Zapovjedništvo specijalnih snaga Hrvatske vojske provodilo je prošlog tjedna helikoptersku obuku na vojnom aerodromu Lučko te sam imao priliku prisustvovati jednom njezinu dijelu. Za provedbu ove obuke ključna je bliska suradnja s Hrvatskim ratnim zrakoplovstvom, odnosno sa 194. eskadrilom višenamjenskih helikoptera.
Zapovjedništvo specijalnih snaga inače je najelitnija postrojba Hrvatske vojske, jedina koja je certificirana po SOFEVAL standardu NATO-a, što je posebni sustav ocjenjivanja za specijalne postrojbe. To znači da pripadnici ZSS-a mogu provoditi zajedničke operacije sa svim ostalim specijalnim postrojbama NATO-a certificiranim po SOFEVAL-u. Geslo postrojbe je “Viribus unitis”, odnosno zajedničkim snagama, a sastavljena je od nekoliko grupa specijalnih snaga s užim specijalnostima, čiji je točan broj tajna. Sredinom prošle godine ustrojena je 4. grupa specijalnih snaga namijenjena za zrakoplovne specijalne operacije, a paralelno je u 194. eskadrili ustrojen 3. vod za specijalne zrakoplovne namjene koji im pruža helikoptersku potporu.
Padobran nevidljiv radaru
S obzirom na svoje značajne sposobnosti, ova postrojba je strateške razine, odnosno zadaća joj je izvršavati najsloženije zadaće od najveće važnosti kojima se podupiru diplomatski i drugi napori Republike Hrvatske. Neke od zadaća za koje su osposobljeni su izravna akcija i specijalno izviđanje, kako u zelenom, odnosno ruralnom okružju tako i u urbanom, te protuterorizam i spašavanje talaca. No zadaća po kojoj najviše odskaču je vojna pomoć, odnosno mentoriranje i uvježbavanje većih prijateljski snaga da mogu samostalno provoditi konvencionalne obrambene i napadne operacije. Naime, svaki od borbenih timova, koji su operativna okosnica grupa specijalnih snaga, može u roku od nekoliko tjedana za borbu potpuno osposobiti prijateljske snage veličine jedne bojne. Ta se sposobnost stalno usavršava i uvježbava te i primjenjuje u stvarnosti, primjerice u Afganistanu. Važno je da se u slučaju neposredne ratne ugroze može koristiti i u Hrvatskoj, odnosno omogućila bi znatno narastanje snaga u kratkom roku mimo postojećih aktivnih i pričuvnih snaga HV-a. Obuka kojoj sam ja nazočio naglašava pak ključan aspekt zračne pokretljivosti specijalnih snaga korištenjem helikopterskih kapaciteta. Oni specijalci ma pružaju znatnu fleksibilnost prilikom ubacivanja i izvlačenja iz područja djelovanja različitim metodama.
Naglasak obuke bio je na razvoju padobranskih vještina specijalaca te je zapravo novi naraštaj učenika padobranaca prolazio prve faze obuke u padobranskim skokovima sa slobodnim otvaranjem padobrana. Na dan posjeta skokove su izvodili s 1200 metara, uz otvaranje padobrana potezanjem ručice na 900 metara, što je stepenica nakon prvih skokova koji se izvršavaju prinudnim otvaranjem, kada se padobran automatski otvara prilikom napuštanja helikoptera jer je vreća u kojoj se izvlači iz ruksaka gurtnom pričvršćena u samom helikopteru. Imao sam priliku biti na jednom od letova i promatrati odvoje padobranaca, odnosno same skokove iz helikoptera. Premda su prosječno svi učenici imali desetak skokova do sada, vlastito ograničeno padobransko iskustvo bilo mi je dovoljno da vidim kako gotovo nikakvih grešaka u odvojima nije bilo. Idući korak bit će skokovi s 1500 metara, s više vremena u slobodnom padu, prije otvaranja padobrana. Padobranski skokovi se kasnije izvode u dnevnim i noćnim uvjetima s punom opremom.
