Unekim enciklopedijskim uracima i danas stoji kako je HV uoči svoje najznačajnije ratne operacije Oluje bio sastavljen uz dosta improvizacije. Druga je teza da ga je vodio zapovjedni kadar koji je samo manjim dijelom imao formalno vojno obrazovanje. To je još jedna od predrasuda i teza koje su “samo manjim dijelom” točne. Te bi dvije teze prije oslikavale HV s početka Domovinskog rata.
No do ljeta 1995. HV je već bio dobro podmazani ratni stroj, čiji su zapovjednici, vojnici, pogotovo gardijski profesionalni vojnici, već imali borbeno iskustvo. Već na početku rata stotine visokih časnika školovanih u JNA prešle su na hrvatsku stranu, a neki od njih dokazali su se i prije Oluje u borbenim akcijama. Na početku rata bilo je improvizacija i puno zapovjednika koji su imali tek osnovnu vojnu naobrazbu na “podoficirskoj razini”, no najbolji od njih svoje su činove brzo stjecali sukladno svojim u ratu razvijenim ratničkim i zapovjednim vještinama. Treći, nikako zanemariv izvor zapovjednih kadrova hrvatskih postrojbi stizao je iz hrvatske dijaspore i u pravilu radilo se o časnicima školovanim u raznim zapadnim profesionalnim vojskama od Kanade, SAD-a, Argentine do Australije.
U ratu se posebno vrijednim pokazao zapovjedni kadar koji je svoja vojna iskustva stekao u jednoj od najelitnijih vojski svijeta, francuskoj Legiji stranaca. Od visokoškolovanih vojnih časnika iz JNA Hrvatska vojska dobila je tadašnju zapovjednu kremu poput generala Antuna Tusa, Martina Špegelja, Petra Stipetića, Pavla Miljavca, Davora Domazeta Loše, Imre Agotića, Luke Džanka i Mladena Markača, koji je svoja zapovjedna i profesionalna znanja stjecao još u specijalnim policijskim postrojbama bivše države. Bilo je tu i sasvim mladih vojnika koji su tek završili vojnu akademiju JNA, a kasnije kroz rat sazreli do zapovjednika elitnih gardijskih brigada HV-a poput Damira Krstičevića. Bilo je tu i veterana koji su svojedobno kao časnici JNA prognani iz Armije kao hrvatski nacionalisti, poput legendarnog generala Janka Bobetka i Zvonimira Červenka, koji su i prije, a i u vrijeme Oluje bili načelnici Glavnog stožera HV-a.
Od zapovjednika koji su stasali kroz rat bez bitnijeg formalnog obrazovanja glavna zapovjedna mjesta na raznim pravcima držali su časnici poput Marijana Marekovića, Miljenka Crnjca, Mirka Norca, Ivana Koradea. Od časnika koji su stigli iz Legije stranaca najpoznatiji su Ante Roso, Boris Zorica Zulu, Miljenko Filipović i, naravno, Ante Gotovina, a onaj s najvišim činom među svim hrvatskim legionarima bio je pukovnik Legije Zvonimir Skender, s kojim je Roso uspio pripremiti HVO za završne ratne operacije. Iznad svih njih i po službenom i po stvarnom statusu, kao vrhovni zapovjednik bio je dr. Franjo Tuđman, koji je imao vojna znanja iz Drugog svjetskog rata i spadao je među najviše časnike JNA sve do kraja 1960-ih, kada je stradao u čistki “hrvatskih nacionalista” u beogradskom Generalštabu.
