Mileva Simetić Saliji (26) nakon transplantacije jetre i bubrega konačno se vratila kući, svom devetomjesečnom sinčiću Luanu i suprugu Jetmiru. Još je vrlo slaba. Ne može se osoviti na noge. Prsti na nogama su joj skvrčeni od godinama nakupljenih oksalata i ne može ih ispružiti. Suprug Jetmir svako jutro nosi je u invalidska kolica koja stoje u hodniku. Potom je smjesti u automobil i vozi na dijalizu. Ondje je već stalna gošća. Iako su joj presadili organe, kaže da mora na dijalizu još nekoliko mjeseci. Nakupljeni oksalati zahvatili su joj tijekom godina kosti, mišiće, živce, druge organe, pa će oporavak biti dugotrajan. Ali Mileva se konačno smije. Smiju joj se oči ispod medicinske maske, koju mora stalno nositi zbog narušenog imuniteta i nedavne operacije. Skida masku samo kad spava. Smije se svome sinu, koji je konačno dočekao mamu, piše 24sata.hr.
Sretna je što ju, kako kaže, nije zaboravio dok je bila u bolnici u Zagrebu. I dalje ga ne može dignuti, a dječačić raste. Ima više od deset kilograma.
Dok se njegova mama borila za život, Luana je čuvala baka u Vintijanu kraj Pule. Dok se oporavljala nakon teške operacije u bolnici, Luan je dobio nekoliko zubića. Kad ga je poljubila prije odlaska u bolnicu, imao je jedva dva. Tek su nicali.
- U jednom trenutku bojala sam se da neću preživjeti. Crpila sam zadnje atome snage da se mogu vratiti mužu i sinu. Bilo je neopisivo teško, ali kaže se da ti Bog daje onoliko koliko možeš podnijeti. Podnijela sam sve. Sad ćemo polako. Dan po dan. Možda uskoro prohodam. Možda mi se prsti na nogama opuste i stanem konačno na njih. Liječnici, medicinsko osoblje i puno dobrih ljudi koji su mi pružali podršku dok sam se borila pomogli su mi da preživim. Liječnici su odradili lavovski posao isto kao i medicinsko osoblje i liječnici u Puli, koji su sve od sebe dali da izguram još jedan dan. Pa još jedan... Slaba sam. Tresu mi se noge kad se namještam na kauču jer su mi atrofirali mišići, ali ne dam se - kazala je Mileva.
Udebljala se kilogram
Dok sjedimo nasuprot njoj, na sigurnom razmaku zbog narušenog imuniteta, mršava ženica samo gleda u sina. Stigla je kući prije desetak dana i samo želi biti blizu njega. Teško joj je što je nemoćna, ali tu uskače Jetmir, koji je ohrabruje i govori da će ubrzo potpuno ozdraviti. Kaže da bolje jede. Mileva se nadovezala i ponosno rekla da se udebljala kilogram. Nastavlja da je to velik korak i kako je važno da nije pala na kilaži.
- Sad imam oko 42 kilograma. Idem i dalje na dijalizu, ali pet puta tjedno četiri sata. Prije operacije išla sam šest dana tjedno. Oksalati su me toliko uništili da mi na dijalizi sad moraju čistiti krv. Ali tjelesne funkcije konačno obavljam. Osjećaj je fantastičan. Ne mogu još vjerovati da je u mjesec dana odobreno moje državljanstvo, dobila sam potrebnu injekciju oxlumo i samo nekoliko sati kasnije pronađen je donor za mene. Sve to bilo je kao u nekom filmu. Kao da se događalo nekom drugom, a ja sam sve iz blizine promatrala. Još dan prije nego što sam dobila injekciju pronađen je donor jetre. Uhvatili su me panika i strah. Otišla sam na operaciju, ali jetra je, nažalost, bila prevelika za mene, pa se od toga odustalo. E tad sam malo klonula. Mislila sam u sebi da neću možda dočekati svoju drugu šansu. Sutradan, tri sata nakon primitka injekcije, došao je liječnik u moju bolničku sobu i rekao da imaju za mene bubreg i jetru. Mislila sam da ću infarkt dobiti od silnog uzbuđenja. Pitala sam ga hoće li ta jetra odgovarati, na što je odgovorio da ne zna dok je ne izvade iz donora, ali da su šanse dobre jer je jetra manja - prisjetila se.
