Stalno nas uvjeravaju kako su zrakoplovi najsigurnije prijevozno sredstvo te da se zrakoplovne nesreće ne događaju tako često. No, kada se dogode (svi imamo osjećaj kao da se događaju sve češće, iako je realno potpuno suprotno od toga) rijetki su oni koji je prežive te se, uistinu, mogu smatrati sretnicima. Telegraf je istražio koje su to najstrašnije zrakoplovne nesreće koje su u posljednjih 70 godina obilježile zračni prostor bivše Jugoslavije ili su se naprosto dogodile u redovima JAT-a. Osim onih najstravičnijih, zabilježene su i neke u kojima nije bilo stradalih ali su po svojoj specifičnosti ostale upamćene. Jedna od njih definitivno je ona u kojoj je revno zrakoplovno osoblje iz gorućeg aviona iznosilo čak i poštu. Oko mnogih od njih vežu se brojne teorije zavjere, od projektila koji je slučajno pogodio avion do naknadnog ubojstva stjuardese koja je jedina preživjela let.
1. Preživjela stjuardesa u Guinessovoj knjizi (1972.)
Jedna od najvećih zrakoplovnih nesreća JAT-a dogodila se 26. siječnja 1972. kada se putnički zrakoplov DC-9 na letu iz Stockholma za Zagreb srušio u snježne planine sa 10.050 metara u blizini sela Srpska Kamenica u tadašnjoj Čehoslovačkoj. Jedina preživjela osoba od 23 putnika i 5 članova posade bila je tada 22-godišnja stjuardesa Vesna Vulović, koja nije ni trebala biti u tom avionu. Mijenjala je kolegicu. Pala je na snijegom prekrivenu planinu, slomila je lubanju, nekoliko kralježaka i obje noge. 27 dana je provela u komi, no nakon 16 mjeseci rehabilitacije vratila se na posao. No, više nije radila kao stjuardesa. Vulović je uvrštena u Guinnessovu knjigu kao osoba koja je preživjela pad s tolike visine bez padobrana. Vlasti obje države provele su zajedničku istragu u kojoj je utvrđeno da je za rušenje aviona kriva postavljena bomba. Nakon 43 godine i dalje postoji teorija po kojoj je Čehoslovačka protuzračna obrana pogreškom JAT-ov avion pogodila projektilom te kako bi to sakrili izmislili su priču o bombi.
2. Pupačić stradao u drugoj najvećoj nesreći (1971.)
U avionskoj nesreći koja se dogodila 23. svibnja 1971. u 19.45 sati kada je putnički avion Tupoljev TU 134A slijetao u zrakoplovnu luku nedaleko od Omišlja na otoku Krku od 76 putnika preživio je samo jedan, a među poginulima bio je i književnik Josip Pupačić sa suprugom i kćeri. Od sedam članova posade poginulo je njih četvero te se po smrtnim posljedicama to smatra drugom najvećom avionskom nesrećom u hrvatskom zračnom prostoru. Put od Lodnona protekao je normalno a problemi su započeli tek četiri kilometara prije spuštanja na krčku zračnu luku. Avion je uletio u jako nevrijeme iznad Rijeke, a prilikom slijetanja jureći brzinom od 260 kilometara na sat, udario je krilom o pistu. Ubrzo se zapalio, a putnici su se našli u klopci jer su se klizna vrata između kopilota i putničkog prostora zaglavila zbog deformacije gornjeg dijela trupa. Većina ih je umrla zbog trovanja ugljičnim dioksidom te izgaranja tijela.
3. Kopilot nije želio otkriti uzroke nesreće (1956.)
JAT-ov putnički avion Convair CV-340 22. prosinca 1956. napustio je bečki aerodrom u 18.37 minuta te se uputio prema Münchenu. U 20.33 posada je poslala signal da se nalazi u blizini aerodroma te je započelo spuštanje. Na pet kilometara ispred staze, kapetan Srđanović naglo gubi visinu te udara kotačima aviona u tlo, s aviona otpadaju dijelovi, trup se prevrnuo na leđa te klizao narednih 400 metara nakon prvog kontakta sa zemljom. Život su izgubila dva člana posade (jedan od njih i kapetan) te od 27 putnika jedan je poginuo. Kopilot nije želio surađivati prilikom istraživanja uzroka nesreće. Šokiran zbog pada, ali navodno i savjetovan, on je uporno tvrdio da se ničega ne sjeća te zbog te svoje upornosti sedam godina nije letio. Ponovno je počeo 1963. a dvije godine kasnije poginuo je u avionskoj nesreći u avionu DC-3 prilikom neuspješnog poletanja s aerodroma Zemun na beogradski aerodrom Surčin, današnji aerodrom Nikola Tesla. Bio je sam u avionu.
