Za Klaudiju Jonjić, magistru fizike, Splićanku koja živi i radi u Zagrebu nije žrtva potrošiti cijeli godišnji odmor na volontiranje u Africi, u sirotištu s djecom, koja su prisiljena odmalena duboko u sebe potisnuti emocije da bi preživjela i da bi se mogla smijati.
Za nju je pomaganje drugima ispunjavanje unutarnjeg poriva, koje joj se višestruko vraća kroz ljubav prema životu, što se vidi iz svakog njezina osmjeha i geste. Od srednje škole volontira, a prije pet godina volontirala je i u Tanzaniji. Lani je usred ljeta 33 dana svog godišnjeg odmora provela u Beninu. Ni kolege koji rade s njom u Fini poput Krešimira Severa donedavno nisu znali da je Klaudija od mladih dana volonterka i da je dvaput bila u Africi. Volontiranje je dio njezine osobnosti, pa se i u dječjem domu koji vode časne sestre na Vrhovcu igrala s djecom i podučavala ih matematiku i fiziku.
Voda nije za piće
U Tanzaniju je putovala preko udruge, a prije puta cijepila se protiv svega i svačega. Organizirala je i prikupljanje donacija za Tanzaniju, koje su otpremljene kontejnerom preko Rijeke. Mjesec dana provela je u gradu Songei, u sirotištu u kojem su uz napuštenu i djeca kojoj su roditelji umrli od side. Iako su uvjeti u sirotištu skromni, djeca imaju tri obroka dnevno, u školi uče engleski i u odnosu na uvjete iz kojih su došli za njih je život u sirotištu šansa za bolji život. Priča nam o Sorani, bistroj djevojčici koja nema ni tate i mame. Vodili su je u posjet baki. Kad su stigli na selo, dočekala ih je slamnata kućica, sa samo jednom prostorijom u kojoj živi Soranina baka i šira obitelj. – U prostoriji od svega desetak kvadrata bilo je mračno. Počela sam plakati jer nisam mogla vjerovati da netko danas živi u takvim uvjetima. Pitala sam Soranu gdje će ona spavati, a ona mi je prstom pokazala na zemljani pod. Kad smo je na odlasku pozdravili i rekli da ćemo doći po nju za tjedan dana, potrčala je za nama i, gledajući nas, pitala: “Hoćete li sigurno doći po mene, ali sigurno?” I sada se sva naježim od te slike – govori Klaudija, a u očima joj zaiskre suze. Nekoliko trenutaka u tišini obje razmišljamo o Sorani koja je sa svojih osam godina bolno svjesna da joj je bolje biti u sirotištu nego u vlastitoj obitelji. U Songei, nastavlja Klaudija, rijetki imaju automobil, a ako ga i imaju, to su improvizirana vozila s daskama na kojima se sjedi. Voda nije za piće, pa se mora prokuhavati, a struja dođe tek oko 22 sata kada volonteri pune mobitele i javljaju se obitelji. Nema kupaonice s tušom, priča Klaudija, nego ugrijete vodu i polijevate se njome. Djeca uče uz voštanu svijeću, a TV gledaju nedjeljom, kad im puste filmove, crtiće.
