Veliki je rizik iz pojedinačnog događaja ili postupka nekog pojedinca izvoditi zaključke o široj skupini ili društvu u cjelini. Takve zadatke sociolozi pogotovo ne vole. No, poziv urednika Večernjeg lista da napišem tekst i dam dijagnozu stanja hrvatskog društva na temelju tragičnog napada mladića na policajca i zgradu hrvatske Vlade i Sabora prihvatio sam jer smatram da okolnosti tog događaja kao i reakcije na njega doista dobro osvjetljavaju neke (loše) aspekte hrvatskog društva danas.
Počnimo s onim obilježjima našeg društva koja bi mogla stajati u pozadini nagnuća mladića da svoje individualne probleme izražava na ovakav način, a koje se mogu iščitati iz njegovih karakteristika i postupaka. Sam glavni protagonist događaja u svojoj je objavi na društvenoj mreži dao naslutiti da u pozadini napada stoji frustracija širom društvenom situacijom i funkcioniranjem sustava i institucija. Da u hrvatskom društvu dominira osjećaj beznađa i pesimizam, dobro je poznato. Svako istraživanje javnog mnijenja kao i komparativna znanstvena istraživanja pokazuju visoku razinu pesimizma i nezadovoljstva stanjem u društvu, kako apsolutno, u smislu postotka građana koji iskazuje takve emocije, tako i relativno, u usporedbi s drugim zemljama Europe i okruženja. Takvo stanje traje faktički od samih početaka tranzicije. U pozadini tog strukturnog pesimizma nalazi se dugotrajna stagnacija hrvatskog društva, koja se sastoji od povremenih uzleta koje prate duge krize i spori oporavci. U modernim društvima, u kojima ljudi eksplicitno ili implicitno očekuju stalni napredak na osobnoj i društvenoj razini, stagnacija je najveći izvor nezadovoljstava. Zato se ta stagnacija doživljava kao nazadovanje, što u odnosu na druge i jest. Danas u Hrvatskoj žive mnoge generacije i brojne obitelji koje nisu osjetile nikakav napredak u svojim životima. Taj strukturni pesimizam u pozadini je brojnih patoloških procesa u našem društvu.
Populizam “ušao u populaciju”
O hrvatskom društvu dosta govori i činjenica da mladić dolazi iz Moslavine, jedne od slabije razvijenih regija Hrvatske. Slike kuće bez fasade, ruralnog naselja sa slabom uličnom rasvjetom i bez društvene infrastrukture u blizini, slika je hrvatske provincije. Hrvatsku obilježavaju znatne regionalne razlike u ekonomskoj razvijenosti i društvenoj dinamici. Obalni dijelovi Dalmacije i Primorja, cijela Istra, Zagreb i okolica te dijelovi sjeverozapade Hrvatske su oni dijelovi u kojima postoji, kakva-takva, ekonomska i društvena dinamika. Ostali dijelovi, koji čine većinu teritorija, čini provincija u razvojnom i dinamičkom smislu. To su dijelovi zemlje u kojima se ne stvaraju nove prilike za mlade ljude, u kojima je malo novih događaja i podražaja, pa i malo novih ljudi i odnosa (zbog iseljavanja, sve ih je manje). To su dijelovi zemlje u kojima je ona stagnacija, pa i nazadovanje, posebno izraženo. Osjećaj nepravde u takvim sredinama dodatno ojačava klijentelizam, koji se u takvim sredinama osjeća i vidi na svakom koraku, jer bez poznanstva i veza, bile one političke bilo rodbinske, teško možete doći do bilo kojeg resursa. Ograničeni resursi i prilike raspoređuju se prema modelima i kriterijima koji nemaju veze sa sposobnostima i kvalitetom. Dijelovi Hrvatske koje smo nazvali provincijom u razvojnom smislu, ujedno su i dijelovi koji su bili izravno pogođeni Domovinskim ratom te do danas trpe njegove različite posljedice. Izostanak razvoja je jedna od posljedica Domovinskog rata, ali za ovaj događaj čak manje važna. Za ovaj događaj važnija je jedna kulturna posljedica. Mnogi stanovnici dijelova Hrvatske koji su bili izravno zahvaćeni ratom ostali su na određeni način zarobljeni u iskustvu Domovinskog rata te su svoje identitet izgradili oko tog iskustva. Naravno, to je izravno posljedica prethodno spomenutog nedostatka razvoja i dinamike, koja bi tim ljudima pružila nova iskustva i priliku za razvoj identiteta u normalnoj dinamici životnih promjena.