4. Kontrolori leta nisu prošli obuku (1973.)
Jedna od najsmrtonosnijih JAT-ovih avionskih nesreća dogodila se 11. rujna 1973. godine kada je Caravella SE-210 letjela iz Skopja za Podgoricu (tadašnji Titograd) te se zabila u planinski vrh Babin zub. Poginulo je svih 35 putnika i šest članova posade. Vjerojatno se nikada sa sigurnošću neće otkriti zašto je iskusni kapetan Živojin Maglić, koji je ranije bio Titov pilot, skrenuo s utvrđene rute i našao se nad Maganikom, te zašto je po magli krenuo s poniranjem prije nego što je preletio visoke planinske grebene. Tog dana avion je letio na liniji Sarajevo-Titograd-Priština-Skopje i prilikom povratka iz Skopja u blizini Prištine, kapetan je primjetio da je barometar neispravan, kao i radio-stanica u avionu zbog čega se nije mogla uspostaviti stalna radio veza s kontrolom u tadašnjem Titogradu. Posljednje uputstvo iz kontrolnog tornja bilo je “smanjite visinu poniranja prije sletanja na aerodrom”, a to je bilo kobno. Avion se brzinom od 400 kilometara na sat zabio u sam vrh Maganika, na visini od 1.600 metara, te prelomio u dva dijela. Godinama se pričalo da nitko od kontrolora leta u tornju nije prošao adekvatnu obuku za taj posao. Na mjesto stravične tragedije prvi su stigli mještani okolnih sela koji se i danas sjećaju užasa koji ih je zatekao. Kilometrima naokolo bili su razbacani dijelovi ljudskih tijela, komadi aviona i stvari, a na samom nepristupačnom vrhu Babinog zuba i danas postoji crni trag na mjestu gdje je avion udario i eksplodirao.
5. Narav pilota i novi instrumenti (1955.)
Avion Convair CV-340 10. listopada 1955. poletio je iz Beograda prema Beču. Dva sata nakon početka leta posada se javila kontrolnom tornju u Beču, koji su odobrili spuštanje na nižu visinu kao pripremu za slijetanje. Petnaest minuta kasnije zrakoplov je udario u brdo Kahlenberg iznad Beča. Iako su istražitelji u priopćenju zaključili da je rezultat nesreće loša priprema za slijetanje, mnogi govore da je za sve kriv kapetan Romeo Adum. Kao kapetan ali i čovjek navodno je bio izuzetno težak sa suradnju, prema svojim suradnicima kopilotima, kažu, ponašao se omalovažavajuće, a kao pilot bio je oprezan čak i bojažljiv. Spoj loših vremenskih prilika, posada koja nije baš bila dobro upoznata s novim instrumentima u avionu te narav pilota koji, navodno, čak i u najtežim trenucima nije želio poslušati i potražiti pomoć kopilota (koji je pokušao u zadnji čas podignuti avion ) nisu mogli izaći na dobro. Kapetan Romeo Adum udario je u sam vrh brda, avion se prepolovio, jedan dio se odvojio i ostao visjeti na drveću. Iz repa aviona koji je bio na litici stjuard je pokušavao spasiti putnike iz zapaljenog dijela aviona. Nažalost, šest putnika i jedan član posade su poginuli, 22 ih je preživjelo.
6. Za sve je bio kriv ego? (1947.)
Prva veća avio nesreća nakon Drugog svjetskog rata na prostorima bivše Jugoslavije dogodila je 27. rujna 1947. kada je adaptirani vojni avion letio iz Beograda za Podgoricu (tadašnji Titograd). Kapetan Vasa Vračarević, predratni pilot i instruktor vojnog zrakoplovstva s avionom Li-2 krenuo je iz Beograda te usprkos gustoj magli i jakim udarima vjetra nastavio je let prema današnjoj Podgorici, nad kojoj je bilo još gore nevrijeme. Munje su sijevale sa svih strana, a oblaci su bili puni elektriciteta. Bez točne pozicije i bilo kakvih podataka o jačini i pravcu vjetra, bez radio veze sve je vodilo tome da avion treba vratiti u Beograd. I dok bi većina tako odlučila, navodno ego ali i strah kapetana Vase bio je jači od zdravog razuma. Znao je da bi povratak u Beograd rezultirao podrugljivim komentarima kolega i šefova, a strahovao je i da bi to moglo utjecati i ne njegov posao. Stoga, za njega, povratak nije bio opcija. Udario je u vrh Rumije te je svih 22 putnika poginulo.
