Boris Blažinić, hrvatski profesor i sudski vještak za psihologiju i psihoprofiliranje bio je gost emisije na Večernji TV-u te u razgovoru s novinarkom Petrom Balijom analizirao psihološke aspekte rata u Ukrajini, psihoprofile Putina i Zelenskog, ponašanje običnih ljudi...Profesor Blažinić, podsjetimo, za Večernji list napravio je psihološki profil ruskog predsjednika Vladimira Putina.
Kako ljudi općenito reagiraju u situacijama velikog stresa koji je potaknut izvanrednim događajima poput rata?
Generalno, svaka stresna situacija, odnosno percepcija neke situacije kao ugrožavajuće na vlastito zdravlje kod ljudi stvara momentalnu reakciju „napad ili bijeg“. Različiti tipovi osobnosti različito se nose sa stresnim izazovima. Ono što je za nekoga stresno za drugoga je pozitivno. Znamo da i u ratu neki ljudi profitiraju, odnosno različiti ljudi različito percipiraju kriznu situaciju.
Koliko činjenica da to što smo još uvijek u pandemiji, a i to što smo doživjeli potres, kod nas u Hrvatskoj utječe na doživljaj rata u Ukrajini? Hoćemo li nekako lakše prihvatiti to ratno stanje jer smo već na neki način navikli na stresne situacije?
Stres je kumulativna stvar i nakuplja se. Ljudi su proživjeli zaista nešto do sada neviđeno kada pričamo o pandemiji, to je prava svjetska kriza u kojoj je došlo do nikada u povijesti viđene izolacije među ljudima. Naravno da je to utjecalo ne samo na mentalno, nego i na fizičko zdravlje i socijalne kontakte, mi smo socijalna bića i to je nešto što nam je uskraćeno, i to djeluje loše pogotovo na djecu i mlade. Ono što možemo primijetiti je kako je zapravo, ako se mogu našaliti, Putin pobijedio pandemiju u jednom danu. Može se postaviti pitanje koliko je uopće medijsko promoviranje i ispiranje mozga oko koronavirusa utjecalo na strah vezan uz pandemiju. Sad je to totalno gurnuto u stranu kao da pandemije nema. Kad se kamere zaustave na jednom mjestu i usmjere na drugu stranu kao da se događa nova stvarnost. Ova situacija djeluje još više stresno zato što je bez kontrole i nemamo utjecaja na ovu krizu. Prije smo barem mogli birati primjerice staviti masku ili ne pa tako nekako utjecati na svoju sudbinu. U ovoj situaciji se ljudi doslovce osjećaju nemoćnima. Ta neizvjesnost u kojem će ići ova kriza stvara enorman pritisak i stres gdje ljudi počnu preispitivati i vlastiti smisao. Da li uopće nešto učiniti ili se prepustiti sudbini jer ne znaš hoće li netko stisnuti crveni gumb ili ne. Ova kriza je drastično opasnija i stresnija nego ona prva.
Sam rat, kako on utječe na psihu Ukrajinaca i stanovnika država u okrugu i država koje su udaljenije. Koliko je prisutan osjećaj straha?
Puno više utječe na nas jer smo proživjeli sličnu situaciju koja nije bila toliko davno i ljudi još uvijek imaju neke nezacijeljene rane, pa nas asocijativno može dodatno uplašiti jer nije Ukrajina tako daleko. S druge strane riječ je o ozbiljnoj situaciji gdje imamo nuklearnu silu koja napada nekog, gdje se to može vrlo lagano proširiti i eskalirati. To je onda nezgodno ne samo za susjedne zemlje u kojima se javlja alarm jer, eto, nešto se događa odmah preko puta kod tvog susjeda pa se lagano može preliti i u tvoje dvorište, nego i kod nas zbog događanja u BiH, Crnoj Gori, Kosovu. Postoji puno varijabli koje izazivaju zabrinutost i taj osjećaj nesigurnosti utječe na naše stavove, ponašanje i odluke. Tipičan primjer je da danas više ne kupujemo maske nego jod.
Zašto takva reakcija?
Jer čim izađe u medije da ljudi nešto traže to se jako brzo proširi i nastane prava histerija, a upravo tu histeriju trebamo spriječiti. Pogotovo paniku koja se može javiti zbog krivih ili krivo shvaćenih vijesti. Treba slati realne i istinite informacije, neistinite informacije su jako opasne.
Kako reagirati u takvoj situaciji?
