Vremenska prognoza za New York tog utorka 11. rujna 2001. bila je savršena. Predivan dan babljeg ljeta pretvorit će se u jedan od najmračnijih dana u povijesti Sjedinjenih Država.
Oko osam sati ujutro, dok su se mnogi žurili u svoje urede na Wall Streetu kojim su dominirali tornjevi blizanci Svjetskog trgovačkog centra (WTC), 19 većinom saudijskih džihadista bliskih terorističkoj mreži Al Kaidi već su prošli sigurnosne kontrole na zračnim lukama u Bostonu, Washington-Dullesu i Newarku.
Bili su naoružani malenim noževima i rezačima koji su se tada još smjeli unijeti u kabine i ukrcali su se u četiri putnička zrakoplova za Kaliforniju, s misijom da ih otmu i napadnu samo srce prve svjetske sile.
Joseph Dittmar (44), stručnjak za osiguranja s bazom u Chicagu, stigao je na 105. kat južnog tornja WTC-a na sastanak zakazan za 8,30. Sastanak u prostoriji bez prozora kasnio je kada su svjetla počela treptati i ugasila se. Bilo je 8,46 sati.
Boeing 767 American Airlinesa koji je poletio u 7.59 sati iz Bostona za Los Angeles s 92 putnika uključujući petoricu otmičara, upravo je udario u sjeverni toranj, između 93. i 99. kata.
Najgore sekunde u životu
Dittmar i njegove kolege to su shvatili tek kad su stigli do prozora na 90. katu, nakon što im je rečeno da napuste prostoriju za sastanke.
„To je bilo 30, 40 najgorih sekundi u mojem životu (…) gledati te goleme crne rupe u zgradi, crveni plamen kakav nikad nisam vidio u životu i oblake sivog i crnog dima. Vidio sam ljude izbačene u ambis… zastrašujuće, strašno. Jako sam se bojao”, rekao je, jedva susprežući suze.
Mnogi pored njega promatrali su što se događa „kao hipnotizirani”. On nije želio ostati više niti sekundu dulje i uputio se niz stube, što mu je spasilo život.
U podnožju tornjeva, chef Michael Lomonaco izašao je iz podzemnog trgovačkog centra WTC-a. U posljednji trenutak odlučio je navratiti k optičaru kako bi promijenio staklo na naočalama, prije nego se popne na 107. kat sjevernog tornja u svoj prestižni restoran “Windows on the World”.
Trgovački centar tada se čudno zatresao. Stigavši na površinu, Lomonaco je užasnuto promatrao vrh sjevernog tornja u plamenu.
„Mogao sam vidjeti ljude kako mašu s bijelim stolnjacima na prozorima restorana”, prisjeća se. „Bilo je stravično”.
Pomislio je da se dogodila neka nesreća. Isto su mislili i Dittmar i tisuće ljudi u New Yorku, gdje su televizijske postaje događaj već prenosile uživo.
Američki predsjednik George W. Bush za ‘nesreću’ za doznao za posjeta osnovnoj školi na Floridi.
Amerika je napadnuta
U južnom tornju Dittmar i njegove kolege obaviješteni su putem zvučnika da nema potrebe za evakuacijom: njihova zgrada nije pogođena, sigurni su, rečeno im je.
Dittmar je to zanemario i nastavio se spuštati. Stigavši na 78. kat, kolege su ga pozvali da uđe u dizalo i spusti se u prizemlje. Nije poslušao i nastavio je stubama.
„Negdje između 74. i 75. kata, stubište se počelo snažno njihati. Odvojilo se od zida, stepenice su nam se njihale pod nogama poput valova, osjetio se val vrućine, osjetio se kerozin”.
Dittmar je s dvoje kolega nagađao o tome što se moglo dogoditi. Nije im palo na pamet da se drugi zrakoplov, let 175 United Airlinesa koji su također oteli džihadisti upravo zaletio u njihov neboder, tik iznad njih, između 77. i 85. kata.
Bilo je 9,03 sati. Američki predsjednik George W. Bush koji je čitao priču učenicima na Floridi, doznao je od svojeg šefa kabineta da je „Amerika napadnuta”.
Predsjednik je prekinuo posjet. U kratkoj izjavi kazao je da je riječ o terorističkom napadu.