Dvije osnovne metode ubacivanja padobranima su HALO, što je skraćenica za velika visina i nisko otvaranje, jer se padobran otvara na što manjoj visini kako bi se ostvarilo veće iznenađenje i smanjila izloženost, te HAHO, visoko otvaranje gdje se padobran otvara često i odmah po napuštanju letjelice na velikoj visini i tom metodom se može prijeći mnogo desetaka kilometara. Pukovnik Zoran Veselko, pripadnik Zapovjedništva specijalnih snaga koji je inače i sam bio pilot HRZ-a prije prelaska u specijalce, ukratko je objasnio metode ubacivanja specijalnih snaga kojima sam svjedočio. – Padobran s velikih visina čak omogućuje da zrakoplov ne mora napustiti vlastiti zračni prostor jer s velikih visina padobranci mogu dosegnuti zonu djelovanja u neprijateljskom teritoriju. K tome je padobran nevidljiv radaru i pojačava element iznenađenja, no padobranska obuka zahtijeva vrlo skupa sredstva i vrijedne resurse. Za ovu se obuku koriste helikopteri Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, a mora biti jasno da bi se fleksibilnost i doseg specijalaca znatno povećali uvođenjem u službu taktičkih transportnih aviona, koji bi morali biti nabavljeni jer su neophodni u cijelom nizu vojnih, ali i civilnih zadaća, pa i velikih kriza poput trenutačne pandemije, gdje bi vojni transportni avioni bili od iznimne koristi za prijevoz tereta, ali i evakuaciju hrvatskih državljana i vojnika iz stranih zemalja. Trenutačno se u obuci koriste nedavno remontirani helikopteri Mi-171Sh, a posade koje usko surađuju sa ZSS-om također su posebno obučene budući da letenje u specijalnim operacijama zahtjeva vrlo specifične vještine.
Satnik Zvonimir Cvetnić, pilot s kojim smo i mi imali priliku letjeti, kaže da su posade specijalizirane za zračne specijalne operacije zapravo “helikopterski Top Gun” jer je sama integracija helikopterskog, a u budućnosti i avionskog sustava u specijalne operacije izuzetno kompleksna, a započela je davno kao neformalna potpora tadašnjoj Bojni za specijalna djelovanja. – Naša obuka se temelji na tome da se integriramo u njihove taktike i postupke na terenu, odnosno da uskladimo naše standardne operativne postupke kako bi naša taktička, operativna uporabljivost bila maksimalna – kaže satnik Cvetnić. Leti se iznimno nisko, često noću i u lošim vremenskim uvjetima, a preciznost leta i manevara mora biti izuzetna. Da bi se te vještine posada usavršavale, u Zemuniku je prošle jeseni otvoreno Međunarodno središte za obuku specijalnih zračnih snaga NATO-a, skraćeno MSAP, što izuzetno pozitivno govori o Hrvatskoj, i iznimna je prilika za razvoj ove komponente. – Tu sudjeluju četiri nacije, uz mogućnost kasnijeg uključivanja još država, a obuka se provodi kroz tri razine. Samo teoretska obuka traje pet tjedana, nakon koje slijedi temeljna obuka gdje se kompleksno letenje u specijalnim operacijama raščlanjuje na pojedine elemente koji se onda zasebno uvježbavaju do savršenstva, a zatim na naprednom tečaju sve to integriramo u neki kompleksni scenarij koji je simulacija stvarnih operacija koje su provodile strane specijalne snage – objašnjava Cvetnić.
Sposobnosti će u tom smislu biti dodatno proširene isporukom četiri nova višenamjenska helikoptera UH-60M Black Hawk, koja bi trebala početi za dvije godine, budući da je riječ o daleko sofisticiranijem i, prema potrebi, bolje naoružanom helikopteru od Mi-171Sh koji je pogodniji za specijalne operacije. – Mi-171Sh su apsolutno adekvatni za ove operacije, remont je napravljen prije pola godine i po potrebi se mogu naoružati te su jako pouzdani strojevi i sad imaju jako visoku ispravnost. Mi se za prihvat UH-60M pripremamo tako da prilagođavamo taktike korištenja te zapravo na Mi-171Sh koristimo one za UH-60M – rekao je Cvetnić o samim helikopterima.