Ljudi se često fokusiraju na ono što nije pod našom kontrolom, što izaziva izuzetni stres i brigu. Kad su stvari izvan naše kontrole treba ostati u dobroj vjeri i nadi i fokusirati se na pozitivno, ali pripremati se na najgore što se može dogoditi, pa određeni ljudi to i rade. Ali jod neće pomoći ako netko stisne crveni gumb.
Prijetnje nuklearnim ratom i kupovanje joda, je li to na neki način nepovjerenje u državu, u stanje skloništa?
Bilo je nezamislivo da u Europi imamo rat, ne nekih marginalnih skupina, nego velesile koja doista napada. Ali to svjedoči ljudima da je stvar ozbiljna, a ne samo politička igra gdje netko nekom prijeti pa pokušava izvući političku korist iz toga. Rat se dogodio, pa onda logično gledano može i eskalirati. Putin je rekao da se stavi nuklearno oružje u stanju pripravnosti, naravno da to utječe na ljude i postavljaju si pitanje „kako dalje“ što ih stavlja psihički u izrazito lošu situaciju.
Mogu se ovih dana vidjeti prijevoz ratne tehnike, konvoji, da li pomaže pogled na te ratne konvoje i ulijeva sigurnost ili samo dodaje ulje na vatru?
To je dolijevanje ulja na vatru jer svaki rat ima psihološku i medijsku komponentu. Pogled na tu ratnu mašineriju utječe na moral ljudi, strah je stravičan pokretač.
Kakvi su psihološki profili dvojice vođa, Vladimira Putina i Volodimira Zelenskog?
Postoje i knjige i dokumentarci o Putinu i prema svemu se može zaključiti da je on tip osobnosti kojem je važna moć i kontrola. To su ljudi koji su izravni, često se znaju ponašati crno-bijelo, ili si sa mnom ili si protiv mene, ne vole puno pričati, vole biti jasni i konkretni. Ogroman stres im stvara osjećaj nepravde, osjetljivi su na pravdu i nepravdu, vole ljude koji su odlučni i znaju što hoće. Svaki tip osobnosti i svaka osoba može biti psihološki više ili manje zdrava. Što smo više u stresu, pritisku i što su manje naše potrebe zadovoljene zapravo propadamo, dezintegriramo se, mijenjamo svoj stav i ponašanje.
U kakvom je stanju Putin?
Oni s njegovim tipom osobnosti izrazito ne vole izdaju i mogu biti vrlo nepovjerljivi i skeptični. Putin je upravo takav i jako se boji izdaje, a taj tip osobnosti bio je i Staljin koji je imao izreku koja kaže „pokaži mi čovjeka,a ja ću ti pokazati izdajicu“ i zapravo je smatrao da će ga uvijek izdati, samo je pitanje kada i na koji način. Taj tip osobnosti uvijek spava s jednim okom otvorenim. Ono što je dobro kod njih je da su autentični, ono što vidiš to kupuješ, oni ne glumataju nego su zaista takvi. Kad padnu onda mogu poduzeti određene poteze i ponašanje koje ima psihopatske crte i nemaju puno suosjećanja. Vrlo su pragmatični i spremni su žrtvovati nešto zbog većeg cilja, pa tako i živote.
Zelenski?
To je drugi tip osobnosti, on je vodio vrlo zabavan život, pravi je avanturist kojeg pokreće stimulacija i sreća. Vrlo je nonšalantan i spontan ali može biti i hrabar i donijeti odluke od kojih neće odustati. Jako je veseo, može donijeti brze odluke za razliku od Putina koji to neće raditi, on će donijeti brzu odluku ali će biti promišljen u svemu tome osim ako nije u stresu, pri tome može žrtvovati i ljude i resurse jer on ne želi biti upamćen kao gubitnik, on neće prihvatiti biti gubitnik.
Mogu li dvije tako različite osobnosti doći do dogovora?
Kad u jednu teglu stavite crvene i crne mrave oni se neće napadati sve dok ne protresete teglu. Tada će jedni druge početi smatrati opasnima i početi se gristi jer netko trese teglu. Pa se sad treba zapitati tko trese tu teglu i koji su centri moći koji upravljaju. Kad govorimo o medijskom djelovanju naravno da se uvijek prikazuje jedna strana priče i uvijek treba biti oprezan pri donošenju sudova što zapravo je, a što nije istina. Naravno, svaka strana pokušava umanjiti svoje gubite i stvarati prednosti i onaj koji ima bolje medije i PR utječe na na okolinu.
