Psihijatri su odavno dokazali da nas ono čemu smo izloženi u djetinjstvu trajno obilježava i uvelike utječe na to kakvi ćemo ljudi postati, pa je za roditelje posebno bitno da uvijek budu svjesni onog što pred njim govore. Psihologinja, stručnjakinja za roditeljstvo i utemeljiteljica škole za roditelje Raising Remarkable Teenagers Angela Karanja zato ponavlja da se ponašanje, vrijednosti, uvjerenja i stavovi prenose kroz promatranje, slušanje i oponašanje drugih.
Kao mladi ljudi s još nerazvijenim mozgom, djeca nemaju mentalnu spretnost ni sposobnosti da preispituju ono što im se predstavlja i je li to dobro ili loše - rekla je, "a do sedme je godine djetetova podsvijest subjektivna i otvorena za svaku sugestiju". Jednom kad usvoje neke stavove, kaže, teško ih kasnije mijenjaju pa je negativne navike najbolje od početka spriječiti. Evo što po njoj treba izbjegavati govoriti pred djecom:
Negativno o (bivšim) partnerima: Mnogi roditelji u ljutnji pred djecom ružno govore o drugom roditelju i ne razumiju da je dijete mješavina oba; pa kad čuje nešto negativno o drugom roditelju, i sebe takvim doživljava, objasnila je Karanja. "Tako u djetetu nastaju unutarnje podjele jer zamrzi jedan dio sebe ili svoje obitelji", dodaje.
O vlastitim strahovima: Nikada ne biste trebali pred djecom govoriti o novčanim problemima ili svojim brigama zbog neke bolesti, kaže psihologinja, jer djeca uče iz života roditelja i načina na koji roditelji tumače svijet. "Kada su roditelji uplašeni i govore o novčanim brigama, prenose te strahove na djecu, a obveze odraslih ih opterećuju i ne znaju ih ublažiti", rekla je. Kada roditelji djeci govore o brigama odraslih, kažu, stavljaju ih u bespomoćan položaj za koji se zna da ometa normalan razvoj djeteta
Manjak samopouzdanja i samoprezir: Roditelji nikada ne bi smjeli koristiti jezik samoprijezira poput 'Ne mogu učiniti ništa kako treba', 'Beskoristan sam', 'Debeo sam', ' ili 'Ružna sam.' "Čineći to u prisutnosti svoje djece koja su tako podložna dojmu, roditelji ih demonstracijom uče da je u redu nemati vjere u sebe", kaže psihologinja.
Žaljenje zbog postojanja djeteta: Izjave poput, 'nikada se nisi ni trebao roditi,' ne bi se smjele govoriti djeci, čak i ako kao roditelji to mislite. "Najbolje bi bilo prihvatiti da je dijete tu i činiti sve potrebno da ga podržimo u životu koji smo mu dali", kaže, a spomenute fraze i stavovi pridonose njihovom vlastitom manjku samopouzdana i razvoju 'oštećenog' identiteta. “Dakle, kada roditelji prenesu obeshrabrujuća uvjerenja na svoju djecu, čak i govoreći im da nešto ne mogu', djeca povjeruju da su nesposobna."
Uspoređivanje s drugima: To je unaprijed izgubljena igra, kaže psihologinja i dodaje da je "istraživanje otkrilo da usporedbe djeteta s drugima vode do toga da ne cijeni sebe ili druge. "Usporedba koja djeci kaže da nisu dovoljno dobra može biti demoralizirajuća i depresivna, dok ona koja kaže da su najbolji može dovesti do nepoštivanja drugih". “Dakle, kada roditelji prenesu obeshrabrujuća uvjerenja na svoju djecu, čak i govoreći im da nešto ne mogu', djeca povjeruju da su nesposobna."
