Poraz koji je Socijaldemokratska partija (SDP) doživjela na nedjeljnim izborima u Hrvatskoj neki su nazvali povijesno velikim, ali on se dobro uklapa u trendove u Europi kojima Stari kontinent svjedoči posljednjih 20-ak godina. Iako je to danas teško pojmiti, još početkom 2000-ih na vlasti u Ujedinjenom Kraljevstvu, Austriji, Njemačkoj, Italiji mahom su bile stranke ljevice, a bilo koju desnu vladu (kao primjerice onu francuskog lidera Jacquesa Chiraca) trebalo je tražiti svijećom. Danas se to stubokom promijenilo i plava boja dominira Europom. Dio je to šire slike u kojoj je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) Andreja Plenkovića drugi put zaredom ostvarila jasnu pobjedu.
Doba Blaira, Schrödera...
SDP je prvi put na vlast došao 2000. godine, upravo u trenutku kad je Europom dominirala posebna vrsta lijevih vlada: radilo se naime o “trećem putu”, političkom programu lijevih i socijaldemokratskih vlada koje su se pomaknule na centar i prihvatile da su tržišta glavni ekonomski mehanizam, a da glavni cilj ljevice treba biti umjerena redistribucija bogatstva i rad na jednakosti prilika, posebno u pogledu dostupnosti obrazovanja. Taj je tip ljevice proizašao među suradnicima uspješnog bivšeg premijera UK-a Tonyja Blaira koji je 1997. došao na vlast, nakon gotovo dva desetljeća vlasti konzervativaca. Trendu ekonomski umjerenih, čak i donekle liberalnih lidera pridružio se i američki predsjednik Bill Clinton. U Njemačkoj je predsjednik vlade postao Gerhard Schröder, u Italiji je to bio Romano Prodi, a tako se označavalo i austrijskog kancelara Viktora Klimu te grčkog premijera Costasa Simitisa. Posebno se ističe promjena koju je njemački SPD doživio pod Schröderom koji je zaokretom smjera i donošenjem fleksibiliziranog radnog zakonodavstva učinio mnogo za ekonomski razvoj svoje zemlje, ali je na ljevici zbog toga doživljavao kritike. Danas je pak situacija sasvim drukčija: konzervativci predvode praktički sve spomenute zemlje. Austrijski je kancelar Sebastian Kurz koji je prošle godine odnio uvjerljivu pobjedu na izborima te je vladu sastavio sa Zelenima. Premijer UK-a je konzervativac Boris Johnson koji je 2019. na izborima ne samo pobijedio laburiste, nego je toj stranci preoteo velik broj tradicionalnih birača. Kancelarka Angela Merkel suvereno i uspješno vlada Njemačkom posljednjih 15 godina, a i u Grčkoj su se na vlast prošle godine vratili konzervativci predvođeni danas premijerom Kyriakosom Mitsotakisom.
Kriza koja potresa hrvatsku ljevicu, pojašnjava nam stručnjak za stranke i stranačke sustave te profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti Goran Čular, dio je trenda nazadovanja klasične, socijaldemokratske ljevice u Europi koji je u Hrvatsku došao sa – zakašnjenjem. – Nepobitno vidimo pad socijaldemokracije, u Francuskoj, Njemačkoj, UK-u, ali to je isto tako otvorilo put za rast drugim vrstama lijevih politika, poput zelenih. Hrvatski je stranački sustav dugo odolijevao reformama i probojima antiestablišmentskih snaga, sve do 2015. godine – govori nam Čular te dodaje da nikako nije lako dati jednoznačan odgovor koji je razlog kraha socijaldemokracije.
Nisu svi populisti desni
– Pomak prema centru koji su stranke “trećeg puta” ostvarile kratkoročno im je donio uspjehe, ali je oslobodio područje za proboj novih političkih inicijativa. Primjerice, i populističke stranke nisu potpuno određene kao desne, iako ih često tako doživljavamo. Nakon zaokreta prema centru, socijaldemokratske stranke postale su nesposobne nositi se s novim trendovima – smatra Čular koji ipak ne misli da bi SDP mogao toliko lako vratiti stare birače ljevice jer su pozicije jednostavno zauzete.
– Pitanje je što autentično i novo klasična ljevica uopće može ponuditi, a da već ne postoji na političkoj sceni – nastavlja Čular. Jedan od važnijih trendova ljevice na Starom kontinentu tiče se i njezina postupnog odmaka od pitanja koja su se ticala izravno radništva te je umjesto toga sve više vezana za elite.
– To da je europska ljevica izgubila radništvo dobro je poznato i dokumentirano, a neki su od radnika čak prešli i radikalnoj desnici. No, u Hrvatskoj postoji razlika: SDP, naime, nikada nije ni bio radnička stranka. To je oduvijek bila stranka koja je okupljala srednji stalež ili državne birokrate dok su radnici otpočetka glasali više za HDZ – zaključio je Čular.