Dosta Rusa je apolitično i ponašaju se kao da rata nema, zašto?
Kad gledamo širi kontekst, Putin definitivno je vođa jer ima sve te karakteristike, a ono što mi je izuzetno žao je što su neke stvari instrumentalizirane zbog viših sila i bojim se da je Ukrajina u to sve skupa upletena. Velikim dijelom je kolateralna žrtva. Treba se odmaknuti između osobnosti i nečijeg ponašanja. Ponašanje je apsolutno neprihvatljivo, katastrofalno, osuđujuće, ali treba se izdignuti iznad svega toga i vidjeti što je u interesu običnog čovjeka da se izbjegne prolijevanje krvi i eventualna eskalacija koja može zahvatiti čitavi svijet. Tu je dovoljno vrlo malo da se stvari pokrenu.
Što je u ovoj situaciji bio okidač koji je Putina potaknuo na takvu reakciju?
To što je on još puno prije sporazuma u Minsku slao vrlo jasno poruku da sve što hoće je da ne želi NATO na svojim granicama. Oni su to još prije prekršili i širili se i došli mu u dvorište. On je poslao jednostavnu poruku da želi neutralnu Ukrajinu, demilitariziranu i bez oružja. Taj tip osobnosti je teritorijalan i jako ne vole da im netko dolazi u dvorište, pa je po tome njegova reakcija predvidljiva jer mu je sve prelilo čašu i napravio je iskorak. Koliko je on to mudro napravio za Rusiju ili nije će se tek vidjeti, ali želio je poslati poruku – dosta je!
Njegova reakcije je, kažete, predvidljiva, ali Ukrajinci, a i svijet su opet iznenađeni?
To je kao da bilo koju životinju, primjerice mačku navlačite ona će prvo mahati repom, nakon toga će se, ako ustrajete nakostriješiti i spustiti uha, pa potom puhati i nakon toga te i lupiti. To je maca, ali ako to napravite medvjedu to može biti vrlo pogubno.
Na pregovore ukrajinska delegacija dolazi obučena u šilterice i neke maslinaste, militantne boje i uniforme, a Rusi su u odjelima. Žele li time poslati neku poruku?
Putin definitivno voli igrati igre moći što možemo vidjeti iz susreta s nizom drugih državnika, pa on od rukovanja do hoda, pogleda i pozicije sjedenja šalje poruku tko je glavni. Igra na kartu zastrašivanja i autoriteta. To je slično nama jer i mi kao narod volimo jake vođe i ljude od autoriteta i možemo im dati supermoći, odnosno percipirati ih kao da imaju supermoći. To je vjerojatno i razlog zašto je on percipiran od većeg dijela Rusa kao čovjek koji je vratio ugled i moć Rusiji. Oni su na neki način ponosni na snagu ovoga, ali ovisi koliko će to dugo trajati. Ako sankcije potraju predugo to će obični čovjek itekako osjetiti, jer vidimo što su im sve oduzeli. Putin može biti stjeran u kut da nema izbora i to može biti vrlo opasno jer on može žrtvovati sebe i reći idemo svi zajedno, u smislu nuklearne prijetnje.
Kako se onda u cijeloj situaciji nositi sa svime?
Strah je uvijek subjektivan, ali opasnost je realna. Bilo bi glupo poput noja gurati glavu u pijesak jer ako ne djeluješ stvar ide dalje. Sjetimo se Hitlera i napada na Poljsku, pa kao nema veze, i onda se širilo dalje. Nečiniti je loše, ali fokus treba biti na ono što je pod našom kontrolom, da sačuvamo ono što imamo i da se fokusiramo na ono što je vrijedno i važno, jer svjedočimo da brakovi sve više pucaju, ljudi su sve bolesniji, djeca se sve više otuđuju. Na neki način ovo je skretanje fokusa s problema koje mi imamo kao država, od školskog i zdravstvenog sustava koji se raspada do korupcije, i zapravo sve te stvari snažno utječe na psihu i čovjek se osjeća nemoćnim. Kada počnemo podrazumijevati takve devijantne stvari pod normalno, a to nam se sve više događa, kod ljudi se počne stvarati ogromno nepovjerenje prema organima vlasti i pravnom sustavu i ljudi se osjećaju sve više i više bespomoćni. Pogledajmo inflaciju, rast cijena hrane, energenata. Pustimo tuđe dvorište, treba se fokusirati na naše, najlakše je kad si u politici fokusirati se na nešto drugo i izbjeći goruće teme koje su ovdje.