Potisnute emocije
– Svi se nacrtaju pred TV-om i to je čudo kako se raduju. Kad im date bombon, liznu ga dva puta, izvade iz usta i spreme natrag u džep za poslije. Naježite se od toga – govori Klaudija. Glavni obrok je ugali koji se priprema od brašna od bijelog kukuruza, pa se djeca vesele nedjelji jer znaju da će za ručak dobiti rižu i meso. Na ulici se u Tanzaniji prodaje sve, od kruha do cipela. Ljude se i šiša na ulici, a samo imućniji imaju frizerski salon. Nakon Tanzanije znala je da će se opet vratiti u Afriku. I vratila se ljetos u dječji dom u mjestu Malanhoui, šest kilometara od glavnog grada Benina, Porto-Novo, koji vode misionarke, u kojem je provela mjesec dana s Marinom, studenticom radne terapije i kćeri obiteljskih prijatelja. Iako su je prijatelji i suprug odgovarali od puta jer su se lani u to vrijeme zaredali teroristički napadi u Parizu, pa u Istanbulu, nisu je mogli razuvjeriti da ne ide. Putovanje je organizirano preko Papinskih misijskih djela, a ravnatelj s Kaptola usmjerio ih je na misionarke iz Benina. U domu u blizini glavnog grada Benina smještene su samo djevojčice jer je u toj zemlji u kojoj vlada poligamija, situacija osobito teška za žensku djecu. Djevojčice koje dospiju u dom imaju barem šansu za bolji život. Rodbina ih se sjeti kad uđu u pubertet, a tada, kaže, odnekud izniknu bake, tete jer su im djeca potrebna za rad u polju ili da služe u kući ili da ih udaju. A djeca kao djeca, sva su slaba na svoju obitelj, pa znaju napustiti dom. – Uhvati vas tuga kad gledate tu djecu zbog nejednakih šansi s kojima su startali od rođenja – kaže Klaudija. Djeca idu redovito nedjeljom na misu, koja traje po nekoliko sati jer u crkvu dopješače ljudi iz sela udaljenih kilometrima. Za njih je odlazak u crkvu doživljaj, za koju se uređuju, spremaju. U crkvi svi pjevaju i plešu. Među djevojčicama vlada hijerarhija po dobi, pa kad kažete manjoj djeci da iznesu smeće ili pospreme cipele, ona to bez riječi naprave, a kada kažete starijima, oni tu zapovijed prenesu na manju djecu. Klaudiji je trebalo neko vrijeme da se na to navikne. Djeca ne znaju u kakvom svijetu žive njihovi vršnjaci izvan Benina, pa kad su s Grase (10) putovali od grada Porto-Novo prema sirotištu u Biro, udaljen 800 km, kako bi posjetila sestre, malena je na pola puta pitala Klaudiju je li to Hrvatska! Život prepun težine u kojem nema milosti afričku djecu nauči prerano da ne pokazuju emocije. Iako Grase sestre nije vidjela tko zna otkad, priča Klaudija, nisu se ni zagrlile. Još je potresnija priča o desetogodišnjoj djevojčici koju su nakon četiri godine odveli roditeljima. Nakon što joj je brat umro od kožne bolesti i zarazio malenu, plemensko vijeće odlučilo je da ju treba maknuti iz sela da ne zarazi ostale pa je djevojčicu svećenik misionar doveo u dom u kojem se oporavila. – Kad smo u pratnji misionarki došli u to selo da malenu vratimo doma, iz slamnate kućice izašao je njezin otac. Gleda malu i gleda nas. I ništa ne čini, samo stoji i gleda nas, a malena isto stoji bez riječi i gleda oca. I čekamo mi da dođe mama, koja se uskoro pojavila s jednom bebom na leđima i drugom koju doji. I stoji malena kao kip i gleda mater, a ja gledam njih dvije. I ništa se ne događa. Časne odu razgovarati sa starješinom plemena i kažu mu da je malena zdrava i pod terapijom. Kažu to i roditeljima i da smo ju vratili kući. Mama na to samo kaže “ne”, časna pita malenu želi li ostati, a malena kaže “ne”. Dok se vraćamo, držim ju za ruku, a ona je tiha i pitam se što duma u svojoj glavi. Pitam ju je li dobro, a ona samo kimne glavom. Kad smo se vratili u dom nastavila se igrati s djecom kao da se ništa nije dogodilo – govori Klaudija. Školovanje jednog djeteta u Beninu košta 100 eura godišnje, a kako djeca u školi dobiju obrok, to često bude mamac za neke roditelje da ih pošalju u školu u kojoj je normalno da učitelji(ce) imaju završenu srednju školu, ili ni to. U Beninu se teško živi, ljudi rade u polju za dolar nadnice. Raširene su različite vjere, ali i sekte, pa se događa da članovi iste obitelji pripadaju različitim vjerama. Ovisno tko ih privuče. Klaudija je nakon povratka iz Benina razmišljala da dovede jedno dijete bez roditelja u Hrvatsku i školuje ga, ali propisi su takvi da bi za to morala boraviti u toj zemlji pet godina. Nema tamo perilica rublja, nego se odjeća pere na ruke i suši na travi. No, unatoč svemu što su proživjeli, djeca iz doma u Beninu jako vole plesati i družiti se, a muzikalnost im je urođena. Jedino ne vole govoriti o emocijama. Kod nas se, zaključuje Klaudija, ne može dogoditi da dijete leži na ulici i ne znate je li mrtvo ili živo, bolesno i gladno, a ljudi samo prolaze pokraj njega. U Africi može.
