Slika prva. “Kao žabac sam se napuhao ispijajući zagrebačku vodu da dokažem da je zdravstveno ispravna”, govori Milan Bandić 2007. dok s hidranta nasred ulice u zagrebačkim Vrbanima toči vodu i ispija je dokazujući da je pitka.
Slika druga. Zagrebački gradonačelnik tijekom predsjedničke kampanje 2009. za posjeta Brčkom u BiH pokušava položiti vijenac poginulim borcima HVO-a. No mramorna ploča prekrivena je snijegom i skliska pa Bandić skida cipele, pokušava u čarapama, pada na stražnjicu, diže se i puzi. “Snimajte ovo, jedinstven i neponovljiv Milan Bandić”, čuje se iz pratnje.
Slika treća. “Bi li Bandić kao Batman trebao loviti pahulje da ne padnu na tlo? Spremni smo i da padaju pahulje veličine dječje glave! Polizat ću asfalt i pojesti sav snijeg”, govori 2013. na kritike o neefikasnosti zimske službe.
“Moja je zadnja”
Ove tri slike tek su nasumce odabrane iz mozaika stotina slika koje je u javnost odašiljao preminuli Milan Bandić. U njegovoj političkoj biografiji zauvijek ostaju zapisane pobjede na lokalnim izborima u Zagrebu, njih šest, i jedan poraz, onaj na predsjedničkim izborima u srazu s Ivom Josipovićem. Poraz na parlamentarnim izborima 2018. koje je formalno izgubio, osvojivši samo jedan mandat, ubrzo je pretvorio u svoju novu pobjedu, kada je okupio još 11 “žetončića” i pritom demonstrirao i vještinu političkog pregovarača.
Čovjek koji je 20 godina vladao Zagrebom za života je, usprkos sudskim procesima, izgradio aureolu pobjednika. Kako je nastao i kako se održao mit o neuništivom Bandiću i koliko je u taj mit ugradio vlastita karaktera, a koliko su nesumnjivo uspješnom političkom “projektu Bandić” pripomogli ljudi iz sjene?
Danas, na kraju jedne životne i političke ere, odgovor smo potražili kod trojice njegovih bivših i aktualnih suradnika koji su osmišljavali Bandićeve kampanje koje su, pokazalo se, nepogrešivo pronalazile put do zagrebačkih birača. Koliko je istine u onoj Bandićevoj da kampanja njemu nikada nije trebala jer “dela 365 dana u godini, 24 sata na dan”, istine o imidžu čovjeka koji nikada ne spava?
Duško Ljuština bio je direktor predsjedničke i dviju gradskih kampanja Milana Bandića.
– Ta suradnja u svakome slučaju nije bila tako idilična kao što to u prvi mah izgleda jer je Milan bio vrlo specifična i osebujna osoba. Činjenica je da kampanje nismo vodili osim kada se ona službeno raspiše, osim predsjedničke za koju se on vrlo kasno odlučio. Uporno je govorio da neće i da neće, a onda je samo došao i rekao da ide u tu utakmicu pa, iako su neki pisali da sam ga ja nagovorio, to nema veze s istinom, on je odlučio sam. Ove gradske kampanje, one su se doslovno radile četiri godine, od zore do mraka, samo bi se u službenom dijelu kampanje, kada bi ona i zakonski počela, sumirali rezultati te četiri godine i crtali neki obrisi toga što će se dogoditi u iduće četiri godine. Milan bi sve saslušao vrlo brižno, pomno, kolegijalno i demokratski, ali na kraju je odluku donosio on s vrlo preciznim stavom: “U izbore idem ja i o svojoj sudbini odlučujem ja.” A vi ste tu, moji prijatelji profesionalci, znalci, svatko zadužen za neki segment u kampanji, vi odrađujte profesionalno svoj posao, ali je ipak zadnja rečenica moja – prisjeća se Ljuština dodajući kako je povjerenje Zagrepčana u šest mandata dobio radom “od zore do mraka” bez posebnog utjecaja PR-a ili marketinških stručnjaka.