Dio tih identiteta je i čuvanje naoružanja iz Domovinskog rata, što se lijepo vidjelo u izjavi strica počinitelja ovog napada, koji je rekao da su „svi nešto sačuvali“. No, od oružja je ovdje važnije dodatni osjećaj nepravde koji je sastavni dio tog identiteta, a koji se temelji na tezi da su se oni najviše žrtvovali, a najmanje dobili od hrvatske države. Tu dolazimo do potrage za krivcima. Ispaljenih 30 metaka u zgradu Vlade i Sabora te policajca, kao zapravo kolateralnu žrtvu, jasno sugerira tko su krivci. Sve nezadovoljstvo i razočaranje u Hrvatskoj usmjereno je na glavne političke institucije (Vlada, Sabor, političke strane) te s njima povezane dijelove elite (poslovnu, medijsku, intelektualnu). Povjerenje u institucije i elite u Hrvatskoj također je, komparativno gledajući, na najnižim razinama. Dio tog nepovjerenja i negativnog stava je zaslužen, kroz velike koruptivne afere ili jasno pokazivanje da pravila ne vrijede jednako za sve (npr. okupljanja u „klubu“ dok se od ostalih građana očekivalo da budu zatvoreni u kući). No, dio nezadovoljstva institucijama i elitom posljedica je i nerealnih očekivanja, odnosno svojevrsnoj etatističkog mentaliteta koji je naslijeđen iz socijalizma, a ojačan državotvornim projektom iz 90-ih. Stoga se sva rješenja traže u domeni političkih institucija i karakteristikama elita koje njima upravljaju. Micanje postojećih elita, pa i institucija, kao ekspresno rješenje za sve društvene probleme je možda najjednostavnija definicija populizma. Opasnost populizma i leži u tome što daje vjeru da su moguća ekspresna rješenja složenih društvenih i ekonomskih problema (ako ne ide na izborima, onda možda puškom!?) Posljednjih nekoliko godina u hrvatskom javnom i političkom prostoru pojavilo se nekoliko populističkih aktera koji su doprinijeli širenju populističkog načina rezoniranja među značajnim dijelom biračkog tijela, eksploatirajući nezadovoljstvo i pesimizam, pogotovo u manje razvijenim dijelovima zemlje. Na posljednjim trojim izborima stranke „srednje struje“ uspjele su sačuvati dominaciju, ali virus populističkog načina rezoniranja je „ušao u populaciju“. Ovih dana se širi po društvenim mrežama i u komentarima ispod članaka na medijskim portalima, u obliku odobravanja i podrške za ovaj nemili čin. A naslućuje se i u pokušajima da se nađe opravdanje i ublaži ovo nedjelo, što čine i neki političari.
Patologije napreduju
Štošta o hrvatskom društvu govore i reakcije na ovaj nemili događaj, koje su često ekstremne i pretjerane. Najbolja ilustracija sklonosti odlaska iz jedne krajnosti u drugu jesu mjere sigurnosti na Trgu svetog Marka. Do ponedjeljka su mjere sigurnosti bile minimalne, gotovo nepostojeće, da bi u utorak imali potpuno zatvaranje trga gotovo za svaki promet i onemogućavanje prilaska zgradama Vlade i Sabora. Sličnih lutanja od jednog ekstrema do drugog srećemo i u borbi s epidemijom. Ta sklonost ekstremnim pozicijama i rješenjima jedno je od obilježja naše javne kulture. U bilo kojoj raspravi malo je onih koji će obratiti pažnju na važne nijanse i detalje, koji će tražiti umjerenu i racionalnu poziciju, a puno više onih koji će se ukopati u radikalnim pozicijama i inzistirati na radikalnim rješenjima. Ovaj događaj grub je primjer kamo nas vodi ta sklonost radikalnim rješenjima. Mišljenja smo, dakle, da ovaj događaj dobro osvjetljuje niz patoloških procesa u hrvatskom društvu, koji su se u ovom događaju tako snažno isprepleli u cjelinu. Oni nisu novi, nego su relativno dugotrajna, pa čak i strukturna, obilježja hrvatskog društva, koji postupno progrediraju. Na drugoj strani postoji, naravno, i niz pozitivnih procesa, no oni za sada ne uspijevaju zaustaviti opisane negativne procese. Ostaje nada da će ovaj događaj pomoći osvještavanju negativnih procesa i razvoju svijesti da se njima valja početi ozbiljno baviti.