Još je jedno ime koje svoje moći nije crpilo iz vojnih znanja, ali je bio nezaobilazni autoritet za sve hrvatske časnike i vojnike, a to je bio ratni ministar obrane Gojko Šušak. Na toj poziciji proveo je sedam i pol godina, do smrti 1998. Zakon je propisivao da je Glavni stožer HV-a u sastavu Ministarstva obrane RH te da su načelnik Glavnog stožera, dakle do pred Oluju Janko Bobetko, a tijekom Oluje Zvonimir Červenko, bili odgovorni za neka pitanja ministru obrane, a načelnik Glavnog stožera neposredno je bio odgovoran predsjedniku Republike u svim pitanjima vrhovnog zapovijedanja, ustrojstva, strategijsko-operativnih planova i upotrebe Oružanih snaga. Tuđman je davao načelniku Glavnog stožera moć zapovijedanja postrojbama HV-a. Zakonski, zapovjednici glavnih sastava HV-a, kopnene vojske, HRM-a, HRZ-a, neposredno su bili podređeni i odgovorni predsjedniku Republike kao vrhovnom zapovjedniku, a ministru obrane i načelniku Glavnog stožera u njihovu djelokrugu ovlasti. Tuđman je bio zapovjednik svim hrvatskim postrojbama, njegova je odluka bila zadnja, no prije svake je odluke organizirao široki krug savjetovanja. Volio je prvo čuti što misle profesionalni vojnici te je tražio suglasnost sviju za ključne ratne poteze.
Manevar preko Dinare
To se najbolje vidjelo u planiranju Oluje, gdje je organizirao nekoliko krugova savjetovanja, posebno s državnim vrhom i posebno s vojnim vrhom, da bi na kraju još organizirao “specijalističke konzultacije” oko pravaca vojnih prodora s Gojkom Šuškom i Antom Gotovinom. Zahvaljujući tome do početka akcije glavni prodor hrvatskih snaga i najveće iznenađenje rata, vojni prodor na Knin preko vrhova Dinare, ostao je apsolutna tajna za zapovjednike protivničkih snaga. To je na suđenju u Haagu priznao i glavni zapovjednik krajiških snaga general Mile Mrkšić potvrdivši kako se on dobro pripremio za prodor hrvatskih snaga iz svih pravaca, ali da je manevar generala Gotovine preko Dinare za njega bilo apsolutno iznenađenje. Za njega je iznenađenje bio i prodor vojnih snaga koje je u bjelovarskoj zoni okupio Luka Džanko koji je isto prvog dana Oluje kroz srpske snage prošao kao nož kroz maslac. Kako ni Gotovinin, a ni Džankov pravac nisu bili navedeni u glavnim operativnim planovima Glavnog stožera, pokazalo da su snage pobunjenih Srba bile spremne za prodor sa svih navedenih pravaca u tom planu, osim za poteze Gotovine i Džanka koji nisu u njemu bili navedeni. Kao što nisu bili spremni ni za prodor snaga Specijalne policije Mladena Markača koje su se s Velebita iznenadno spustile sve do glavnih prometnih pravaca. Glavni pravac proboja, koji je i vojno dokrajčio Krajinu, poduzeo je Ante Gotovina, koji je pod svojim zapovijedanjem imao 32 tisuće vojnika, koji su bili toliko efikasni i zbog toga što je Gotovina godinama gradio osobitu zapovjednu strukturu svojih postrojbi. Taj legionar za kojega prije rata u vojnim krugovima nije čuo nitko, vrlo brzo se vojnički nametnuo i počeo potvrđivati na bojištima poput zapadnoslavonskog. Brzo ga je primijetio Janko Bobetko i gurao ga jer je u njemu prepoznao pravi vojni talent.