– Sve te izjave o Batmanu ili voda na Vrbanima, to je dio njegova karaktera. U Bosnu je došao sam i tada je pod cijenu života htio staviti taj vijenac. To su sve Milanovi originali, ni jedan PR to mu ne bi savjetovao – otkriva Ljuština dodajući kako je Borisa Maleševića, premda vanjskog suradnika, izuzetno uvažavao i, u slučaju prijepora, bio spreman poslušati gotovo isključivo samo njega. Stoga smo ovog PR stručnjaka i političkog stratega upitali koliko iza uspjeha Milana Bandića stoji mašinerija, a koliko njegova osobnost.
– Bandić je neupitno imao liderske kapacitete i prvi je znao da kampanja nije salonska ni medijska igra, nego da kampanja znači dva para poderanih cipela – kaže Malešević pa dodaje kako je suradnju s Bandićem otpočeo još u okviru ugovora sa SDP-om, ali je ubrzo nakon te faze postao “jaki čovjek”.
– Ta metamorfoza koja je pratila i svjetske trendove načina na koji se dobivaju izbori s jakim personaliziranim kampanjama, on je prvi zajahao na tom valu koji je danas dominantan, a to je da birači danas više ne vjeruju ideologijama ni strankama, nego jakim ljudima. Radio sam mu kampanju “365 dana u godini”, prvi sam uveo broj u slogan, no on je bio taj koji je od toga broja napravio brend. Imao je nevjerojatan osjećaj za marketing i nevjerojatnu energiju za kampanju i ostalo – kaže Malešević kojeg je Bandić angažirao i za predstojeće lokalne izbore, no kampanje, nažalost, neće biti.
“Majstor PR-a”
Nedžad Haznadar bio je glasnogovornik Bandićeve kampanje na gradskim i predsjedničkim izborima. – Svi će reći da je s Bandićem bilo teško, ali s Bandićem je bilo lako. Lako od onog trenutka kada si se pomirio s tim da ti ne upravljaš igrom, nego da igru vodi on. Jer, on je majstor PR-a. Imao je osjećaj za tajming s preciznošću švicarskoga sata. Uvijek točan, nikad prerano, nikada prekasno, uvijek je pitao: “Jesmo li u vremenu, jesmo li u vremenu?”
Boris Malešević dao je ideju u narativu, prema kojoj će Bandić u kampanji “raditi kao pčela”. I kreće kampanja, kad ono, Bandić izjavi: “Ja ću raditi kao – konj.” Koliko god je imao fantastično povjerenje u suradnike, uvjeren sam da ni u koga nije imao stopostotno povjerenje, uvijek je imao rezervu – govori Haznadar pa podsjeća na kampanju za predsjedničke izbore koju je otpočeo na Sljemenu – u pola šest ujutro. Bandić je, kaže, uistinu otrčao dionicu, a cijelim putem pratila ga je televizijska ekipa.
– On je još po mraku dotrčao gore u planinarski dom, nije li to fora? Tko je ikada predsjedničku utrku otvorio doslovno? A sve su to bile njegove fore. Jednom sam mu rekao da je dobar u odnosima s javnošću i tada mi je rekao: “Nedžo, ja bih bio dobar i da prodajem čavle.” Mislim da je Milan Bandić najveći PR koji se rodio na ovim prostorima, nema te agencije, kolege, mene... tko je taj posao ne samo instinktivno znao nego ga je tijekom desetljeća i ispolirao. Svakodnevno je na tome radio i, neću reći manipulirao, nego znao je kako s ljudima – tvrdi bivši Bandićev suradnik Nedžad Haznadar pa se prisjeća Bandićeva puzanja po spomeniku u Brčkom.
– To je njegova prava slika: on ne odustaje. Njemu su se svi smijali, ali on ne odustaje čak ni kada mu se smiju. Zapravo je bio teatralan, znao je kazališno postaviti situacije kao režiser ili dramaturg, znao je tajming, znao je rasporediti ljude, upotrijebiti prave riječi, stvarati misterij i mislim da će se jednoga dana, bude li normalnog studija politologije ili sociologije, njegov slučaj izučavati jer bi ga se trebalo izučavati – zaključio je Nedžad Haznadar.