Znali su da se neće vratiti
Dittmar i njegovi kolege nastavili su se spuštati. Na 31. katu susreli su vatrogasce i spasilačke ekipe koji su se penjali na više katove.
„U pogledu im se vidjelo da znaju da se neće vratiti”, rekao je.
U prizemlje je stigao nakon otprilike 50 minuta, tlo je bilo puno čeličnih žica, cementa i mrlja krvi. „Znali smo što je to”, rekao je.
Slike ljudi, živih buktinja koje padaju u ponor, bit će među najgorima tog dana.
Izašli su na ulicu i hodali nekoliko minuta prije nego su iza sebe čuli zaglušujuću buku rušenja južnog tornja koji netom napustili. I gotovo istog trena „krik” tisuća Njujorčana.
Bilo je 9,59 sati kada je Al Kim (37), član ekipe hitne pomoći iz Brooklyna stigao kod WTC-a kako bi pomogao u evakuaciji ozlijeđenih u hotel Marriott, koji se nalazio između tornjeva.
Izbjegao je smrt u posljednji trenutak. „Više nisam mogao disati, toliko je u zraku bilo dima. Sjećam se da sam usta prekrio košuljom. Nisam vidio čak ni ruke ispred očiju”, rekao je za AFP posjetivši ljetos, prvi put, Memorijalni centar napada 11. rujna, nekoliko koraka od mjesta na kojem je zamalo poginuo.
Vrućina koju je prouzročilo rušenja tornja spalila mu je nosnice, obrve. Tijelo mu je svo bilo prekriveno debelim slojem pepela.
Najsigurnije mjesto na svijetu
Drama se nije odvijala samo u New Yorku
Američka agencija za zračni promet (FAA) u 9.25 sati zatvorila je američki zračni prostor i zabranila polijetanja zrakoplova, prvi put u povijesti.
To je bilo prekasno za let 77 American Airlinesa. U rukama petorice otmičara, već je krenuo prema Washingtonu.
U Pentagonu, sjedištu američkog ministarstva obrane nedaleko od Washingtona, Karen Baker (33) mislila je da se nalazi na „najsigurnijem mjestu na svijetu”.
Dok se ta stručnjakinja za krizne komunikacije vraćala u svoj ured, s kavom i kroasanima, to se uvjerenje naglo rasplinulo.
„Čuo se glasan ‘bum’ i osjetio udar”, prisjeća se. „U prvom trenutku mislili smo da je bomba”.
Bilo je 9.37 sati kad je let 77 s 53 putnika i šestero članova posade udario u zapadno pročelje Pentagona.
Borba s otmičarima u zraku
Nalog FAA stigao je prekasno i za let 93 United Airlinesa, koji je krenuo iz Newarka u New Jerseyju za San Francisco. Tad je već bio iznad Ohija. Četvorica otmičara, koja su sjedila u prvom razredu, upala su u pilotsku kabinu kako bi zrakoplov skrenuli prema Washingtonu.
U njemu je bilo 33 putnika i sedmero članova posade koje su otmičari prisilili da se premjeste u stražnji dio zrakoplova. Mnogi su nazvali bližnje mobitelima, doznavši u međuvremenu da su se dva oteta zrakoplova zaletjela u Svjetski trgovački centar.
Skupina putnika odlučila je napasti kokpit, ali čekali su da zrakoplov dođe iznad ruralnog područja za kretanje u akciju. Sve dok jedan od njih, Todd Beamer, razgovarajući na telefonu s operaterkom na tlu, nije kazao: „Spremni ste? OK, krenimo!”
Borba je trajala šest minuta: dok su oni pokušavali preuzeti kontrolu nad kokpitom, otmičari su pokušali prekinuti opskrbu kisikom i nagnuli su zrakoplov kako bi putnici izgubili ravnotežu.
Dok je zrakoplov letio sve niže, jedan od putnika, Edward Felt, uspio je iz toaleta dobiti na liniji broj hitne službe 911.
Njegov poziv bit će jedan od posljednjih. Otmičari, svjesni da neće stići do Washingtona, odlučili su srušiti zrakoplov.
Leteći brzinom od 900 kilometara na sat, Boeing 757, pun kerozina, eksplodirao je nad šumovitim područjem na zapadu Pennsylvanije, 250 kilometara od Washingtona. Bilo je 10.03 sati.
