Epidemija izazvana bolešću COVID-19 ulazi u novi vrhunac što institucije i osobe koji su u različitim državama zadužene za osmišljavanje mjera za suzbijanje epidemije, ali i nošenje s društvenim i ekonomskim posljedicama, stavlja pred nove, još teže izazove od onih u proljeće. Proljetno rješenje koje je primijenjeno u cijeloj Europi, a koje je podrazumijevalo potpuno „zatvaranje" na relativno dugo vrijeme gotovo svih aktivnosti, sada se izbjegava. Svi traže novu kombinaciju mjera i aktivnosti kojima bi se izbjeglo relativno jednostavno i učinkovito „proljetno rješenje" te zamijenilo nekim suptilnijim, koje će imati manje ekonomske, društvene i psihološke posljedice. Hrvatski Nacionalni stožer civilne zaštite, čini se, prednjači u traženju te formule.
Međutim, brojke i trendovi broja zaraženih i hospitaliziranih pa i umrlih sugeriraju da za sada nitko nije otkrio tu „čarobnu formulu". Stoga neke zemlje već ponovno pribjegavaju „proljetnoj modi" potpunog zatvaranja. Ovdje želimo iz perspektive društvenih i humanističkih znanosti pokušati dati odgovor zašto do sada isprobane „alternativne formule" daju slabe rezultate. Ta „alternativna formula" zapravo se temelji na pretpostavci da je moguće određenim preporukama ili čvršćim uputama u kratkom roku promijeniti svakodnevne rutine, ponašanja i običaje cijele populacije, kako bi ona svoje ponašanje promijenila tako da nove rutine i novi način ponašanja rezultiraju manjom vjerojatnošću prijenosa virusa. Ono što je tu prvi problem jest to što takav „društveni eksperiment" mahom predlažu i provode stručnjaci i znanstvenici iz domene biomedicinskih znanosti. Koliko nam je poznato, u Vladinu znanstvenom savjetu za suzbijanje pandemije sjede isključivo znanstvenici iz biomedicinskog i prirodoznanstvenog područja, s izuzetkom nekoliko osoba koje su u njemu imenovane po funkciji. Dakle, „društveni eksperiment" osmišljavaju i provode znanstvenici koji nisu eksperti iz područja društvenih znanosti!
I Nacionalni stožer civilne zaštite u Hrvatskoj ne obiluje stručnjacima iz područja društvenih znanosti, osim, primjerice, ministra Božinovića. U sastavu tijela koje donosi odluke, ili savjetuje u njihovu donošenju, može se naslutiti glavni razlog zašto „alternativna rješenja" daju slabe rezultate. Jednostavno, mjere koje trebaju rezultirati znatnom promjenom ponašanja ljudi i društvenih skupina donose ljudi koji nisu eksperti za to područje.
Da je netko pitao za mišljenje znanstvenike iz područja društvenih (primjerice, informacijske znanosti, psihologija, sociologija, ekonomija) i humanističke znanosti (primjerice, kulturna antropologija) za mišljenje, oni bi im sigurno dali nekoliko objašnjenja zašto mjere koje su predlagane i uvođene neće dati znatne rezultate te neće dovesti do znatne promjene ponašanja i rutine velikog dijela građana.
Prva stvar koju bi društveni znanstvenici savjetovali jest da mjera i pravila bude što manje, da one budu što jasnije te da se stalno ne mijenjaju, pa čak i da su strože, ako se želi postići promjena ponašanja ljudi. Za razliku od toga, hrvatski Stožer u posljednjih je nekoliko tjedana „proizveo" velik broj mjera i preporuka koje su se mijenjale ili nadopunjavale na tjednoj bazi. Još nismo uspjeli shvatiti koja su važeća „pravila", a već su izlazila nova. Pravila s puno izuzetaka ili puno varijacija siguran su put u neuspjeh. A upravo to dogodilo se u najnovijem setu mjera koji uključuje nekoliko numeričkih ograničenja što se okupljanja tiče (15, 30, 50), na koje se dodaje i još niz „sektorskih" izuzetaka (kultura, vjerski obredi...)
