Nevjerojatna priča Josipa Joje Vragovića (1886. – 1965.), jednog od najpoznatijih i najdugovječnijih šefova zagrebačke policije, koji je karijeru počeo u Austro-Ugarskoj, zatim dogurao do šefa zagrebačke policije za Kraljevine SHS i zamjenika ravnatelja RAVSIGUR-a za vrijeme NDH kojega, unatoč svemu, komunisti po ulasku u Zagreb nisu likvidirali jer je, dakako, spašavao i drugove. Vragović, hrvatska verzija Jamesa Bonda, bio je „ženskar i pijanac“, bonvivan koji je živio „buržujskim životom” i koji je kao „profesionalac“ radio za sve režime. Njegova priča danas izaziva pozornost istraživača i povjesničara te čeka ekranizaciju. Josip Joja Vragović rođen je u Zagrebu, a podrijetlom je iz okolice Marofa gdje i sad postoji zaselak Vragovići. U Zagrebu je pohađao pučku školu i gimnaziju, a potom 1904. upisao zagrebački Pravoslovni i državoslovni fakultet koji je i završio. Za vrijeme studija zbog siromaštva je bio „oprošten od cijele naukovine“. No policija mu je bila sudbina.
Krvava zagrebačka pobuna
U redarstvu se okušao 1913. kada je poslan je na službu u Zemun, a potom se opet vratio u saborsku pisarnicu gdje je počeo raditi. Početkom Prvog svjetskog rata, 1914., dodijeljen je na službu zagrebačkome redarstvenom povjereništvu. Padom Austro-Ugarske i uspostavom Kraljevine SHS Vragović je došao na svoje. Zdušno je prihvatio vlast Karađorđevića i novi je režim računao na njega. Početkom prosinca 1918. potvrdio je svoju lojalnost. „Pohvalno priznanje” zaslužio je za „savjesno vršenje službe i odlučno držanje” prigodom događaja u Zagrebu na dan 5. prosinca 1918. kada su na Jelačić-placu krvavo ugušene demonstracije protiv ulaska hrvatskih zemalja u Kraljevinu SHS. Vragović vjerojatno nije osobno sudjelovao u gušenju pobune, ali je tome pridonio. Stoga je 1920. imenovan zapovjednikom zagrebačke redarstvene straže. – Vragović je tada bio na čelu redarstvene straže u zagrebačkoj policiji i zasigurno je bio na terenu, ali povjesničar mora stati na tome jer drugog dokaza za njegovo djelovanje nema. Zbog nečega je pohvaljen i vjerojatno je odradio posao, inače ne bi dobio pohvalu niti bi napredovao. A koja je njegova stvarna uloga u tim događajima, ne znamo, nema dokaza ni dokumenata. Prijelazi vlasti uvijek su grozni i zamućeni – kaže povjesničar Mario Stipančević. Za učvršćivanja vlasti Karađorđevića, početkom 1921., potpisao je prisege kralju Petru I. pred „povjerenikom Narodnog vijeća za javnu sigurnost za grad Zagreb” i pred čovjekom koji je bio odgovoran za krvavo gušenje prosvjeda na Jelačićevu trgu, Grgom Budislavom Angjelinovićem, koji je naredio pucanje u prosvjednike. U svakom slučaju, Vragović je nakon svega mogao samo napredovati.
Uglavnom pio kod kuće Smjenom upravitelja zagrebačkoga redarstva Janka Bedekovića 1925. Vragović je postao „vršilac dužnosti ravnatelja”, dakle postao je prvi policajac grada Zagreba. Međutim, godine su prolazile, a Vragović je bio samo vršitelj dužnosti upravitelja zagrebačkoga redarstva. Tom činjenicom bio je revoltiran, smatrao je da zaslužuje više. I umjesto da ga konačno imenuju zapovjednikom policije u Zagrebu, Vragović je 1928. bio prinuđen otići na „bolovanje“. A onda krajem 1928. imenovan je „pravim“ ravnateljem zagrebačkoga redarstvenog ravnateljstva. Sedam mjeseci poslije opet je smijenjen i poslan u Ministarstvo unutarnjih dela u Beograd. U Srbiji se nije dugo zadržao te je 1929. vraćen u Zagreb gdje je, prema opisima žena koje su ga voljele, bio poznat kao „visok, krupan i uvijek dobro odjeven muškarac“, a prema opisima onih koje ga iz nekog razloga nisu voljele bio je „pijanica i ženskar”.