7. Sudar dvaju aviona u zraku (1976.)
Najveća zrakoplovna nesreća u hrvatskom zračnom prostoru dogodila se 10. rujna 1976. u 11.15 sati na deset tisuća metara iznad Vrbovca, nedaleko od Zagreba, zbog pogreške Kontrole zračnog prometa u Zagrebu zbog čega su se sudarili avion British Airwaysa na letu sa londonskog Heatrowa prema istanbulskoj luci i zrakoplov Douglas DC-9 na letu iz splitske luke prema luci Köln-Bonn. Prema izjavama šokiranih očevidaca sa neba su padala ljudska tijela, dijelovi aviona, stvari.
Kad je pilot aviona iz smjera Splita zatražio povećanje visine, kontrolor ga je prebacio kolegi, koji je tada ustanovio da se avion penje na visinu koja je već zauzeta. Iako je javio pilotu da više ne podiže zrakoplov bilo je prekasno. Dva aviona sudarila su se dok su letjela brzinom od 900 kilometara na sat, te se ta nesreća sedamdesetih ubrajala među četiri najteže na svijetu. Živote je izgubilo 176 ljudi. Kontrolor leta, tada 28-godišnji Gradimir Tasić, proglašen je odgovornim za nesreću i osuđen na sedam godina zatvora. Kasnije je ta sudska odluka prepolovljena te je ranije pušten iz zatvora zbog peticije njegovih kolega. Naime, Tasiću je to bio treći dan za redom da je radio smjenu od 12 sati.
8. Avion se zabio u Medevednicu (1950.)
Let od Beograda prema Zagrebu 21. rujna 1950. tekao je mirno. Kada je kapetan Bora Marković preletio Sisak, spustio je avion na 600 metara visine te produžio let prema aerodromu Lučko. No, na nebu su se počeli gomilati oblaci, te su u jednom trenutku obgrlili cijelu Dakotu i avion je udario u Zagrebačku goru. U avionu se nalazilo sedam putnika i četiri člana posade. Preživio je samo jedan putnik. Danas se ta avionska nesreća navodi kao školski primjer pogrešne odluke letjenja iznad oblaka.
9. Misterij nesreće američkog ministra (1996.)
Treća nesreća po broju poginulih u hrvatskom zračnom prostoru, a po mnogima i najmisterioznija, dogodila je 3. travnja 1996. kada se avion američkog Ratnog zrakoplovstva CT-43 (modificirani Boeing 737) koji je bio na službenoj trgovačkoj misiji po Hrvatskoj srušio pored Dubrovnika. U avionu su bili američki ministar trgovine Ron Brown i još 34 člana izaslanstva. Tijekom prilaza Zračnoj luci Dubrovnik avion je udario u brdo Sveti Ivan, a kao glavni uzrok pada istražitelji su naveli pogrešku posade u pripremi postupka instrumentalnog prilaza. No, mnogi tvrde da je Ron Brown ubijen. Što se uistinu događalo unutar zrakoplova znala je tada jedina preživjela osoba – stjuardesa Shelley Kelley. Nakon što su je izvukli iz aviona, liječnici su njezine ozljede ocijenili teškima. Umrla je nedugo nakon što su je spasioci, doslovno na rukama, spustili do najbliže ceste i automobila Hitne pomoći. Zbog lošeg vremena, kiše i jakog juga u okolici Dubrovnika, u potrazi za avionom Rona Browna i spašavanju nisu mogli sudjelovati helikopteri.
10. Iz gorućeg aviona spašavali čak i poštu (1951.)
Prva nezgoda JAT-ovog avioprijevoznika, koji mnogi nazivaju avionom baklja, dogodila se 8. lipnja 1951. godine na liniji Frankfurt- München- Beograd. Avion Convair CV-340 zapalio se u zraku na visini od 1500 metara a razlog požara bio je gorući paket u prtljažnom odjeljku. Posada je uspjela spustiti avion na livadu 60 kilometara od Münchena, a prepolovljeni avion je u potpunosti izgorio. No, svi putnici i članovi posade su preživjeli zahvaljujući hrabrosti i prisebnosti posade, koja je čak iz gorućeg aviona spasila i poštu, koja je bila smještena u repu aviona koji je također gorio.
11. Kvarnerska oluja srušila Julku (1951.)
Brzo nakon polijetanja aviona Ju-52 u želji da pretekne olujne oblake kapetan Boža Miletić 29. lipnja 1951. velikom brzinom juri od Rijeke prema Zagrebu. Uvjeren je da će sa svojom Julkom koja juri 150 km/h uspjeti pobjeći nepredvidivom olujnom nevremenu nad Kvarnerom. No, žestoki udar oluje koja je toga danas harala jačinom od 200 kilometara na sat oborila je avion na brdo Ostra u podnožju planine Risnjak. Poginulo je svih 15 putnika i članova posade.
A sta je sa nesrecom JAT aviona na Korzici -(Ajaci)