Gotovina je dobivao najteže vojne zadatke, poput konsolidiranja i spašavanja hrvatskih strateških pozicija na livanjskom ratištu 1992., a ostavljena mu je odgovornost i za vrlo riskantnu vojnu operaciju Maslenica 1993., najtežu i najkrvaviju operaciju cijelog rata. Nakon konsolidiranja bojišta na Livanjskom polju, Gotovina je, što će kasnije svjedočiti i Davor Domazet Lošo, već 1992., pokazujući u smjeru Bosanskog Grahova i Dinare, kazao: “Ovuda ćemo proći i osloboditi Knin.” Iskusni Bobetko je svog vojnog ljubimca, legionara Gotovinu doslovce zatrpavao udžbenicima JNA, kako bi proučio i proniknuo u način razmišljanja JNA oficira. Gotovina je tako postao “najpotpuniji” ratni zapovjednik HV-a, sposoban koristiti mane i vrline dva potpuno različita vojna koncepta, onog zapadnjačkog koji je naučio još kao specijalac, prvi padobranac i ronilac Legije stranaca, i sada već kao poznavatelj klasičnih vojnih strategija istočnjačke JNA. Ta znanja Gotovina je primijenio i u svom zapovjednom stožeru jer je kao glavnog operativnog časnika i planera sebi uzeo u JNA školovanog časnika Rajka Rakića. Od kraja 1992. nije bilo akcije ni plana izvođenja akcije kojom je zapovijedao general Gotovina, a da mu Rakić nije bio desna ruka. Rakić će poslije svjedočiti da Gotovinu nisu poznavali, ali su vidjeli da je prilično samouvjeren, i to u situaciji “kada je naša borba zapala u jednu vrstu letargije”. Prvo iznenađenje nastupilo je kada je taj mladi Gotovina dislocirao zapovjedništva iz Splita na više mjesta, u Zadar, Sinj, Šibenik. Dakle, bliže postrojbama na bojišnici. Brzo su ga počeli poštovati zato što je, kaže Rakić, Gotovina među njima jedini imao borbenog iskustva. No pokazat će se kasnije da mu je nedostatak formalnog vojnog obrazovanja donio i niz problema. Pri tome je Gotovina učinio čudo jer je raspolagao s onime što ima na terenu, a operaciju Maslenica je uspio izvesti s vrlo heterogenim postrojbama. Gotovina je ipak, mimo svih vojnih pravila, s izjednačenim vojnim snagama, što je bilo mimo logike JNA da se napad provodi tek kad si tri-četiri puta jači od protivnika, uspio ostvariti pobjedu na Maslenici. No puno nas je stajala, a Gotovina naučio lekciju da postrojbama HV-a manjkaju obučeni i utrenirani niži časnici koji vode operativne manje postrojbe u ratnim akcijama. U Šepurinama je brzo stvoren obučni centar, koji je pod parolom “znoj štedi krv” svakih nekoliko mjeseci izbacivao na stotine odlično utreniranih dočasnika koji će sve do kraja rata “vući” hrvatske postrojbe i vojnike i činiti onu razliku zbog koje je HV na kraju i pobijedio.
Specijalističku obuku Gotovininih dočasnika proveli su njegovi kolege pristigli iz francuske Legije stranaca. To je bio onaj masovni “legionarski tač” koji je od profesionalnih postrojbi HV-a učinio pobjednički vojni stroj. S druge strane, kao najtalentiraniji vojnik stajao je profesionalac iz JNA general Petar Stipetić. On tada nije volio Gotovinu. Tek će dugo poslije rata iskazati puno vojničko poštovanje “kolegi”. Stipetić je tada smatrao da zbog manjka formalnog vojnog obrazovanja svi ti razni legionari i samizdati, koji su iskustvo stjecali u borbenim akcijama, nisu prava rješenja za HV. Stipetić nije spadao u one koji bi, osim vojnih, imali i znanja iz karijerističkih podilaženja i “uvlačenja” političarima i Glavnom stožeru. Stoga je pred Oluju dobio naizgled važnu, no ustvari pričuvnu zapovjednu poziciju. Poslan je u Đakovo, gdje je njegov zadatak bio organizirati mehanizirano-oklopne snage za slučaj da se vojska Srbije ipak odluči napasti RH. Odmah se pokazalo da to vojska Jugoslavije neće napraviti, uglavnom stoga što su Hrvati brzo slomili vojne postrojbe Krajine pa vojni angažman Srbije ne bi ni imao smisla.
Presudni Stipetićev zadatak
No, kada su prvog dana Oluje snage 21. krajiškog korpusa Srba spremno dočekale prodor snaga HV-a kod Petrinje, te nanijele ozbiljne gubitke Hrvatima, koji su u uništenim tenkovima čak izgubili dva zapovjednika postrojbi, Tuđman je odmah naložio da se Stipetić premjesti iz Đakova i hitno na području Siska preuzme zapovjedništvo nad hrvatskim postrojbama čiji je moral bio poljuljan već prvog dana Oluje.
