Njemačka je useljenička zemlja - tu činjenicu na svojoj online stranici ističe i Ministarstvo unutarnjih poslova, i pritom se poziva na statistiku: više od četvrtine građana ima migrantsko porijeklo, a kod djece mlađe od 14 godina čak više od trećine. Uz to, u zemlji živi oko 13,5 milijuna građana bez njemačkog državljanstva - 16 posto stanovništa.
No kada se radi o naturalizaciji, dakle dodjeljivanju državljanstva strancima, Njemačka je među posljednjima u Europi. Dok je primjerice 2021. u Švedskoj na 100 stranaca dodijeljeno 10 državljanstava, a u Nizozemskoj 5,4, u Njemačkoj je prošle godine ta kvota iznosila 1,2 posto, piše Deutsche Welle.
Razlog tome leži prije svega u nekim vrlo restriktivnim uvjetima koje valja ispuniti da bi se državljanstvo dobilo. Nedavno je vladajuća koalicija Socijaldemokrata, Zelenih i Liberala predstavila u saveznom parlamentu Bundestagu prijedlog novog Zakona o državljanstvu kojim bi se sadašnji strogi uvjeti promijenili.
Dvostruko državljanstvo kao pravo
Najveća je prepreka dosada bila odredba po kojoj se generalno inzistira na načelu jednog državljanstva, kaže Julie Schäfer, odvjetnica specijalizirana za pravo o strancima u uredu Schlun & Elven z Kölna.
"Ono što prije svega potomke nekadašnjih gastarbajtera, recimo iz Turske ili zemalja zapadnog Balkana, sprečava u dobijanju njemačkog državljanstva je zahtjev da se odreknu ranijeg. Njemačka je jedna od rijetkih zapadnih zemalja koje još na tome inzistiraju", naglašava Schäfer.
Nacrtom novog zakona se predviđa da odricanje prethodnog državljanstva više nije uvijet za stjecanje njemačkog, te se istovremeno skraćuje vrijeme nužnog neprekidnog legalnog boravka u zemlji sa osam na pet godina - kao što je to već slučaj u većini europskih zemalja, objašnjava njemačka odvjetnica.
Pri tome je vrlo važno da bi se novim zakonom uvela neka vrsta automatizma: "Dvostruko državljanstvo je formulirano kao načelno pravo. To znači da kada su ispunjeni drugi uvjeti, nadležne službe moraju naturalizirati podnositelja zahtjeva, one tu nemaju više nekog manevarskog prostora", naglašava Schäfer.
Sadašnji zakon dvostuko državljanstvo predviđa samo kao iznimku od pravila. To je prije svega rezervirano za građane Europske unije - oni bez problema mogu imati dva državljanstva. A, nakon poduže procedure, ono se dodjeljuje i onima koji dolaze iz zemalja koje svoje građane ne otpuštaju iz državljanstva - ili zato jer ne žele, ili zato jer to tamo uopće zakonski nije predviđeno. Takve su zemlje primjerice Sirija, Južna Afrika, Afganistan, Alžir ili Iran.
Zakon star više od 100 godina
Aktualne odredbe u Zakonu o državljanstvu većim dijelom potječu još od Zakona o pripadnosti carstvu i državi iz 1913. godine, koji je u poslijeratnoj Njemačkoj naprosto preuzet. Tek 2000. je iz naziva zakona izbačena riječ "carski". Taj zakon počiva na načelu porijekla i nacionalne homogenosti (Volksnation): tko je njemački državljan, dakle Nijemac, ne može istovremeno biti i nešto drugo. Kao razlog se navodilo da građanin može biti vjeran samo jednoj državi.
Taj argument protiv dvostrukog državljanstava i danas koriste protivnici reforme. Oni tvrde da dvojno državljanstvo dovodi do unutrašnjeg konflika oko lojalnosti i da se ljudi koji žele njemačko državljanstvo trebaju jasno opredijeliti. Kažu da njemačko državljanstvo ima posebno značenje i simboliku i strahuju da bi pretjerano velikodušna politika dvojnog državljanstva mogla dovesti do toga da ljudi stječu državljanstvo iz čisto praktičnih razloga, bez ikakve stvarne veze naspram Njemačke. Osim toga se boje da bi se osoba s dva državljanstva mogla, kako joj kada zatreba, mogla njemačkim zakonima izmicati pozivajući se na svoj dre drugo državljastvo i status stranca.
Za odvjetnicu Julie Schäfer su to zastarjela uvjerenja "koja se u posljednjih 100 godina nisu puno promijenila. Osim toga, naglašava ona, "već i sada je u Njemačkoj - jednako kao i u drugim europskim državama - praksa da se osobe s dva državljanstva koje žive u zemlji tretiraju kao Nijemci. To znači da ne postoji mogućnost da si netko izabere iz obadva svijeta samo ono što mu odgovara."
Ekonomski i politički razlozi
Cilj reforme Zakona o državljanstvu je s jedne strane da Njemačka postane privlačnija useljenička zemlja za kvalificirane radnike. Tu se zemlja nalazi u oštroj konkurenciji s drugim europskim zemljama, poput Francuske, Nizozemske ili Švedske, koje imaju blaže kriterije i manje prepreka za dolazak kvalificirane radne snage iz inozemstva.
Istovremeno se uvidjelo da je moderna i otvorena useljenička i integracijska politika ključna za društvenu koheziju u Njemačkoj. Želi se potaći "brža i bolja integracija stranaca u njemačko društvo", jer "naturalizacija dolazi na kraju integracijskog procesa, pa bi oni koji su taj proces prošli trebali moći dobiti državljanstvo, što uključuje i sva zakonska prava i obveze u Njemačkoj, ulključujući i pravo glasa na izborima", napominje Schäfer.
Ostali uvjeti
Za dobivanje njemačkog državljanstva postoje osim potrebne dužine legalnog boravka u zemlji i drugi uvjeti. Jedan od njih, koji i u novom prijedlogu ostaje nepromijenjen, je da osoba ne smije biti pravomoćno kazneno osuđena. Osim toga bi i nadalje bilo potrebno imati potvrdu o poznavanju njemačkog jezika, s time da bi se dosada potrebna napredna razina C1 smanjila na jednostavniju razinu B1, a predviđene su i iznimke za posebne slučajeve, kada bi bila dovoljna samo sposobnost najnužnije komunikacije.
Jednako tako se i nadalje propisuje obaveza polaganja tzv. testa za naturalizaciju kojim se pokazuje poznavanje nekih osnovnih informacija o Njemačkoj.
Dobivanje dvostrukog državljanstva bi trebalo biti olakšano stranim studentima: ako odmah nakon studija pronađu posao i počnu raditi, vrijeme studija bi im se priznavalo kao vrijeme provedeno u Njemačkoj i uračunalo u potrebnih pet godina boravka prije mogućnosti postavljanja zahtjeva.
Prijedlog novog Zakona o državljanstvu vladajuća je koalicija predstavila krajem svibnja u Bundestagu. Očekuje se da će u redovnu zakonodavnu proceduru prijedlog biti upućen tokom jeseni.
