Amerikanci nisu birali predsjednika svijeta, ali realnost je takva da o političkim odlukama američkog predsjednika bitno ovisi kakvo će biti stanje u odnosima između država i koja će pravila oblikovati svjetski poredak. Svijet je sa strepnjom i nadom čekao pobjednika.
Joe Biden vodit će svoju vanjsku politiku, ali će se vratiti i ciljevima koje je dijelio s Barackom Obamom, čiji je bio potpredsjednik, i s kojim se borio protiv guranja Amerike u ulogu kupca azijske i europske robe. Biden neće američke ekonomske i političke interese štititi rušenjem procesa ekonomske globalizacije i obezvređivanjem uloge međunarodnih organizacija. Njegovo vodstvo znači kraj za razdoblje narcisoidne vanjske američke politike. Bidenova vanjskopolitička biografija na neki je način garant da će njegova administracija usmjeriti svjetsku politiku u pravcu izgradnje novog multilateralizma. U takvim odnosima suradnja i konkurencija između velikih i malih država mogla bi koegzistirati neovisno o tome što su ekonomski suparnici, a to bi moglo donijeti više stabilnosti i izvjesnosti u međunarodnim odnosima. Za vanjsku politiku Donalda Trumpa već je tisuće puta rečeno da je bila nepredvidljiva, nejasna, uvredljiva i prevrtljiva, ali je malo puta rečeno da nije bila prijetvorna i kao takva bila je brutalno iskrena kada su u pitanju američki interesi.
Bespomoćne institucije
Trumpov goli poslovni realizam je snažno oslabio strateško partnerstvo Washingtona i Europe, podijelio je NATO i dopustio Turskoj da ponižava taj arhaični vojni savez. Odnose s Kinom gurnuo je u puzajući trgovinski rat i mir. Europi je prijetio, ako ne podrži njegovo političko i antitržišno suzbijanje tehnološko-inovacijskog rasta Kine, čija je metafora postala Pompeova diplomacija protiv kupnje Huaweijeve 5G opreme, da joj slijedi ekonomski rat s Washingtonom. Globalne institucije učinio je još bespomoćnijima. Sve su zemlje osjetile posljedice američkog protivljenja procesima jačanja ekonomske međuovisnosti svijeta. Ekonomska globalizacija i globalna borba protiv klimatskih promjena prestale su biti ideologija koju proizvodi, širi i predvodi Amerika i odbačene su kao štetne za američke interese.
Takav smjer u međunarodnim odnosima zabrinuo je Angelu Merkel, Emmanuela Macrona i Xi Jinpinga, ali svejedno cijeli Trumpov mandat nisu se pojavile neke nove koalicije kojima bi bio cilj smanjiti američki pritisak na rad globalnih institucija i zaštititi međunarodne odnose od posljedica tvrdog unilateralizma Amerike, koji je ujedno postao jedini sadržaj američkog globalnog vodstva. To je dijelom bilo i zato što Europska unija i dalje ne može zamisliti neki novi svijet i poredak globalnih sila bez snažnog transatlantskog partnerstva, dok Kina nema političkog interesa, a kako sama procjenjuje, niti kapaciteta naslijediti ulogu Amerike u međunarodnim odnosima. U Kini uopće ne vole slušati o tome da će Kina uskoro prestići Ameriku jer smatraju da ih se tim pričama pravi glupima. Tako su studenti na čuvenom Tsinghua sveučilištu tražili od dekana da smijeni profesora koji je predavao kako je Kina jača od Amerike u gospodarstvu, tehnologiji i vojno. Nove globalne sile se rađaju, ali Amerika je i dalje globalno superiorna u svojoj ekonomskoj, strateškoj i digitalnoj moći. Povratak Amerike politici zdravog razuma i odbacivanje vulgarne vanjske politike koja je Haiti i afričke zemlje vidjela kao „shitholes“, mogao bi Bidenovom pobjedom početi već 2021., ali to će biti duži posao, budući da je State Department prošao u ove četiri godine kroz snažan pritisak politizacije, sječu i odlazak vrhunskih kadrova. Uz to, vanjskopolitičke aktivnosti Amerike nužno će biti usporene zbog borbe s COVIDOM. Bolje organiziranje zdravstvenih usluga, rješavanje pitanja imigracije i rasizma problemi su koji se moraju hitno rješavati. Za Europsku uniju pobjeda Bidena veliki je dobitak i ohrabrenje s obzirom na to da se nalazi u povijesno teškim trenucima zbog neuspjeha u obuzdavanju drugog vala pandemije koronavirusa i rasta terorizma. Oboje nije moguće pobijediti bez snažne globalne suradnje. Očekivanja da će odnosi Bruxellesa s Washingtonom postati bolji nisu realni, dok je rizik da bi Biden mogao nastaviti sadašnju politiku strateškog i ekonomskog razdvajanja Amerike od Europe mali. Pod Bidenovom administracijom u Europskoj uniji došlo bi do rasta stabilnosti i predvidljivosti u strateškim i ekonomskim odnosima s Washingtonom, što je oblik partnerstva koji bi Uniju činio jačom u svjetskoj politici.
