National Security Archives (NSA) objavila je zapisnike iz samog vrha vlasti SSSR-a o golemoj nuklearnoj nesreći, dramatična i očajnička pisma ‘likvidatora’, ljudi koji su uklanjali ruševine u Černobilu i doslovno spašavali svijet, da bi ih odbacila bešćutna komunistička birokracija, prenosi express.24sata.hr.
Jeste li se kad zapitali što se sve može dogoditi u 36 sekundi? Pa, sudeći prema nedavno prevedenim tajnim dokumentima, sudbina Sovjetskog Saveza, a time i ostatka svijeta, odlučena je u 36 sekundi.
Bile su to sekunde nakon fatalne zapovijedi za zaustavljanje turbina hlađenja nuklearnog reaktora u Černobilu. Naime, reaktor je prvo trebalo zaustaviti pa tek onda obustaviti njegovo hlađenje. 36 sekundi nakon prestanka hlađenja ugašen je reaktor. Samo nekoliko sekundi kasnije, eksplozija je potresla zgradu. Posljedice te odluke i greške u komunikaciji odgovornih u elektrani osjete se i danas.
Posljedice te odluke jasno je iznio drug Boris Ščerbina, inače zamjenik predsjedavajućeg sovjetskog vijeća ministara, na tajnom zasjedanju sovjetske vrhuške. Nedavno prevedeni i objavljeni zapisi s tog i mnogih drugih sastanaka objavljeni su na stranicama National Security Archive.
“Upute jasno govore da reaktor mora biti ugašen prije gašenja turbine. Sustav zaštite uključuje i automatsko gašenje reaktora kada se zatvori sustav hlađenja. Ta zaštita (AZ-5), trebala bi istog trenutka ugasiti reaktor, ali se ispostavilo da je i ona bila ugašena”, govorio je Ščerbina pred samim Gorbačovom. Ako ste gledali seriju Černobil, sjetit ćete se kako je jedan lik govorio “Pritisnuo sam pravi gumb”. Upravo taj gumb je trebao ugasiti reaktor. Upravo taj gumb je bio beskoristan jer je netko ugasio sustav zaštite. Na samom sastanku dalje Ščerbina nabraja sve silne propuste šefova elektrane, od nedostatka komunikacije i koordinacije (šef elektrane Fomin je napustio radno mjesto oko 18:00, a zamjenik Djatlov je došao tek pred sami početak testiranja), do katastrofalne zbrke koja je vladala tijekom testiranja. Ščerbina navodi da je Djatlov stvarno naredio gašenje reaktora prije gašenja svih tih silnih sigurnosnih mehanizama.
Međutim, kako je šef smjene Akimov napisao u jednom dopisu, nitko ga nije obavijestio kada će Djatlov ugasiti reaktor. Akimov je preminuo u bolnici od posljedica zračenja, a njegov dopis bio je zagubljen negdje po ladicama. Sam Ščerbina Gorbačovu kaže: “Dugo smo tražili taj dopis”. Zasigurno je bio iznimno frustriran činjenicom da se mora mučiti kako bi uspio otkriti pozadinu katastrofe koja je ozbiljno poljuljala Sovjetski Savez i Gorbačovljeve reforme.
“Govoreći o odgovornosti ministarstva energije i elektrifikacije, mora se zamijetiti da zamjenik ministra, drug Šašarin, zadužen za nuklearne elektrane, i šef konglomerata Sojuzatomenergo drug Veretenikov, nisu riješili probleme reaktora kako bi osigurali siguran rad nuklearnih elektrana. Silni problemi nisu dobili odgovarajuću pažnju. Od 1983. godine, Savjet ministara nijednom nije raspravljao o problemima koji se tiču sigurnosti nuklearnih elektrana.”
Tim riječima je Ščerbina jasno i glasno prokazao sovjetsku birokraciju i njihov odnos prema sigurnosti radnika, ali i ostatka svijeta. RBMK reaktori imali su niz problema. Ščerbina je opširno pričao Gorbačovu o njima, ali najvažnije od svega je to što su svi znali za te probleme. Pod svi ovdje mislimo na osoblje s odgovarajućim vezama ili odobrenjima budući da su Sovjeti strogo čuvali sve tajne, a posebno neke koje bi ukazivale na slabosti velike crvene sile.
