Dokumentom "Fiducia supplicans" Dikasterija za nauk vjere, koji je odobrio papa Franjo, bit će moguće blagosloviti istospolne parove, ali izvan bilo kakve ritualizacije i imitacije braka. Nauk Crkve o braku se ne mijenja, blagoslov ne znači odobravanje zajednice. Također, neće biti moguće izreći takav blagoslov u kontekstu sklapanja civilnog braka.
Ako dvije osobe zatraže blagoslov, čak ako je njihov par „nepravilan“ zaređeni ministar moći će pristati i udijeliti blagoslov, no ova gesta ima za cilj pokazati pastoralnu bliskost, i ne smije sadržavati elemente koji su slični bračnom obredu. To stoji u izjavi "Fiducia supplicans" o pastoralnom značenju blagoslova, koju je objavio Dikasterij za nauk vjere, a odobrio Papa. Dokument istražuje temu blagoslova, tumači razliku između obrednih i liturgijskih blagoslova, te spontanih blagoslova koji su sličniji gestama pučke pobožnosti. Upravo se u ovoj drugoj kategoriji sada razmatra mogućnost prihvaćanja onih koji ne žive u skladu s normama kršćanskog moralnog nauka, ali ponizno traže da budu blagoslovljeni.
Ova je izjava Dikasterija za nauk vjere od visoke doktrinarne vrijednosti, a posljednja takva izjava bila je objavljena 2000. godine, „Dominus Iesus“. "Fiducia supplicans" započinje uvodom, kardinala Victora Manuela Fernándeza, prefekta Dikasterija za nauk vjere, koji objašnjava kako ova izjava produbljuje "pastoralno značenje blagoslova", te dopušta da se klasično razumijevanje „proširi i obogati“ teološkim promišljanjem, koji se temelji na pastoralnoj viziji Pape Franje. Ovo razmišljanje implicira "istinski razvoj s obzirom na ono što je do sada rečeno o blagoslovima", te uključuje mogućnost "blagoslova parova u nepravilnim situacijama i blagoslov istospolnih parova, bez službenog potvrđivanja njihovog statusa i bez bilo kakve izmjene učenja Crkve o braku“.
Drugo veliko poglavlje dokumenta (7-30) analizira značenje različitih blagoslova, koji namijenjeni ljudima, predmetima pobožnosti, mjestima gdje se živi. Podsjeća se da "sa strogo liturgijskog stajališta" blagoslov zahtijeva da ono što je blagoslovljeno "bude u skladu s Božjom voljom izraženom u učenju Crkve". Kada se posebnim liturgijskim obredom "zaziva blagoslov na određene ljudske odnose", "ono što je blagoslovljeno mora odgovarati Božjim planovima, upisanima u stvorenje" (11). Stoga Crkva nema ovlast dati liturgijski blagoslov parovima koji žive u iregularnim okolnostima ili istospolnim parovima. Ali moramo izbjeći rizik da značenje blagoslova svedemo samo liturgijski blagoslov, zahtijevajući za jednostavan blagoslov "iste moralne uvjete koji su potrebni za primanje sakramenata" (12).
Nakon analize blagoslova u Svetom pismu, izjava nudi teološko-pastoralno razmatranje. Oni koji traže blagoslov "pokazuju da im je potrebna Božja spasonosna prisutnost u njihovoj povijesti", jer Bogu izražavaju "molbu za pomoć, prošnju, kako bi mogli bolje živjeti" (21). Taj se zahtjev mora prihvatiti i vrednovati "izvan liturgijskog okvira" kada se nalazimo "u kontekstu veće spontanosti i slobode" (23). Gledajući ih iz perspektive pučke pobožnosti, blagoslove treba vrednovati kao čin predanosti. Da bi ih se udijelilo nije potrebno zahtijevati "prethodno moralno savršenstvo" kao preduvjet.
Nakon što je razjašnjena ta razlika, na temelju odgovora pape Franje na dubia kardinala iz listopada prošle godine, u kojem se poziva na razlučivanje mogućnosti "oblika blagoslova, koje je zatražila jedna ili više osoba, a koje ne prenose pogrešno poimanje braka" (26), dokument potvrđuje da se ova vrsta blagoslova "nudi svima, ne tražeći ništa, te čini da ljudi osjećaju da ostaju blagoslovljeni unatoč svojim pogreškama i da "nebeski Otac i dalje želi njihovo dobro i da se nada da će se konačno otvoriti dobru" (27).
Postoje "razne prigode u kojima ljudi spontano prilaze tražiti blagoslov, kako na hodočašćima, u svetištima, tako i na ulici kada susreću svećenika", a ti su blagoslovi "upućeni svima, nitko ne može biti isključen" (28). Stoga, iako je i dalje zabranjeno vršiti "čin ili obred" za ove slučajeve, zaređeni svećenik može se pridružiti molitvi onih osoba koje se "čak i u zajednici koja se ni na koji način ne može usporediti s brakom, žele se povjeriti Gospodinu i njegovu milosrđu, zazvati njegovu pomoć, biti vođene boljem razumijevanju njegova nauma ljubavi i istine" (30).
Treće poglavlje ove izjave (paragrafi 31-41) tako otvara mogućnost za ove blagoslove: oni predstavljaju gestu za osobe koje "prepoznaju sebe kao siromašne i potrebne Njegove pomoći, te ne traže legitimitet vlastitog statusa, već mole da je sve što je istinito, dobro i ljudski valjano, prisutno u njihovim životima i odnosima, bude prožeto, iscijeljeno i uzdignuto prisutnošću Duha Svetoga" (31). Ti se blagoslovi ne smiju regulirati, već povjeravati "praktičnom razlučivanju u određenoj situaciji" (37). Iako je par blagoslovljen, ali ne i njihova unija, izjava ističe da je blagoslovljeno sve što je legitimno u odnosu između dviju osoba: u "kratkoj molitvi koja može prethoditi tom spontanom blagoslovu, zaređeni svećenik mogao bi zatražiti mir, zdravlje, duh strpljenja, dijaloga i uzajamne pomoći, ali i Božje svjetlo i snagu da se može u potpunosti izvršiti Njegovu volju" (38). Također se pojašnjava da, kako bi se izbjegao "bilo kakav oblik konfuzije i skandala", kada blagoslov zatraže par u iregularnoj zajednici ili istospolni par, "nikada se neće provoditi istodobno s građanskim obredima zajednice ili povezano s njima. Niti s odjećom, gestama ili riječima koje su sukladne sklapanju braka“ (39). Ova vrsta blagoslova "može naći svoje mjesto u drugim kontekstima, poput posjeta svetištu, susretu sa svećenikom, molitvi izrecitiranoj u skupini ili tijekom hodočašća" (40).
Naposljetku, četvrto poglavlje (paragrafi 42-45) podsjećaju da "čak i kad je odnos s Bogom zamagljen grijehom, uvijek se od njega može tražiti blagoslov, pružajući mu ruku". Htjeti taj blagoslov "može biti dobro moguće u određenim situacijama" (43).