Odnosi Amerike i Velike Britanije će jačati svakako, no pobjedom Bidena Velika Britanija bi mogla postati kooperativnija u pregovorima s Unijom oko troškova odlaska. Bez podrške Trumpa, koji je bio jedini američki predsjednik koji nije gledao na Europu kao na saveznika, Boris Johnson bi postao slabiji, a time možda i kooperativniji. Bidenov cilj ne bi trebao biti slabljenje i rušenje Europske unije, nego jačanje svih oblika transatlantskih veza što je politika dobra i za Hrvatsku. Trump je ohrabrivao populizam i krajnju desnicu u Europi i njegov odlazak mogao bi pomoći da se Poljska, Mađarska i slovenski premijer Janez Janša brže vrate europskim vrijednostima u politici te zajedništvu. Ono što je Trump dobro napravio na Srednjem istoku kao što je tzv. Abrahamov sporazum s Izraelom, ali i u odnosima sa Sjevernom Korejom, postignuća su koja bi i Biden trebao nadograditi ako bi našao snage oprostiti Trumpu sustavno rušenje Obamina vanjskopolitičkog nasljeđa. Dolazak Bidena mogao bi dodatno stabilizirati odnose i u Aziji, gdje je Trump također vodio politiku divide et impera i ekonomskim ucjenama tražio svrstavanje na njegovu stranu, a protiv Kine. Vrlo vjerojatno da će Biden obnoviti Transpacifičko partnerstvo (TPP) koje je Trump odbacio i kojem odgovara rast geopolitičkih napetosti u Aziji. Biden svojim dolaskom striktno poštovao pravilo „jedne Kine“ i ne bi pojačavao tenzije korištenjem Tajvana, dok ostaje nejasno kako bi se postavio u odnosu prema Hong Kongu, Sinkiangu i Južnokineskom moru što su pitanja koja uvijek mogu zakomplicirati američke odnose s Kinom. Druga ekonomska sila svijeta pokazala je u protekle četiri godine veliku suzdržanost i samokontrolu u odnosima s Trumpovom administracijom, što joj nije bilo jednostavno s obzirom na to da je puno toga lošeg prošla s američkom stranom, koja je povrh značajnog dizanja carina na kinesku robu, protjerala kineske novinare, otežala kineskim studentima boravak u SAD-u. U svemu tome Kina nikada nije na Ameriku gledala kao na neprijatelja i pokušala se postaviti kao partner, a ne strateška prijetnja. Biden bi prema Kini mogao jednim dijelom nastaviti politiku suradnje i konkurencije kojom su Obama i on poticali Kinu da Americi bude partner u globalnim poslovima, jačanju multilateralizma i ekonomske globalizacije.
Ekonomsko suparništvo najvećih ekonomija svijeta će samo rasti, ali trgovinski rat kao ni pristanak Kine da kupi američke proizvode vrijedne stotine milijardi dolara nije se pokazao kao rješenje za Ameriku. Kineski trgovinski višak sa SAD-om bio je za 43,6 posto veći u rujnu nego u siječnju 2017. godine kada je Trump postao predsjednik.
Dvostruka cirkulacija
SAD će i dalje voditi politiku ograničavanja kineskog izvoza i tehnoloških tvrtki, ali će Biden pritom koristiti Svjetsku trgovinsku organizaciju, a Trump je uvodio sankcije za visoke dužnosnike Komunističke partije i najveće tehnološke tvrtke u zemlji. Bez obzira na to što će Biden biti drukčiji predsjednik, vodstvo u Pekingu je na petom plenumu Središnjeg komiteta Komunističke partije Kine zaključilo kako će u sljedećih pet godina raditi na provođenju inicijative “dvostruka cirkulacija”, koja ima za cilj rast neovisnosti kineskih visokotehnoloških sektora i odvikavanje gospodarstva ovisnosti o vanjskoj trgovini kako neki novi Trump, ako se pojavi u daljoj budućnosti, ne bi bio u prilici okomiti se na Huawei kao što je to radio Donald Trump koji je optuživao Kinu za sve američke ekonomske i zdravstvene probleme i istovremeno zvao predsjednika Kine svojim „velikim prijateljem“.