“Ministarstvo ima samo jedan centar za obuku kojeg prođe oko 400 specijalista godišnje, ali za korpus VVEP reaktora. Ne postoji ekvivalentan centar za obuku stručnjaka za rad na RBMK reaktorima, iako je Vijeće ministara donijelo zaključak o potrebi centra za obuku još tamo 1980. godine. Uzevši u obzir potrebne kapacitete za podršku državama Savjeta za uzajamnu ekonomsku pomoć moramo obučiti između 18.000 i 20.000 stručnjaka svake godine. Mora se zamijetiti i da ministarstvo energije sustavno ne ispunjava dobivene zadatke gradnje smještaja te kulturnih i društvenih ustanova u gradovima za osoblje nuklearnih elektrana čime se otežava stvaranje adekvatnih životnih uvjeta za njih. Ministar drug Majorec do sada nije ovladao situacijom u tom sektoru. Ministarstvo je loše organizirano. Disciplina upravljanja je loša”, oštar je Ščerbina bio prema svojim kolegama.
Na istom sastanku 3. srpnja 1986. godine, samo nekoliko mjeseci nakon nesreće u Černobilu, Ščerbina decidirano kaže da predviđene modifikacije RBMK reaktora moraju dovesti do nižih ekonomskih brojki. Sigurniji reaktori proizvodit će manje energije i time imati velik utjecaj na ostatak gospodarstva. Najgore kritike Ščerbina je uputio u smjeru civilnih dužnosnika. U seriji “Černobil” vidjeli smo kako su svi pazili da njihova krivnja ne iziđe na vidjelo. Ščerbina upućuje baš na to.
“Zaduženi za civilnu obranu i javno zdravlje bili su posebno spori u svojim odgovorima na zahtjeve situacije. Pokazali su se nespremnima za nepredviđene situacije. Pripreme i informacije stanovništvu u vezi opasnosti od zračenja nisu bile dovoljno organizirane. Ljudi nisu znali kako se ponašati u situacijama povišene radioaktivnosti. Moramo razviti nove dozimetre, sustave za dekontaminaciju, sustave na daljinsko upravljanje, ali i učinkovite vatrogasne sustave”, govori Ščerbina.
Gledatelji serije sjetit će se cijele priče kad je Djatlov govorio da zračenje nije toliko opasno zato što je samo 3,6 Röntgena. Drugi su ga pokušavali upozoriti da dozimetri ne mogu mjeriti veće zračenje. Upravo o takvim stvarima govorio Ščerbina. Možda i po prvi put otvoreno govori o takvim problemima. Ščerbina je upozorio i na jedan nepojmljivi apsurd. Odbor za sigurnost rada nuklearnih elektrana zadužen je za sami reaktor, ali za sustavi sigurnosti poput cijevi za hlađenje su pod nadzorom Državnog odbora za tehnološki nadzor, a transformatori pod Državnim inspektoratom ministarstva energije.
“Iako je nedjeljivost sigurnog rada nuklearne elektrane više nego očita”, ogorčeno zaključuje Ščerbina. Takva birokracija koja je svrha sama sebi dovela je do toga da je čak i Gorbačov kritizirao “hladnu i bešćutnu birokraciju”. Grupa likvidatora, volontera koji su čistili ozračeno područje, završila je na medicinskoj njezi u Harkovu. Otvorenim pismom glavnom uredniku Pravde požalili su se na nebrigu državnog aparata iako su riskirali svoje živote i svi redom su bili teško oboljeli.