U operacijsku salu odveli su je u 2.40 sati ujutro. Operacija je trajala oko 9 sati, a Mileva se probudila nakon podneva.
- Čim sam otvorila oči, pitala sam koliko je sati. Potom sam od iscrpljenosti opet zaspala. Navečer me iznenadila obitelj. Mamu, tatu, muža... gledala sam kroz staklo. Netremice smo se gledali, smijali, plakali. Emocije su bile pomiješane. Bila sam izolirana staklom, zbog mogućih infekcija i virusa. Ali svi moji bili su ondje. Predivan je osjećaj shvatiti da si dobio drugu šansu za život - govori mlada majka.
Zbog genetske bolesti hiperoksalurije tip 1 zatajili su joj bubrezi i nepovratno joj je oštećena jetra. Bolest inače zahvaća bubrege, kosti, zglobove, koštanu srž, živce... zbog nakupljanja oksalata.
- I sad vidite posljedice. Još imam nakupljenih oksalata u sebi, ali puno, puno manje. Noge su mi plave, prsti skvrčeni, ali žive rane koje sam do prije operacije imala po tijelu povukle su se. Nisam više ni otečena. Ne boli me više - ponosno je rekla.
Kad je nakon operacije otvorila svoje krupne plave oči, kaže kako nije mogla vjerovati da je preživjela. Ubrzo nakon toga dobila je izljev vode u pluća. Nije mogla govoriti.
Nema više upalu pluća
- Prije nekoliko dana napravljen je snimak srca i pluća i te vode više nema. Kad sam imala izljev, mogla sam disati, ali me sve strašno umaralo. Govor pogotovo. Moram zahvaliti dr. Petroviću, koji mi je operirao jetru, te dr. Kaštelanu, koji je bio zadužen za bubreg. Sve savršeno radi. Moj mališan, na kojeg sam cijelo vrijeme mislila i imala njegov lik kad zatvorim oči, za to je vrijeme bio u naručju svoje bake, koja ga je čuvala kao oko u glavi. I sad spava s bakom jer su mi rane još svježe, a dječačić je živahan, pa da me ne udari u ranu. Ali jedva čekam dan kad ćemo nas troje zajedno zaspati zagrljeni. Suprug je cijelo vrijeme bio u Zagrebu, strepio i čekao što će mu liječnici sljedeće reći. Bio mi je velika podrška - govori i traži od supruga da sjedne pored nje s bebom u naručju. Dira mu ručice, priča mu i mazi po čuperku na čelu. Drugo ne može. Treba vratiti snagu.
Još ga nisam uzela u ruke. Teško mi je zbog toga. Ali kad me ugledao kad sam stigla kući, odmah se nasmijao i pružio ručice. Htio je da ga uzmem i zagrlim. Taj osjećaj nemoći teško je opisati. Mislila sam da me zaboravio jer je premali. Nije me bilo oko mjesec dana. To je puno za tako malu dob - govori, a suze joj teku niz lice.
Suprug: 'Samo neka se oporavi'
Smiruje ju pogled na živahnog mališana veselih očiju. Luan se samo smiješi, pokazujući ponosno svima svoje prve zubiće. Mileva priznaje da joj je teško što je propustila sinov napredak. Muž Jetmir tiho joj je odgovorio da ima cijeli život pred sobom.
- Kao da je ponovno rođena. Neka se ona oporavi, a ja, baka i djed čuvat ćemo Luana. Samo da je uskoro gledam kako se smije. Kako je sretna kao kad smo se upoznali i kako hoda bez ikakvih pomagala - izbacio je Jetmir iz sebe nagomilane emocije.
