Španjolska, koja je bila jedna od rijetkih europskih oaza u kojoj radikalno desne stranke nisu uspijevale zadobiti ozbiljniju potporu birača, pridružila se općem europskom trendu rasta desničarskih i populističkih stranaka. Ekstremno desni Vox jedan je od pobjednika nedjeljnih izbora u Španjolskoj, kao prva stranka ekstremne desnice koja se od pada Francove diktature na prošlim travanjskim izborima probila u donji dom španjolskog parlamenta, osvojivši 23 mandata, a na izborima u nedjelju uspjela je više nego udvostručiti broj mandata i sada ih ima 53, čime je postala treća politička sila u zemlji.
Polučio je kontraefekt
Čelnik Voxa i bivši istaknuti član konzervativne Narodne stranke Santiago Abascal, 43-godišnjak koji je djetinjstvo proveo u Baskiji okružen baskijskim separatizmom, doista ima razloga za slavlje. Stranka koja prije manje od godinu dana nije imala niti jednog zastupnika i koja je na izborima 2016. osvojila samo 0,02 posto glasova sada je s osvojenih 3,5 milijuna glasova postala respektabilna politička snaga.
Frankizam je u Španjolskoj nakon Francove smrti nastavio živjeti pod okriljem konzervativne Narodne stranke, koja nikad nije osudila frankizam, a i danas zastupa tradicionalne vrijednosti koje je zastupao Francov režim. Mnogi pripadnici bivšeg režima našli su utočište u toj stranci. Vox je pak nastao 2013. raskolom unutar Narodne stranke, kada su Abascal i Aleix Vidal-Quadras frankizam odlučili osuvremeniti i udahnuti mu nov život, i to ponajprije oštrom protuimigrantskom retorikom i zagovaranjem bezuvjetne centralizacije kao odgovorima na migrantsku i katalonsku krizu.
Vox je zapravo radikalni nacionalistički odgovor na katalonsku krizu, a čelnik Voxa Abascal izazvao je oluju na španjolskoj političkoj sceni kopirajući Trumpovu i Salvinijevu retoriku, što u španjolskom slučaju znači zagovaranje uvođenja izvanrednog stanja i zabrane katalonskih separatističkih stranaka, kao i izgradnje zida u sjevernoafričkim španjolskim enklavama Ceuti i Melilli.
Vezu s frankističkom tradicijom Vox je pokazao i prilikom nedavnog premještanja Francovih posmrtnih ostataka iz mauzoleja u Dolini palih. Naime, Vox je bio jedina stranka koja se otvoreno usprotivila tom činu, čime je zasigurno osigurala povjerenje desničara i frankista. I 45 godina od smrti diktator Franco i njegovo nasljeđe oštro dijele španjolsko društvo, a te su podjele kulminirale preseljenjem Francovih kostiju samo 16 dana uoči izbora. Pa ipak, ključnu ulogu u rastu Voxa imala je katalonska kriza, a radikalizam koji je Vox ponudio kada je riječ o Kataloniji očito je naišao na plodno tlo kod jednog dijela birača.
Katalonija još podijeljenija
Osim što su zakomplicirali situaciju u Kataloniji, nedjeljni su izbori, drugi ove godine, dodatno otežali rješavanje političke krize u Madridu, jer je sada politička situacija složenija nego što je bila prije izbora.
Unatoč relativnoj pobjedi, socijalisti premijera Pedra Sáncheza izbore su inicirali nadajući se da će ojačati svoju poziciju, a iz njih su izašli slabiji, baš kao i njihovi koalicijski partneri, tako da će jučerašnji Sánchezov poziv drugim strankama da ga podrže i tako okončaju političku blokadu vjerojatno ostati neuslišen.
Narodnjaci se ovaj put vjerojatno neće suzdržati od glasanja i tako omogućiti Sánchezovu manjinsku vladu jer im Vox puše za vratom, a Sánchez ne može očekivati ni potporu katalonskih separatističkih stranaka otkako je radikalizirao svoj stav prema katalonskom pitanju. Katalonija se i na ovim izborima oštro podijelila između zagovornika i protivnika neovisnosti, a sve to upućuje na zaključak da je i rješenje katalonske krize sada dalje nego što je bilo prije izbora.