“Pet mjeseci je prošlo od nesreće. Cijelo vrijeme smo bili optimistični u nadanju da ćemo se brzo oporaviti i zbog toga nismo brinuli o problemima s kojima se sada suočavamo. Najviše se brinemo zbog našeg zdravlja u vrijeme jeseni i zime. Pogoršanje vremena povećava rizik pojave svake bolesti povezane s hladnoćom, pa i akutnih problema s disanjem i gripe. Kakve će to imati posljedice, i dalje nitko ne zna. Povrh toga, pravo pitanje našeg budućeg ozdravljenja nije riješeno. Poslije prva tri mjeseca za nas se ne brinu liječnici upoznati s oboljenjima od zračenja. Nemamo čak ni redovne kontrole. Odjeća u kojoj smo došli na liječenje ljetos nije pogodna za sadašnje vrijeme, a kupovina tople odjeće u našoj situaciji je praktički nemoguća. Stanovnici zone od 30 kilometara oko elektrane su dobili brojne kompenzacije. Preko medija saznajemo za to. Očito je da svi veliki problemi se rješavaju u jako kratkom roku i pod stalnim nadzorom najviših partijskih tijela. Mi, s druge strane, usprkos teškom zdravstvenom stanju, ostavljeni smo po strani. Ne koristimo nikakve privilegije. Čak i kupovina karata za vlak nam je problem. Teško nam je stajati dulje vrijeme u redu. Zbog toga, uzdajući se u ljudsko razumijevanje tražimo da nas puste na početak reda, kao da tražimo milostinju. Čak i nešto što se nama čini kao najnužnija stvar, a to su lijekovi koje su nam propisali liječnici u Kijevu, ovdje nisu tako lako dostupni.”
Sam Gorbačov komentirao je pismo u jednoj rezoluciji Centralnoga komiteta: “Svjedoci su prikazali neprihvatljivo bešćutni birokratski stav prema rješenjima problema organizacije liječenja i financijske pomoći osobama koje su nastradale u procesu čišćenja ostataka nakon nesreće u Černobilu.” A sve se pokušavalo zataškati na najperfidnije moguće načine. Što je najgore, svi pokušaji zataškavanja su samo otežavali liječenje i sanaciju nesreće.
“Nesreća se dogodila u černobilskoj nuklearnoj elektrani i jedan reaktor je oštećen. Provodimo mjere da eliminiramo posljedice nesreće. Pomoć je pružena potrebitima. Vlada je uspostavila komisiju.” Uz te četiri rečenice je prvi put veliki Sovjetski Savez priznao da njihova slavna nuklearna moć možda i nije tako bajna kako to predstavljaju u inozemstvu.
Te ključne četiri rečenice objavljene su kao mala vijest u sovjetskoj novinskoj agenciji TASS nekoliko dana nakon nesreće u Černobilu, i to tek nakon što su švedski stručnjaci otkrili povišene razine zračenja, pa su bili u strahu da nije neka njihova elektrana pokvarena. Mihail Gorbačov, nekako u to vrijeme, pokušavao je progurati reforme čitavog sovjetskog režima, počevši s tradicionalnom tajnošću. Njegova politika otvorenosti, glasnost, imala je priliku dokazati svoju učinkovitost. Možda bi bilo bolje reći da je glasnost pokazala koliko je važno obavijestiti javnost kako bi se zaustavile glasine.
Tajna izvješća CIA-e čak i navode kako je Gorbačov iskoristio nezadovoljstvo javnosti zbog totalne šutnje kako bi dalje gurao svoje reforme, ali to je tek manji dio čitave ove priče. Ljudska patnja u danima i mjesecima odmah nakon nesreće bila je gotovo nezamisliva. Ma čak i u satima nakon eksplozije. Kasnijom istragom je utvrđeno točno kako i zašto je došlo do eksplozije, ustanovljeni su i krivci za nesreću, ali da nije bilo brojnih spasitelja, nuklearna eksplozija u Černobilu mogla je uništiti cijelu Europu, a možda i svijet. Upravo zbog toga je važno spomenuti sve koji su dali svoj život kako bi zaustavili širenje vatre na ostatak elektrane. Vatrogasci iz Pripjata su došli gasiti požar, a dokumenti CIA-e prenose da im je trebalo tek nekoliko minuta za dolazak i razvlačenje crijeva s vodom.
