Ujeku spora između Europske unije i tvrtke AstraZeneca koja je najavila da smanjuje isporuku svog cjepiva za COVID-19 za 60 posto za Europu, dok neometano dalje opskrbljuje druga tržišta, ključno je pitanje kakav je ugovor s tom farmaceutskom kompanijom odobrila Europska komisija u ime država članica. Od svih ugovora s farmaceutskim kućama koje je sklapala tijekom ljeta i jeseni, a riječ je o AstraZeneci, Moderni, Pfizeru, Sanofi-GSK i tvrtki Janssen Pharmaceutica NV, nijedan nije javan i Komisija ih odbija objaviti zbog, kako kažu, osjetljivosti oko poslovnih tajni i pregovora o cijenama.
”Razuman napor”
Ipak, iznimka je ugovor s njemačkim CureVacom koji je postao dostupan. Sklopljen je u studenome, dok je ugovor s AstraZenecom sklopljen još u kolovozu pa bi trebao biti čvršći i razrađeniji. No ako je ugovor s CureVacom imalo sličan onome s AstraZenecom, a nema jamstva da zaista i jest, onda bi neki dijelovi mogli otkriti kako je ta farmaceutska kompanija uspjela provući smanjenje isporuke cjepiva u EU i zašto Komisija sada prijeti sredstvima izvan ugovora, poput potencijalnih mjera za izvoz, kako bi pokušala provesti dogovoreno. Ako ugovori nisu slični, onda analiza ovoga s CureVacom pokazuje koji su pravni izlazi dostupni za mijenjanje dogovorenog. Prva točka koja farmaceutskoj kompaniji daje manevarski prostor je termin “razuman napor”. U tekstu se kaže kako proizvođač mora uložiti razuman napor “za dobivanje odobrenja za stavljanje proizvoda u promet za EU i uspostaviti dovoljne proizvodne kapacitete kako bi omogućio proizvodnju i isporuku ugovorenih količina proizvoda za države članice sudionice u skladu s procijenjenim rasporedom isporuke”. Definicija razumnog napora, također navedena u tekstu ugovora, kaže da su to “najveći razumni napori za izvršenje zadatka, no istodobno uzimajući u obzir da obveze proizvođača prema drugim kupcima ili bilo koji trenutačno nepoznati čimbenici mogu odgoditi ili onemogućiti uspješno obavljanje preuzete obveze, što uključuje i raspored isporuke”.
Poništenje ugovora?
No treba naglasiti da je AstraZeneca 29. prosinca podnijela zahtjev i dobila odobrenje za korištenje u Britaniji, gotovo dva tjedna prije negoli je 12. siječnja ta farmaceutska kompanija uopće podnijela zahtjev Europskoj agenciji za lijekove za dobivanje odobrenja koje se još čeka. Druga sporna točka je klauzula o razrješenju obaveza u kojoj se kaže da su “u svjetlu nesigurnosti u pogledu razvoja proizvoda i ubrzanog uspostavljanja dovoljnih proizvodnih kapaciteta, datumi isporuke u ovom ugovoru trenutačno najbolje procjene dobavljača i podložne su promjenama”. No onda se i nastavlja, objašnjavajući kako se zbog mogućih kašnjenja može dogoditi da proizvod uopće ne bude dostupan u predviđenim terminima ili da budu na raspolaganju smanjene količine. No postoji i dio na koji se, ako je klauzula ista, Komisija sada vjerojatno poziva kad traži od AstraZenece popis kome sve prodaju cjepivo. Ona kaže da u slučaju kašnjenja ugovaratelj treba doze proizvoda podijeliti na pošten način prema potrebama sadašnjih i budućih kupaca čim doze postanu dostupne, a proizvođač mora informirati Komisiju o razlozima zastoja proizvodnje. Komisija sada može birati između poništavanja ugovora, što nas ostavlja bez cjepiva, i dugotrajnog i antagonizirajućeg spora na belgijskim sudovima. Treće je pritisak tržišta od pola milijardi ljudi.