Gordon Felt, brat Edwarda Felta, na sjeveru države New York upravo je zatvarao ljetni kamp za autističnu djecu.
Suradnik mu je kazao za dramu koja se događa kod WTC-a. Kao i milijuni ljudi u zemlji i svijetu, pohrlio je pred televizor. Ni ne pomislivši da će ga događaji izravno pogoditi.
Kad ga je malo poslije nazvala šogorica da mu kaže da je Edward na letu 93 i da nema vijesti o njemu, pokušao je nazvati brata mobitelom.
„Ed, kada sletiš, nazovi nas, brinemo se”.
Bijeg s Manhattana
Na Wall Streetu, u 10.28 sati, nakon što je gorio 102 minute, srušio se i sjeverni toranj WTC-a.
Uz zvuk zavijanja sirena ljudi su bježali pred golemim oblakom krhotina i dima koji je obavio četvrt, a gradonačelnik Rudy Giuliani pozvao je sugrađane da „ostanu mirni i ako je moguće napuste Donji Manhattan”.
U pomoć su priskočili deseci brodova, trajekata, ribarskih brodica i jahti, koji su evakuirali do 500.000 ljudi. Tisuće drugih su hodale, ponekad satima, bježeći prema bruklinskom mostu na istoku ili na sjever Manhattana.
Spasioci, koji su pristizali od svuda, tragali su za preživjelima u pušećim ruševinama tornjeva.
Tik pred urušavanje sjevernog tornja, Al Kim i drugi spasioci uspjeli su iz ruševina spasiti vatrogasca Kevina Sheu. On je jedini preživio od 12 kolega iz svoje brigade.
Chef Lomonaco pokušao je sastaviti popis radnika koji su bili u restoranu u vrijeme katastrofe. S mnogima se nije moglo stupiti u kontakt. Trebali su mu dani da utvrdi da ih je bilo 72, od ukupno 450. Nitko od njih nije preživio.
George Bush uputio su u međuvremenu u Washington predsjedničkim zrakoplovom Air Force One, ali je morao promijeniti plan. Glavni grad nije bio siguran. Sletio je u zračnoj bazi u Louisiani.
Ground Zero
Spasilačke ekipe i novinari počeli su ruševine tornjeva blizanaca nazivati „Ground Zero”. Još se nitko nije usudio procijeniti koliko ima mrtvih premda je već bilo jasno da je riječ o najvećem koordiniranim terorističkom napadu u povijesti.
Edward Felt primio je novi poziv svoje šogorice – na letu 93 nema preživjelih. Morao je vijest prenijeti svojoj majci.
Joseph Dittmar, nakon što je proveo nekoliko sati u stanu prijateljice u blizini Wall Streeta prikovan za televiziju, imao je samo jedno na umu – otići iz New Yorka.
U kasno poslijepodne ukrcao se u prepun metro, koji je počeo voziti nakon sat i pol prekida i potom u vlak za Philadelphiju.
U vlaku je vladala potpuna tišina. Svi su bili u šoku.
Kada je oko 19 sati stigao kod svojih roditelja, majka ga je zagrlila. „Dijete moje, dijete moje”, ponavljala mu je iako je on već bio djed.
Srušio se od umora i propustio obraćanje Georgea W. Busha u 20,30 sati: američki predsjednik kazao je da je poginulo nekoliko tisuća ljudi.
Točno 2753 u WTC-u, 184 u Pentagonu i 40 u Shanksvilleu.
I upozorio da u lovu na krivce SAD neće praviti razliku između terorista i onih koji su ih štitili.
„Nitko od nas neće zaboraviti taj dan, ali idemo dalje i branit ćemo slobodu i sve što je dobro i pravedno u našem svijetu”, zaključio je.
Vrativši se kući Karen Baker postala je svjesna veličine katastrofe grleći svojeg supruga i dva mala sina. „Napetost ih je dovela do ruba i jecali su. Bilo je zaista teško gledati”.
Al Kim vratio se kući u Brookyln tek oko ponoći. Otuširao se, prilegao nekoliko sati i rano ujutro krenuo.
„Trebalo je puno toga učiniti, ići na pogrebe (….) Nije bilo vremena za razmišljanje”.
