Književnica Slađana Bukovac prijavila je danas policiji da ju je fizički na parkiralištu u Puli napao muškarac. Istarski.hr doznaje da se radi o poznatom pulskom poduzetniku Milenku Marjanoviću, vlasniku Namještaja Mime. "Jutros me je najprije verbalno, a potom fizički napao nepoznat muškarac na parkingu", rekla je u objavi na društvenim mrežama Slađana Bukovac, književnica i suradnica Arheološkog muzeja Istre koja živi u Puli. Slučaj je potvrdila i policija.
"Obavještavamo vas da je jučer oko 7:25, na parkiralištu u Flanatičkoj ulici u Puli, 71-godišnjak poradi nesporazuma oko parkirnog mjesta verbalno, a potom i fizički napao 52-godišnjakinju. Protiv muškarca se pokreće prekršajni postupak radi počinjenja prekršaja iz Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira", kažu iz PU istarske bez navođenja identiteta napadača.
Istarski piše da je kontaktirao Marjanovića, ali da do objave članka nije dobio odgovor. Bukovac je, pak, na društvenim mrežama prepričala što joj se dogodilo. "Ne samo da mi se to u životu nikad nije dogodilo nego su i okolnosti bile nadrealne: upravo sam bila ostavila supruga pred Domom zdravlja, gdje je imao dogovoren liječnički pregled, i krenula kružiti po malom obližnjem parkingu čekajući da se oslobodi mjesto. Nije mi se osobito žurilo jer sam i tako morala pričekati kraj pregleda.
Vrlo brzo je jedan automobil izašao i zauzela sam njegovo mjesto. Nešto prije toga učinilo mi se da negdje iza mene netko divljački trubi, ali em su svi nervozni od vrućine i vlage, em sam u retrovizoru vidjela samo veliki kombi i njegovog vozača, smirenog dečka koji je buljio u prazno s rukama na volanu i čekao da se raščisti prolaz", prepričava Bukovac.
"Dok sam zaključavala vrata na automobilu, jer mi ne radi centralno zaključavanje, do mene je doklizio veliki bijeli Jeep Cherokee sa zatamnjenim staklima i iz njega je u sekundi izletio nabijen muškarac po prilici mojih godina, ošišan na ćelavo, u košulji i bijelim bermudama. Promrmljao je nešto o tome da je to trebalo biti njegovo mjesto (što nije točno, parking nije strukturiran tako da postoji nekakav red za parkiranje, nego čekaš da se oslobodi mjesto koje ti je najbliže), a onda je počeo urlati (dakle u 7:15 ujutro, kad su svi suvisli i trijezni, a ni on nije djelovao pijano, na gradskom parkingu između tržnice i doma zdravlja), a on u srednjim godinama i odjeven u ljetnom revijalnom tonu, taman za novine uz jutarnju kavu - čak i s taškicom za mobitel i dokumente prebačenom dijagonalno preko tijela! - govori potpuno nepoznatoj ženi po prilici istih godina: 'Biži ća, govno jedno, udarit ću te.' Ponovio je to nekoliko puta, a onda me snažno udario šakom u rame", piše dalje.
"Imam tu neku bizarnu osobinu da se ne bojim ljudi koji fizički prijete, nego se od toga nekako čudnovato umirim, zapravo se ohladim od bijesa kao da nisam upravo izašla iz pregrijanog auta, nego iz frižidera. Ponovo je zaprijetio da će me udariti, rekla sam okej, udarite me. Okrenula sam se prema njemu i čekala što će dalje biti. Nije bilo ništa, okrenuo se pušući od bijesa i otišao parkirati automobil pet koraka dalje, na drugo mjesto koje se bilo oslobodilo po prilici kada je započeo sav taj nepotrebni cirkus", prepričava dalje književnica.
"Pogledala sam okolo, parking je pod kamerama i jedna je bila po prilici okrenuta točno prema nama, znači bilo je šanse da postoji snimka incidenta. Mislila sam da li da na to uopće gubim vrijeme, sve skupa u najboljoj verziji spada u kršenje javnog reda i mira, ne znam kada će suprug biti gotov u Domu zdravlja, nije baš da imam vremena za gubljenje. Onda sam shvatila da u stvari gnjavaža ima smisla, premda se uopće ne radi o meni. Taj čovjek nije prvi put tako napao i udario, nije s tim ponašanjem započeo u pedeset i nekoj godini, nego sam prilično sigurna da je to radio i ranije, da je takav i doma i da će naići i naredna žrtva.
A to će možda biti neka žena koja se boji nasilnika i nije pod felerom da se od njih hladi pa onda tako ugodno rashlađena nema nikakav problem ako pomisli da je u stvarnoj opasnosti iščupati onaj ključ iz brave auta kojemu ne radi centralno zaključavanje i iskoristiti ga za nužan i dužan otpor. Odradila sam dakle svu proceduru, policiju, prijavu, zajamčila da ću se pojaviti na sudu, a stigla sam i popiti kavu", govori Bukovac.
"Zašto ovo sve pišem? Zato što je moguće da takvi ljudi na primjer imaju zabranu prilaska obitelji ili da su uvjetno otpušteni iz zatvora. Moguće je da maltretiraju vlastitu djecu, ali ih djeca svejedno moraju trpjeti. Uvijek postoji šansa da zbog banalne prekršajne prijave, još ako pritom rade kamere gradskog parking poduzeća, taj maleni uteg na kolebljivoj vagi pravde spasi neku od njihovih žrtava daljnjeg nasilja i zlostavljanja. Treba zvati policiju, diktirati mjesto rođenja, biografiju i kamo si i zašto krenuo, treba ostaviti broj telefona i potrošiti sat vremena da se pojaviš na nekom pretrpanom hrvatskom sudu. Jer je to, poput izlaska na izbore ili na referendum, građanska dužnost", ispričala je Bukovac.
