Ima li žrtava, pitali su se strahujući od najnovijih vijesti koje su iz minute u minutu stizale na portale. Bilo je.
Tragedija nije zaobišla obitelj Anamarije Carević, 15-godišnjakinje iz Đorđićeve ulice u centru Zagreba, koja je teško ozlijeđena u potresu, a ozljedama je kasnije i podlegla. Njezina smrt obilježila je ovu prirodnu nepogodu koja je na mnogima ostavila posljedice, iako se ne mogu mjeriti s onima s kojima se suočila Anamarijina obitelj.
U potresu je ozlijeđeno 27 osoba, mnogi su onima čiji su domovi oštećeni priskočili u pomoć, civilna zaštita podigla je šatorsko naselje za 500 osoba, gotovo trenutačno stvorili su se punktovi s hranom, vodom i nužnim potrepštinama, a na ulice su izišli svi gradski i državni dužnosnici, vatrogasci, komunalci, statičari...
Vojska je pak čistila ono što je ostalo od potresa. Atmosfera na ulicama doimala se kao u filmu katastrofe. Srušena krovišta, zdrobljeni zidovi, uništene fasade, ulice pune blokova cigli, od kojih su neke završile i na parkiranim automobilima, srušen vrh južnog tornja katedrale te niz oštećenih crkava, ljudi koji s vrećama punim osobnih stvari i kovčezima na kotačiće hodaju centrom, kolone vozila na izlazima iz grada, mlade majke i trudnice koje liječnici ispred rodilišta u Petrovoj nastoje utopliti dekama, bolesna djeca ispred bolnice u Klaićevoj... Prizori su to koji su obišli cijelu Hrvatsku, ali i svijet, zbog kojih su strani državnici hrvatskim vlastima slali poruke sućuti.
Posljednja na pameti Zagrepčanima je tada bila još jedna pošast, koronavirus, koji se tek razmahivao, a zbog sprečavanja širenja epidemije koji dan prije uveden je i tzv. lockdown.
Što nas još može pogoditi, komentirali su građani u neizvjesnosti očekujući sutra. Oni bez domova privremeno su smješteni u studentski dom Cvjetno naselje, a potom i u hostel Arena. Tri godine kasnije, neki su još ondje, cigli na ulicama nema, ali obnova je daleko od faze u kojoj je trebala biti...
