Do jučerašnji mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije, a sada patrijarh Porfirije (60) čovjek je dijaloga i suživota. Potvrdilo se to u svih ovih njegovih zagrebačkih godina, otkako je 2014. imenovan mitropolitom Zagrebačko-ljubljanske mitropolije.
Javnost se mogla uvjeriti da djelovanje mitropolita Porfirija ide u smjeru dijaloga i otvorenosti, suradnje i susreta, osobito s Katoličkom crkvom tj. da se on, kao što je obećao u svojoj nastupnoj propovijedi parafrazirajući stihove Arsena Dedića, Zagreb vole javno.
Tako se javno npr. pojavio na dočeku tijela sv. Leopolda Mandića pred Zagrebačkom katedralom, sveca koji je zagovarao jedinstvo kršćana, objasnivši da mu je upravo to bio motiv dolaska, jer je Leopold Mandić „upravo u toj ljubavi i smirenosti prema Kristu čeznuo za jedinstvom svih kršćana, za koje je molio i na kojemu je radio, što nije ništa drugo nego ispunjenje Kristovih riječi da svi budu jedno te je zato je njegov dolazak upravo u ovo vrijeme veliki blagoslov za sve nas, jer to njegovo putujuće, nevidljivo mistično iskustvo sigurno utječe i na sve ljude koji ga poštuju“.
Nije se da dao navući na tanak led, pa je primjerice nakon provokacije izaslanika srbijanskog premijera, Vladimira Božovića, s badnjeg domjenka u Zagrebu na taj njegov incident propovijedajući na božićnoj liturgiji u zagrebačkom hramu sv. Preobraženja Gospodnjeg 2017. odgovorio ovako: „Zaboravite sve vaše gluposti, sukobe i nemire, tko je veći, a tko manji, tko ljepši, a tko bogatiji i pametniji! Zaboravite i ostavite sve to po strani, jer to nije važno.
Važno je samo jesmo li Kristovi, a njegovi smo onda kada činimo njegovu volju, kada slabi, nemoćni i grješni, ispunjeni egoizmom, mržnjom prema drugima živimo u pokajanju i tražimo oprost jedni od drugih.“
„Ovaj svijet može biti raj u jednom trenutku, ako svi svima kažemo „oprosti“, a u isto vrijeme ovaj svijet može biti pakao zahvaljujući nama. Samo je jedna riječ potrebna, jer ona ima snagu i moć čega nismo svjesni. Jedna pogrešna riječ na pogrešnom mjestu, ali i na svakom mjestu, može napraviti kaos među nama. Isto tako jedna riječ može biti ključ koji otvara srca drugih. Zato mi ne pristajemo na negaciju drugoga, jer bez drugoga mi ne postojimo, bez bližnjeg, bez svakog čovjeka. Tko hoće graditi svoju budućnost na negiranju drugoga, bilo gdje i bilo kada, on negira samoga sebe“, njegove su riječi, kao i one da „Bog nije vlasnik nijednog naroda. Nije Bog ni Hrvat, ni Srbin, ni Mađar, ni Englez, ni Amerikanac, niti Bog pripada samo nekom narodu s Istoka. Bog je onaj koji jest i on je otac svih ljudi. Svi su stvoreni po slici i prilici Božjoj i svi su stvoreni da budu jedno u Kristu“.
Na svoje zagrebačke dane sigurno će gledati s nostalgijom, jer ga je Zagreb prihvatio, što je on i potvrdio u jednom intervju rekavši kako mu to potvrđuje „i neposredno iskustvo sa zagrebačkih ulica na kojima me mnogi prepoznaju i obraćaju mi se, ne kao strancu, došljaku, nego s iskrenim prijateljstvom.
Takva iskustva imaju i moji svećenici koji su došli u Zagreb iz Srbije. Oni i njihove obitelj ovdje su već stekli dobre prijatelje. To je ono što je najvrjednije. To je svakako i vrijednost naših života“.
Kada je došao u Zagreb 2014. mediji su primijetili da je mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije (Perić) moderan episkop s facebook profilom, na kojemu se nalaze snimke njegovih javnih istupa i predavanja, a koja su izrazitno duhovne naravi, a srbijanski su ga mediji predstavljali kao evanđeoskog svećenika, izrazito pristupačnog i otvorenog javnosti. Vladika Porfirije rođen je 22. lipnja 1961. u Bečeju, a zamonašio ga je, tada jeromonah, Irinej (Bulović) u manastiru Visoki Dečani 1985. Diplomirao je na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu 1986., kada ga je tadašnji episkop raško-prizrenski Pavle (kasnije patrijarh), rukopoložio u manastiru Svete Trojice u čin jerođakona.
Nakon toga, odlazi na stručnu bogoslovsku izobrazbu, na postdiplomski studij Novoga Zavjeta u Atenu, gdje ostaje do 1990, kada ga episkop bački Irinej šalje u manastir Svetih arhanđela u Kovilju, gdje episkop Porfirije manastiru udahnjuje novi život. Javnost ga primjećuje na mnogobrojnim tribinama, osobito u raspravama sa sektama, ali i kao duhovnoga vođu mladih. Sveti arhijerejski sinod imenuje ga u svibnju 1999. episkopom jegarskim (pri Eparhiji bačkoj). U Zagreb je došao na istaknuto mjesto mitropolita Mitropolije zagrebačko-ljubljanske nakon mitropolita Jovana (Pavlovića).