Zbog policijske službe Vragović je uglavnom pio kod kuće. A dok je bio ravnatelj zagrebačke policije, bio je u vezi sa zboristicom Mirom Pliverić, „finom i uglađenom ženskom“. Vragović je, kako piše u svjedočenjima, „mijenjao ženske kao čarape“. Odnos s Mirom Pliverić je, primjerice, naprasno prekinuo „zbog nekakve svađe oko kupovanja ženskih čarapa“, nakon čega ju je izbacio iz kuće dajući joj dio namještaja i 50.000 dinara „abfertigunga”. Godine 1936. ponovno je imenovan za „upravnika policije u Zagrebu”, a smijenjen je 1940., vjerojatno zbog veza s ustaškom emigracijom.
– Ono što je kod Vragovića gotovo izvan svake sumnje jest da je on u drugom mandatu upravljanja zagrebačkom policijom, od 1936. do 1940., bio sklon pomagati i štititi ustaški pokret, koji je u to vrijeme bio ilegalan i koji je itekako radio protiv države. Tu se slažu svi izvori. Na koji je način surađivao s ustašama? Je li im dostavljao podatke, je li ih puštao iz Petrinjske, je li im na neki način pomagao, izdavao putovnice, propusnice, itd., ne znamo. Ili ih jednostavno nije kažnjavao na način na koji je mogao? U prilog tome mogu se spomenuti navodi iz izvještaja jugoslavenskoga obavještajca Vladete Milićevića o ustaškoj emigraciji od 15. srpnja 1941. upućenog izbjegličkoj vladi u Londonu, u kojemu je zabilježio da je upravitelj zagrebačke policije u najmanju ruku bio blagonaklon prema osobama za koje se znalo da su istaknutiji simpatizeri ili pripadnici ustaškoga pokreta – kaže Stipančević.
Naime, Vragović je dekretom bana Šubašića 9. ili 10. travnja dobio nalog za vođenje poslova zagrebačke policije u vrijeme odsutnosti dotadašnjega ravnatelja Rikarda Vikerta. – Očito je Šubašić dobro znao tko će zadovoljiti kriterije ustaških vlasti. Unatoč tome što je bio vjerni sluga Karađorđevića, Vragović je s oduševljenjem dočekao uspostavu NDH. Stavio se ustašama na raspolaganje. Naime, Slavko Kvaternik je u posvemašnjemu rasulu ujutro 10. travnja telefonski u svoj ured u zgradu Hrvatskog radiše pozvao, među ostalim, „šefa redarstva Vragovića”, zapovjednika žandarmerije generala Tartagliu, zapovjednika Građanske zaštite Zvonka Kovačevića i zapovjednika skauta Grgića. Najprije ih je umirio, a oni su se zauzvrat zakleli na „vjernost hrvatskom narodu i hrvatskoj državi”. Kvaternik im je povjerio osiguravanje javnoga reda i mira, sprečavanje izgreda i osvete. Početkom svibnja 1941. Vragović je imenovan za pomoćnika ravnatelja Ravnateljstva za javni red i sigurnost (RAVSIGUR), a zatim vraćen na „staro” radno mjesto ravnatelja redarstva Zagreba i Varaždinskog prigorja. Vragović je tako postao važan kotač u ustroju vlasti NDH. U rujnu 1942. opet je „iz službenih obzira” premješten na dužnost zamjenika Eugena Dide Kvaternika, ravnatelja RAVSIGUR-a, a za godinu dana ponovno je imenovan upraviteljem Redarstvene oblasti za grad Zagreb gdje se zadržao do kraja kolovoza 1944. kada je „dignut od službe”. Pretpostavlja se da je osumnjičen i smijenjen zbog umiješanosti u aferu Lorković-Vokić i zbog toga uhićen. Pad NDH je dočekao je kao član Nadzornog odjela MUP-a. Na posao je redovito dolazio do 15. svibnja kada je uhićen. Komunističke vlasti su ga teretile za brojne zločine, izdaju naroda, naređivanja ubojstava i pokolja, provođenja sustavnoga terora, mučenja, deportaciju, internaciju i pljačku stanovništva. Na popisu Vragovićevih žrtava poimenično se nalazilo 297 osoba. Ista imena bila su i u optužnicama protiv ravnatelja RAVSIGUR-a Eugena Dide Kvaternika, upravitelja Redarstvenoga ravnateljstva Marijana Nikšića i njegova zamjenika Stjepana Gredelja, „povjerenika ustaškog redarstva” Božidara Cerovskog i drugih. Javni tužitelj za grad Zagreb, zloglasni Vlado Ranogajec, protiv Vragovića i osmorice podigao je optužnicu 27. studenog 1945. Zatražio je za njega 20 godina robije uz prisilni rad i oduzimanje imovine, što je čudno budući da je za takve visokorangirane dužnosnike tražio smrtnu kaznu. Vragović je poricao krivnju, govorio da se nikada nije bavio politikom, nego da je kao činovnik nastojao „koristiti malom čovjeku i narodu”.
