokaza o tome kako se Amerika, svemu usprkos, u posljednjih 50 godina toliko mijenja da John i Robert Kennedy nisu bili prolaznici u stvaranju američke moći.
Legenda o braći Kennedy možda bi kraće živjela da su oni dulje poživjeli na vlasti.