Stručnjaci za komunikaciju Stožeru bi objasnili da je građanima potrebno određeno vrijeme da uopće prime informaciju o novim mjerama, psiholozi bi im objasnili da je potrebno vrijeme da se nova uputa internalizira u ponašanje pojedinca, a sociolozi bi im objasnili da će iste mjere biti prihvaćene različito u pojedinim društvenim skupinama te da će za neke skupine biti potrebni posebni pristupi. Sociolozi i politolozi mogli bi ih upozoriti na moguću politizaciju te mobilizacije društvenih pokreta oko otpora pojedinim mjerama. Da bi se nova pravila uspostavila i bila prihvaćena, ključan je autoritet. Autoritet se temelji na povjerenju da onaj tko donosi pravila zna što radi (što se ne pokazuje stalnim promjenama preporuka) i da to što radi radi za dobrobit svih (što se ne pokazuje ako se stalno javljaju novi izuzeci). Za autoritet je važna i vjerodostojnost, a koja se očituje u pružanju primjera.
Lako je zamijetiti da brojni članovi Stožera nisu u posljednje vrijeme pružali primjer kako poštovati mjere, a oni su ih trebali najdosljednije i radikalno primjenjivati da bi bili vjerodostojni. Primjerice, tek su nedavno članovi Stožera počeli nositi maske pri obraćanju javnosti (paradoksalno, uglavnom na otvorenom), a još ih ne nose tijekom gostovanja u TV studijima (dakle, u zatvorenom prostoru u kojem borave dulje od 15 minuta).
Apeli koji se upućuju građanima da poštuju mjere (koje točno, pri tome se pitaju ti građani) imali bi možda više utjecaja da su ojačani vrlo strogim vjerodostojnim ponašanjem onih koji te apele šalju. Dok se cjelokupna javnost krajem ljeta zabavljala preporukom ministra Beroša da se na svadbama izbjegavaju sentiši i plešu moderniji plesovi, za sociologe i kulturne antropologe ta i niz drugih preporuka vezanih za svadbe bila je dobar znak da donositelji odluka slabo razumiju kako funkcioniraju običaji.
Običaji su duboko ukorijenjena pravila o tome kako se ispravno postupa u pojedinim životnim situacijama, a koja imaju vrlo snažnu emotivnu, čak mističnu komponentu (ako to ne napravimo na pravi način, nešto će poći po zlu!) Ne možete običaj oblikovati kao sendvič pa da odlučujete hoćete li dodati pojedini sastojak ili ne. Ili svadbe nema ili je ima prema onom „scenariju" koju mladenci smatraju primjerenim. U tom pogledu društvenjaci bi Stožeru savjetovali da u vezi sa svadbama i sličnim „tradicionalnim" okupljanjima radije preporuči neodržavanje „tradicionalnih svadbi". Ljudi bi lakše prihvatili to nego što su u stanju organizirati svadbu koja želi biti „tradicionalna", ali bez puno „sastojaka".
Na kraju, treba dodati da se Stožer nije proslavio ni u statistici i metodologiji praćenja pandemije što se, primjerice, vidi iz toga da i danas, više od šest mjeseci od početka pandemije, nemamo usklađene kriterije za praćenje broja zaraženih slučajeva, zbog čega se javljaju razlike među nacionalnim i županijskim brojkama. Iako neki prirodnjaci i biomedicirani to teško prihvaćaju, društveni znanstvenici često su vrsni metodolozi, koji bi im pomogli da riješe neka od tih pitanja. Situacija je previše kompleksna i rizična za cijelo društvo da bi se svela samo na pitanje biomedicine ili da bi se uobičajena međudisciplinarna ignoriranja smjela dopustiti.