Međutim, Okružni narodni sud za grad Zagreb Vragovića je 11. siječnja 1946. osudio na smrt strijeljanjem, gubitkom građanskih prava i konfiskaciju imovine. Vragovićeva obrana, koju je vodio odvjetnik Rudolf Jagić, žalila se na presudu zbog činjenice da je Redarstvena oblast za grad Zagreb u svojem djelokrugu imala „jedino i isključivo” lokalno redarstvo, koje se bavilo prometnim prekršajima, prostitucijom, raznim izgredima i kriminalom, a da „političko-policijski” predmeti nisu bili u njezinoj nadležnosti. Ipak, teško je povjerovati da Vragović kao visoki dužnosnik u NDH nije znao za političke uhićenike i deportacije u logore. – Iako je on čitavo vrijeme govorio pred komunističkim režimom da je profesionalac, izvršavao je zapovijedi s viših razina. Njegova obrana se temeljila na priči da je državni službenik, da se uvijek trudio naredbe provoditi na najčestitiji mogući način, međutim postoje dokumenti s njegovim potpisom iz 1943. prema kojima on šalje ljude u neimenovani logor, ljude s imenom i prezimenom, mislim da su bili Hrvati. Iako se mora priznati da u postupku pred jugoslavenskim pravosuđem, na temelju raspoloživih podataka protiv njega, nije bilo osobnih iskaza tipa “on je taj koji je nekoga poslao u logor” – pojašnjava Stipančević. Obrana se u žalbi pozivala na Vragovićevo uzorno obavljanje profesionalnih i činovničkih funkcija, zaštitu Židova i pripadnika NOB-a od kojih su, prema Vragovićevim riječima, mnogi uz njegovo znanje, uključujući i kipara Antuna Augustinčića, „prebjegli u šumu“. Ipak, Odlukom Vrhovnoga suda NR Hrvatske od 21. veljače 1946., a na temelju prethodne osuđenikove i žalbe javnoga tužitelja Ranogajca, Vragoviću je kazna ublažena na 20 godina prisilnoga rada, gubitak političkih i građanskih prava te konfiskaciju imovine. Vlado Ranogajec, koji je bio zloglasni strah i trepet među svim državnim tužiteljima, kasnije predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza, kao tužitelj je tražio od suda da se smanji kazna Vragoviću i preinači u kaznu od 20 godina zatvora. Tadašnja Vragovićeva supruga također je poslala nekoliko molbi, nakon već smanjene kazne, da mu se još dodatno smanji kazna.
– Ona se u jednom od tih pisama žali: “Svi znate tko je Vlado Ranogajec, a on je jako dobro upoznat što je moj suprug radio, na koji način je funkcionirao tijekom ustaškog režima, i on sam kao takav je rekao: nemojte toga čovjeka strijeljati.” Vjerojatno je Vragovića spasila zaštita Ranogajca i njegovi iskazi o ustaškom aparatu, a moguće i neke usluge ljudima koji su na bilo koji način vezani za KPJ. Za razliku od Vragovića, ostali optuženici u njegovoj grupi osuđeni su na smrt strijeljanjem. Kako to da je Vrhovni sud njegovu žalbu uvažio, a znatno manje ribe u aparatu NDH su platile glavom? Sačuvao je živu glavu i na neki način bio iznimka od pravila. U odnosu na druge, prošao je jako dobro, brzo je prebačen u Zavod za prisilni rad u Slavonskom Brodu, a kako se oženio Ankicom Bek u srpnju 1946., uspio je spriječiti oduzimanje dijela imovine. Poslije donošenja izmjene Zakona o davanju amnestije i pomilovanja njegova supruga Ankica Bek potpisala je molbu za Vragovićevo pomilovanje, koja je odbijena kao preuranjena. I početkom 1948. u obliku pisma Josipu Brozu Titu pisana je molba za Vragovićevo pomilovanje. Pismo je poslao osmogodišnji Bajo Savić, dijete čiji je otac stradao u Jasenovcu i kojega su za vrijeme NDH u obitelj primili Vragovićeva sestra Anka i njezin suprug Vilko Gecan, poznati zagrebački slikar.
