Ruski i turski predsjednici Vladimir Putin i Recep Tayyip Erdoğan jučer su u Istanbulu svečano otvorili Turski tok, velik plinovod kojim će Rusija opskrbljivati Tursku te južnu, središnju i istočnu Europu prirodnim plinom zaobilazeći pri tome dosadašnji plinovod koji prolazi Ukrajinom. U tehničkom smislu, gradnja plinovoda bila je golem projekt, a njegov se trošak procjenjuje na oko 11,5 milijardi američkih dolara.
Velik udarac za SAD
Ukupni je kapacitet plinovoda oko 31,5 milijardi kubičnih metara plina godišnje, a trasa se dijeli na dva kraka. Prvi krak plinovoda namijenjen je opskrbi Turske, dok je uloga drugog kraka plinovoda transport plina do kupaca u Europi. Ukupna dužina plinovoda Turski tok jest oko 930 kilometara, a ulazna točka s ruske strane kompresorska je postaja pokraj Anape, nedaleko od Krasnodara. Veći dio plinovoda položen je po dnu Crnog mora, a na tursko kopno izlazi kod mjesta Kiyikoy, u sjeverozapadnoj Turskoj. Kako je dubina polaganja vrlo velika, na pojedinim mjestima i 2200 metara ispod morske površine, sama konstrukcija plinovoda vrlo je robusna. Čelične cijevi imaju stijenke debele 39 milimetara, a potom su obložene betonskom košuljicom debljine osam centimetara. Inače, unutrašnji pritisak plinovoda u radu je oko 300 bara. Plinovod koji su jučer Putin i Erdoğan zajedno otvorili tek je prva faza izgradnje cijelog sustava na koju bi se, prema planu, u skorijoj budućnosti trebali još spojiti i Bugarska, Srbija, Mađarska, Slovačka i Austrija. Planirano je i spajanje potrošača s područja Republike Srpske, a plinovod za taj dio BiH bio bi priključen na srpski dio Turskog toka. Ovaj plinovod nije samo bitan gospodarsko-energetski projekt već je ujedno veliki udarac interesima SAD-a, koji svim silama pokušava europskim zemljama “utrpati” LNG terminale kako bi stvorio kupce za svoje energetske kompanije. Pri tome Washington igra na tezu kako Rusija planira stvoriti energetsku ovisnost Europe o Moskvi, no ovaj stav ima malo ili nimalo pokrića u stvarnosti. Činjenica jest da Rusija nikada nije koristila plin kao sredstvo geopolitičke ucjene, a opskrba preko Ukrajine išla je bez prestanka i u jeku najsnažnijih borbi na istoku te zemlje. Izglednije je da je stvarni razlog žestokom protivljenju SAD-a želja za profitom i prodajom vlastitog ukapljenog plina.
Otvaranje Turskog toka samo je prvi dio velike ruske plinske ekspanzije prema Europi jer u tijeku je i izgradnja Sjevernog toka kojim će Rusija plinom opskrbljivati Njemačku. Washington je i protiv ovog projekta pa su najavljene gospodarske sankcije za sve tvrtke koje sudjeluju u njegovoj izgradnji, no ovaj projekt neće biti napušten. Dapače, Njemačka i Europska unija razmatraju protusankcije SAD-u ako Washington doista realizira svoje prijetnje. Drugi veliki gubitnik otvaranja Turskog toka je Ukrajina. Naime, upravo preko Ukrajine prolazi dosadašnji glavni plinovod kojim je Rusija sve ove godine opskrbljivala središnju i zapadnu Europu, što je Kijev uvijek držao kao svojevrsni “adut u rukavu” za pariranje Moskve. U vrijeme premijerke Julije Timošenko Ukrajina je, u siječnju 2009. na trinaest dana zaustavila protok plina prema ostatku Europe jer Moskva nije htjela Kijevu zajamčiti povlaštenu cijenu plina. Spor je nakon pregovora riješen svojevrsnim kompromisom, no s otvaranjem Turskog toka, a uskoro i Sjevernog toka, Kijev gubi jaku pregovaračku poziciju i mogućnost presijecanja ruskih plinskih transportnih ruta. Naravno, Bijela kuća uvijek napominje kako ovo slabi poziciju Kijeva kao zapadnog saveznika i predlaže europskim zemljama da – koriste američki LNG. S druge strane, otvaranjem Turskog toka, u strateškom smislu Turska dodatno dobiva na važnosti. Posebice imajući na umu vrlo specifičan odnos Ankare i Moskve koji su u proteklih nekoliko godina, od prilike do prilike, balansirali od ljutih neprijatelja do bliskih prijatelja. Uostalom, i sam je projekt Turskog toka, koji je bio potpisan 2014., stavljen godinu dana poslije “na led” nakon što je Turska raketom srušila ruski lovac koji je letio nad Sirijom.
U tome trenutku Turska je shvatila da je otišla predaleko, pogotovo zato što nije bilo jasno kakav će odgovor Rusije uslijediti. Erdoğan je ubrzo otišao u Moskvu, u misiju pomirenja, a odnosi Ankare i Moskve ponovno su počeli otopljivati pa je gradnja Turskog toka počela 2017. godine. Iako su inače u dobrim odnosima, upravo su na području Sirije Rusija i Turska na suprotnim stranama. Ankara podržava pobunjenike, a Moskva je čvrsto na strani predsjednika Assada. Zahvaljujući toj podršci, baš kao i podršci Irana, Assad i sekularna Sirija, uostalom, i preživjeli su dugogodišnji rat, ali i prijetnje koje je predstavljao teroristička Islamska država.
Složeni toplo-hladni odnosi
Drugi potencijalni spor između Rusije i Turske mogućnost je gradnje 45 kilometara dugog Istanbulskog kanala, umjetnog kanala koji bi, paralelno s Bosporom, spajao Crno s Mramornim morem. Moskva tvrdi kako bi ovaj kanal mogao znatno utjecati na konvenciju iz Montreauxa prema čijim se pravilima upravlja Bosporom još od 1936. godine. Prema ovoj konvenciji, prolaz Bosporom zajamčen je civilnim i komercijalnim brodovima, ali je zato prolaz borbenim plovilima vrlo ograničen. Gradnjom Istanbulskog kanala prolaz borbenih plovila prema Crnom moru bio bi širom otvoren bez ikakve zadrške, što Rusiji pak ne odgovara.
Turski tok koji je jučer zaživio kao jedan od najvećih energetskih projekata na području Europe predstavlja novi iskorak u tursko-ruskim odnosima, ali i potpuno novi element za geopolitičku sliku ovog dijela svijeta. Nema nikakve sumnje kako će punom izgradnjom Turskog toka i njegovih nastavaka, kao i dovršetkom izgradnje Sjevernog toka čiji se posljednji kilometri plinovoda postavljaju ovih dana, redefinirati i utjecaj Moskve na gospodarskoj i političkoj karti, što će vjerojatno voditi i otopljivanju odnosa s Europskom unijom.