Preko noći Stipetić je presložio hrvatske snage i pravce prodora te ponovno pokrenuo hrvatske postrojbe u napad. Njegovo postavljanje pokazalo se presudnim i nekoliko dana poslije, kada se 21. korpus odlučio predati, ali isključivo Stipetiću. I Tuđman i Červenko znali su da je Čedo Bulat, zapovjednik tog korpusa protivničke vojske, koji se pokazao vrlo vještim u ratnim operacijama, godinama bio oficir JNA pod zapovjedništvom upravo Stipetića. I to je nesumnjivo bio glavni razlog što se okružen i u nemogućnosti prodora preko Dvora na Uni u BiH, pod kontrolom Srba, Bulat na kraju odlučio za dotad neviđeni vojni potez, a to je bila kompletna i beuvjetna predaja korpusa. I Bulat i Stipetić nisu spadali među zapovjednike željne krvi i dobro su znali da će časna predaja poštedjeti na stotine vojničkih života. Poslije rata Gotovina i Stipetić nastavit će svoju karijeru u vojsci. Gotovina je nakon smrti Šuška i Tuđmana bio glavni inspektor HV-a. Nakon pobjede Kukuriku koalicije i prvi put rušenja vlasti HDZ-a, Gotovina je s još 11 drugih potpisnika pisma generala prisilno umirovljen odlukom predsjednika Stjepana Mesića. Mnogi će poslije zamjerati što tadašnji načelnik Glavnog stožera Stipetić nije učinio više premda je pokušao utjecati na Mesića da odustane od drakonskih kazni. No Stipetić je prije svega bio vojnik, ne i političar. Stipetić će poslije biti umirovljen, živeći skromno u omanjem društvenom stanu i maloj vikendici u rodnim ogulinskim Sabljacima, tužan i razočaran što kao umirovljeni general zbora može jedva kupiti koju kutiju cigareta bez kojih nije mogao. Tek pred kraj života, a umro je 2018., doživjet će veća priznanja postavši počasni građanin Ogulina. Nakon 12 godina progonstva i haaškog suđenja Gotovina se nije prepustio pesimizmu, koji osobno ne podnosi i smatra ga predajom, i dalje je važan čimbenik hrvatskog javnog života iako ne obnaša niti želi obnašati neku važnu, formalnu javnu dužnost.
Ključni zapovjednici
Ante Gotovina
Poduzeo je glavni pravac proboja, koji je i vojno dokrajčio Krajinu. Zapovijedao je s 32 tisuće vojnika, a bili su toliko efikasni i zato što je Gotovina godinama gradio osobitu zapovjednu strukturu svojih postrojbi
Zvonimir Červenko
U Oluji načelnik Glavnog stožera OSRH, iz JNA je bio izbačen zbog “hrvatskog nacionalizma”. Nenametljivi vojnik “starog kova”, skroman i profesionalan, do stvaranja RH preživljavao kao TV inkasator.
Petar Stipetić
Pred Oluju postavljen je na pričuvnu poziciju u Đakovu, u slučaju napada iz Srbije. Premještaju ga na područje Siska gdje je HV trpio gubike. 21. korpus Krajine osobno mu se predao. IMRA AGOTIĆ Zapovjednik HRZ-a u Oluji. Kao oficir vojno-obavještajnog KOS-a mogao je parirati oficirima JNA s kojima je dogovarao njihov odlazak iz Zagreba i RH. Kasnije radio u Uredu predsjednika Mesića.
Mladen Markač
Policijski profesionalac još iz vremena bivše države, s postrojbama specijalaca iskustva stjecao još na Kosovu. U ratu i Oluji zapovijedao s oko 3000 specijalaca MUP-a, elitnom postrojbom koja je s Velebita pritisnula vojsku pobunjenih Srba.
Damir Krstičević
S tek završenom vojnom akademijom JNA prelazi na hrvatsku stranu. U Oluji zapovijeda elitnom 4. GBR i ulazi u Knin. Prisilno ga umirovljuje Mesić, radi u privatnom sektoru. Bivši je ministar obrane u Vladi HDZ-a.