Izišao iz zatvora i rastao se
– Vragovićeva supruga u jednom pismu piše da je poznato da je on pomagao ljudima koji su bliski partizanskom pokretu, komunistima, pa kaže da je pomagao i Augustinčiću. Vragovićeva sestra je bila udana za Vilka Gecana. Oni su, zasigurno, posvojili jedno dijete, Baju Savića, koje je izgubilo jednog roditelja u Jasenovcu. Vrlo zanimljivo, u sudskom dossieru sačuvan je list papira iz bilježnice na kojem su ispisane pjesmice i bojicama nacrtani revolucionarni prikazi u kojima taj dječak Bajo Savić moli druga Tita da mu pomiluje stričeka Jožu jer je on dobar, piše da im je uvijek pomagao. Meni je to bilo jako dojmljivo. Čak je i taj mali dječak poslije, zajedno s Gecanom, došao na sud potvrditi i reći da je doista on to crtao i da nije crtao pod prisilom. I da misle to što su napisali, što je uzeto u obzir prilikom ublažavanja kazne – pojašnjava povjesničar.
Neuvažene su ostale i molba Vragovićeve sestre Anke iz 1950. te supruge Ankice i samoga Vragovića preko odvjetnika iz 1951. godine. Vragović je u travnju 1950. iz Stare Gradiške premješten je u Lepoglavu, zatim u veljači 1951. u Srijemsku Mitrovicu, a posljednjega dana listopada 1953. nanovo je premješten u Kazneno-popravni dom Lepoglava. Za boravka u Srijemskoj Mitrovici, osobne i molbe Vragovićevih bližnjih donijele su ploda. Ukazom Prezidijuma Narodne skupštine FNRJ kazna strogoga zatvora smanjena mu je za četiri godine, a odlukom Saveznoga izvršnog vijeća FNRJ iz studenog 1953. postojeća je kazna dodatno umanjena za tri godine. Tako je Vragović iz zatvora „uslovno otpušten” polovicom svibnja 1954. nakon devet godina. Poslije izlaska iz zatvora brak s Ankicom Bek se krajem 1955. raspao. O razlozima zbog kojih je najprije izbjegao smaknuće, a zatim dočekao i znatno umanjenje trajanja zatvorske kazne može se samo nagađati. Jedan od njih je činjenica da je Vragović u startu surađivao s komunističkim vlastima i bio im je od koristi. Mnogo toga je znao i, čini se, „propjevao“, prokazujući suradnike za vrijeme NDH. Slično su napravili i brojni drugi, ali svejedno su platili glavom. – Razlika je u tome što su, čini se, Vragovićeve informacije bile vrednije od onih koje su podastirali drugi. Pa ipak, ostaje nepoznanica zašto nije likvidiran. Budući da je bio poznata osoba međuratnog i ratnog Zagreba, bio je u situaciji pomagati komunistima. Ili je naprosto Vlado Ranogajec, zloglasni poslijeratni tužitelj u Zagrebu, bio njegov dužnik. Nakon izlaska iz Lepoglave Vragović je bio stalno nastanjen na svojoj staroj adresi u Vinogradskoj ulici. Zbog narušena zdravlja i starosti nije mogao raditi te su se za njega brinuli brat Dragutin, željezničarski službenik u mirovini, i sestra Anka Gecan.
Prema molbi za pomilovanje upućenoj Saveznom izvršnom vijeću Narodne skupštine FNRJ 1955., Vragović je iznio da živi od „milostinje” brata i sestre. Da se nastojao zaposliti u „raznim privrednim poduzećima”, obraćajući i predsjedniku zagrebačkoga Gradskoga narodnog odbora V. Holjevcu, ali bez uspjeha. Vragović je preminuo 79. godini života 1965. Nije imao potomstva. – Vragović je policajac svih režima. Za vrijeme nekih velikih geopolitičkih lomova, ustrojavanja novih državnih zajednica i institucija državnih aparata morate imati ljude koji znaju i hoće i kojima je to rutina. Malo tko u tim režimima tko je oformio vlast može si priuštiti luksuz da potroši sve ljude iz prethodnoga režima… Dok je bio mlad, bio je bonvivan, volio je piće i dobar provod. Čak sam nedavno pronašao jednu zabilješku da je živio gotovo buržujskim životom – zaključio je povjesničar Mario Stipančević, koji je znanstveni članak o Vragoviću objavio u Časopisu za suvremenu povijest Hrvatskog instituta za povijest. Stipančević je inače arhivist, pročelnik Zavoda Ivan Kukuljević Sakcinski u Hrvatskom državnom arhivu, na Katoličkom sveučilištu predaje Uvod u arhivistiku, a na Hrvatskim studijima povijest medijske komunikacije u Hrvatskoj.