Pukovnik Leonid Teljatnikov, šef vatrogasaca u nuklearci, opisao je kako su gasili požar sve dok nisu popadali od iscrpljenosti. Kasnije je proglašen narodnim herojem. Ono što on nije znao u tom trenutku je da su vatrogasci pali s nogu zato što im je smrtonosno zračenje doslovno uništilo tijelo. Poginulo je svih šest vatrogasaca koji su uz Teljatnikova prvi došli na krov zgrade kako bi obuzdali požar. A njihova smrt je poprilično realno prikazana i u seriji. Visoke doze zračenja isprva daju osjećaj mučnine, povraćanje i gubitak apetita. Nakon toga dolazi razdoblje bez simptoma i ljudi vjeruju da je najgore prošlo, barem oni koji ne znaju ništa o štetnim učincima tako visokih doza zračenja, da bi ih samo nekoliko dana kasnije vlastito tijelo izdalo.
Štetno zračenje toliko uništi ćelije, dijelove našega tijela, da se ne mogu normalno dijeliti, a tijelo ih ne može reciklirati. Nezamisliv bol, ekstremni gubitak tekućine povraćanjem i visoka temperatura tek su neki od simptoma koji prate ovo razdoblje. 28 vatrogasaca i radnika elektrane umrlo je u takvim mukama, Lokalni partijski moćnici nisu htjeli previše uznemiravati stanovništvo jer to bi značilo da moraju priznati neki problem s elektranom te je zbog toga kasnila evakuacija Pripjata i okolnih sela.
Deseci tisuća ljudi izloženi su visokom zračenju samo zato što je partijcima bilo važnije prebaciti odgovornost na bilo koga drugoga. Ukrajinski ministar zdravlja Anatolij Romanenko objavio je prvo upozorenje tek 5. svibnja, više od tjedan dana nakon nesreće, a njegovi bjeloruski pandani još i kasnije. Tajni CIA-ini dokumenti upozoravaju na jednu nelogičnost prilikom evakuacije stanovništva. Stoka s državnih i društvenih farmi iz okolice Pripjata evakuirana je tek nakon što je preseljeno stanovništvo grada. Ljudi sa sela prebačeni su busevima tek idući dan.
Evakuacija Pripjata počela je 36 sati nakon nesreće, a ljudi iz okolnih sela morali su trpjeti štetno zračenje još danima. Nije imao tko ukrcati pedesetak tisuća grla stoke pa su zato seljaci izloženi zračenju. Upravo o takvoj nespremnosti vlasti govorio je Ščerbina. Lokalni partijski čelnici su odredili da će evakuirati stanovništvo u krugu od 30 kilometara od elektrane što je bilo pogrešno jer zračenje ne slijedi pravilnu kružnicu. Zračenje se širilo kako su vjetrovi nosili opasne čestice. CIA podsjeća kako su vlasti morale evakuirati čak 11 sela u ukrajinskom rajonu Poleski zato što su kasnije shvatili da ipak ni tamo život nije siguran.
Golemi je problem bio taj što su upravo u tim selima bili smješteni brojni evakuirani Pripjaćani. Službene brojke govore o oko 135.000 evakuiranih ljudi, ali CIA vjeruje da je broj znatno veći. Brojke kriju prave razmjere tragedije. Tijekom žurne evakuacije razdvojene su brojne obitelji, djeca nisu više bila sa svojim roditeljima, a neki nisu mogli pronaći braću i sestre tjednima nakon preseljenja. Prisilnog preseljenja. Uz sve te tragedije, mnogi nisu ni znali kamo idu zato što neka mjesta jednostavno nisu prihvaćala ljude iz Černobila zbog straha od zračenja. Dok su se političari brinuli što će se dogoditi s javnim mnijenjem, bojali su se da će Černobilci pronijeti svoje nezadovoljstvo od Kirgizije do Baltika, bojali su se što će njihovi nadređeni reći, a cijelo vrijeme su nevini patili. Čak i kad su uspjeli pronaći mjesto gdje mogu naći utočište, nisu bili srdačno primljeni. Domaći su im zamjerali zato što su im preuzimali stanove, tvornice su morale zapošljavati radnike koji im nisu trebali i sve je to stvaralo otpor, a ponegdje i otvorenu mržnju prema stradalima. A oni jesu najveće žrtve sustava.