Potom je uzeo sina u naručje, poljubio ga i izašli su malo u dvorište kuće, u kojoj žive s njegovim roditeljima. Maleni traži svu pažnju, pa mu tata mora udovoljiti.
- Ako Bog da, jednom bih mu voljela roditi seku. Ili bracu. Ako sam s Luanom ostala trudna dok mi je dijaliza čistila krv, onda možda jednog dana uspijem roditi i s transplantiranim organima. Pa ništa nije nemoguće. Voljela bih da ima još nekog, da ne bude sam. Zasad je to samo moja velika želja, ali možda se za koju godinu i ostvari - dodala je.
Gleda u svoje mršave noge i naglo mijenja temu. Priznaje da je u strahu zbog zgrčenih prstiju. Nada se da će joj fizijatar pomoći. Na dijalizu mora kako se ne bi dogodilo da oksalati napadnu presađeni bubreg. Sluša sve što joj liječnici kažu.
Doživotna terapija lijekovima
- Kad su oksalati nakon transplantacije počeli izlaziti kroz kateter i urin, nisam mogla vjerovati koliko sam toga bila puna. Izlazio je doslovce pijesak, i to vrlo velike količine. Liječnici mi stalno mjere oksalate. U krvi su mi sada 24, a trebaju biti ispod 5. Kad sam se vratila na pulsku dijalizu, svi su bili sretni zbog mene. Ta podrška puno znači - priznala je.
Kaže da joj je treći dan nakon operacije bio jedan od težih. Jetreni enzimi su porasli i bojala se da će joj organizam odbaciti jetru. Nakon što su joj dali jak antibiotik i pojačali imunosupresivnu terapiju, stanje se, nasreću, smirilo.
- Pijem prograf, koji jako obara imunitet. To je imunosupresivni lijek koji se daje nakon presađivanja organa, jer naš imunološki sustav želi odbaciti novi organ. Zato se daje taj lijek da omogući tijelu da prihvati novi organ - priča bez zadrške za 24sata.hr.
Pit će imunosupresivnu terapiju doživotno.
S novim organima osjećam se odlično. Novi život, nova ja. Ujutro ustanem i odmah idem na dijalizu. Čim se vratim, klonem od iscrpljenosti na kauč i ondje ostanem do kraja dana. Moram prihvatiti sve što mi je život dao - govori.
Ona, suprug i mali Luan žive u prizemlju. Jetmirova majka i otac pomažu što god treba. Mileva s kauča gleda sunčan dan vani. Upija zrake sunca kroz prozor i kaže da je i time zadovoljna. Priznaje da je dugo zamišljala lošiji scenarij, onaj u kojem nije dobila državljanstvo, stavljena na listu za transplantaciju i dobila organe bez kojih ne bi još dugo preživjela.
- I opet hvala svima. Sto puta hvala što je Hrvatska čula moj vapaj i što sam dobila novu priliku da gledam sina kako raste. Na početku, kad sam skupila snagu i za 24sata ispričala svoju priču, ne znajući ishod, iskreno sam mislila da je to nemoguće. Ali san je postao stvarnost. Čuda su moguća i samo treba vjerovati - govori kroz suze.
'Moji šavovi su moj spomenik'
Maska na licu ih je upila. Podsjetimo, Mileva je rodom iz Bosne i Hercegovine. Došla je na sezonski rad u Pulu. Radila je u trgovini kad je na vrata jednog dana, baš kao i u svim romantičnim filmovima, ušao Jetmir. Pogledi su se im se sreli. Odlučila je ostati u Hrvatskoj. Sve ostalo je prošlost. Dvije godine sretno je udana, devet mjeseci je majka, a prije malo više od mjesec dana dobila je bubreg i jetru. Devedeset i tri šava na njezinu trupu svjedočili su o borbi za život. Svaki ožiljak od šava duboko je urezan u kožu, ali njoj to ne smeta. Kaže da je svaki šav “spomenik pobjede”. Novi život za nju i njezinu obitelj.