Još jedna metoda helikopterskog ubacivanja koja mi je prikazana tehnika je brzog konopa, pri čemu specijalci klize iz lebdećeg helikoptera po posebnom, debelom konopu držeći se za njega samo rukama i nogama. Tehnika je vrlo brza i sigurna unatoč nekorištenju dodatne sigurnosne opreme te se koristi s visina od svega nekoliko metara, pa do više od 15, u uvjetima gdje nije moguće prizemljenje helikoptera. – Posebno je pogodna za korištenje u urbanim sredinama, ali i za ubacivanje na brodove, platforme u pokretu i općenito na prostore gdje je slijetanje helikoptera nemoguće – objasnio je Veselko. Tehniku brzi konop promatrao sam sa svega nekoliko desetaka metara udaljenosti, a ovom prilikom izvodila se s visine od nekih pet metara. Za svega nekoliko sekundi sva četvorica specijalaca bila su na tlu, klečeći u formaciji kojom se pokriva svih 360 stupnjeva, i svatko pokriva svoj sektor, no svi mogu djelovati u kojem god smjeru dođe do kontakta. Helikopter odlazi, a oni ustaju i u formaciji klina kreću dalje kako bi simulirali nastavak zadaće prije negoli se helikopter vrati po njih za još jednu rundu brzog konopa. Potisna sila koju stvara glavni rotor Mi-171Sh, ili jednostavnije downwash, izuzetno je jaka, no najjača je nekoliko metara od tlocrtnog vrha krakova glavnog rotora, kada je vrlo teško ostati uspravan i stabilan jer vas udari vjetra stalno bacaju iz ravnoteže, te je najstabilnije upravo kleknuti. Specijalcima najdraža i najsigurnija metoda iskrcavanja s protrčavanjem helikoptera ili touchdown, odnosno helikopter se u potpunosti prizemljuje i specijalci se tada iskrcavaju, što se radi kada je područje slijetanja osigurano, objasnio je pukovnik Veselko. Dakako, za provođenje ove metode potreban je relativno ravan teren bez prepreka, što je u urbanim i šumovitim područjima često teško pronaći.
Odličan u skučenom prostoru
Koliko je točno prostora dovoljno za slijetanje helikoptera ovom metodom, ovisi o vještini posade, ali i samom tipu helikoptera. Mi171Sh višenamjenska je verzija transportnog Mi-17 pa je osjetno veći i zahtijeva mnogo više prostora od specijaliziranijih tipova. Američke specijalne snage koriste širok raspon tipova, pa i malene MH-6 koji su izuzetno pogodni za ovu metodu ubacivanja. Hrvatskim specijalnim snagama to će također postati lakše s dolaskom novih UH-60M Black Hawka, koji imaju gotovo pet metara kraći promjer glavnog rotora, što znači da im treba znatno manje prostora i mogu sletjeti na skučenije površine. Zapovjedništvo specijalnih snaga vrh je koplja Hrvatske vojske, i specijalizirana obuka, oprema i potpora koji su nužni za usavršavanje njihovih vještina zahtijevaju veliko, kontinuirano ulaganje resursa kako bi se održavale i razvijale sposobnosti specijalaca.
Na njima se nikako ne smije štedjeti i jasno je da treba biti iskorištena svaka prilika ne samo za njihovo usavršavanje, već i za stjecanje operativnog, borbenog iskustva. ZSS-u nije bilo odobreno sudjelovanje u borbenim operacijama iz različitih razloga, poput političkih posljedica rizika od stradavanja, no time se propuštaju i prilike za dodatni razvoj sposobnosti. Jednostavno, ako imate oštricu, morate je brusiti da bi zadržala oštrinu. Odličan primjer za to su poljske specijalne snage, koje su u posljednjih dvadesetak godina intenzivno sudjelovale u bezbrojnim borbenim operacijama u Afganistanu i na Bliskom istoku, zbog čega su se iznimno brzo razvile te su njihove specijalne postrojbe danas među najboljim i najiskusnijim na svijetu. A pripadnici Zapovjedništva specijalnih snaga ne samo da su odlično opremljeni i uvježbani da bi mogli provoditi borbene operacije već za to imaju i veliku volju.
