Bili ste svjedok i sudionik brojnih važnih događanja minulog burnog razdoblja raspada Jugoslavije i rata na njezinu prostoru. Kako Vam nedavna obljetnica Oluje izgleda s ove vremenske distance?

Meni je osobno zanimljivo pratiti obljetnice važnih događaja u kojima sam sudjelovao i to usporediti s onim kako sam ja to doživio u trenutku događanja te s varijantom koja se može rekonstruirati na osnovi dokumentacije. Moram konstatirati, nažalost, u svačemu u što je intenzivno uključena politika teško je doći do prave istine.

Obljetnica Oluje u Hrvatskoj je obilježena dostojanstveno i prikazana dosta realno. Oluja je nedvojbeno najveća vojna operacija na tlu Europe nakon II. svjetskog rata, a ujedno je veličanstvena pobjeda Hrvatske vojske. Ona je značila prekretnicu u ratu i od njezina završetka je praktično počelo odbrojavanje dana do kraja rata. Jedina manjkavost je što nije naglašeno značenje operacija koje su prethodile Oluji koje su uslijedile nakon potpisivanja sporazuma Tuđman - Izetbegović u Splitu. Ove operacije su umnogome olakšale i pomogle uspješnu provedbu operacije ‘Oluja’, a u njima su HVO, pa i Armija BiH dali velik doprinos. O značaju deblokade bihaćke enklave ne treba ni trošiti riječi.

Primjetne su daleko veće razlike u interpretaciji događaja tamo gdje je politika intenzivnije umiješana. Tu je do istine vrlo teško, a često i nemoguće doći. Puno toga se radi tajno i zakulisno, što često čini bit problema, a javnost o tome ne zna gotovo ništa.

Bili ste školski kolega i prijatelj ministra Šuška. Uostalom, i dva ministra obrane tijekom rata. Je li to utjecalo na Vašu uspješnu suradnju, bolje reći doprinijelo i vojnoj pobjedi?

Naše poznanstvo i prijateljstvo datira još iz prvih dana srednje, pa i osnovne škole i ono nikad nije prekidano. Među nama jednostavno nije bilo tajni. Vjerojatno je i to jedan od razloga što smo uspješno koordinirali i imali rezultate. No moram istaknuti kako je to bio sjajan čovjek, koji je jedino mislio na Hrvatsku. I kada je znao da mu je ostalo još nekoliko dana, govorio je samo o Hrvatskoj i za Hrvatsku.

S ministrom Šuškom ste razgovarali otvoreno. Jeste li od njega mogli saznati bar nešto iz domene tzv. visoke politike, primjerice nešto o najspornijem sporazumu, onom iz Karađorđeva između Miloševića i Tuđmana?

Zbog manjka cjelovitih informacija o događajima kada su se zbivali, a i danas mnogo toga još uvijek izgleda maglovito. Kada sam postao predstojnik gospodarstva HZ HB, želio sam saznati nešto više o globalnim pitanjima od osoba iz vrha politike s ovih prostora. Između ostalog, pitao sam ga o sporazumu Milošević - Tuđman. Moje pitanje bilo je propraćeno logiciranjem: “Čemu tolike ljudske žrtve i razaranja ako su Milošević i Tuđman postigli sporazum?”. On je kao i obično odgovorio kratko, a meni se činilo jasno. Kaže da mu je na slično pitanje koje je on postavio, Tuđman odgovorio otprilike ovako: “Kakav sporazum, prodajem maglu i kupujem vrijeme, a ti radi svoj posao”. Je li točno ovo što mi je prenio Šušak ili taj sporazum ipak postoji, samo mogu reći - ne znam. Ovo kao i mnoge slične stvari za mene će ostati otvorene sve dotle dok se na osnovi pouzdanih izvora ne uvjerim u istinu. Srbi iz Hrvatske bi se vjerojatno pitali je li i operacija Oluja sastavni dio sporazuma iz Karađorđeva.

A sporazumi predstavnika HR HB i Srba?

Za javnost, a i za mene osobno su zanimljiva i dva druga slična sporazuma. Prvi sporazum koji je gotovo jednako sporan je onaj iz Graza između Karadžića i Bobana. S ovog sastanka dobio sam informacije od dvojice sudionika, Mate Bobana i Franje Borasa, tadašnjeg člana Predsjedništva BiH, koje se nimalo ne razlikuju. Po njima je ovaj sastanak održan na prijedlog predstavnika međunarodne zajednice, bio je javan, na njemu su iznesena stajališta dvije strane, ništa nije ni dogovoreno, a kamoli potpisano. Kako je jedan od sudionika s kojim sam razgovarao Franjo Boras živ i u dobroj psihičkoj kondiciji, bilo bi zanimljivo o tomu razgovarati s njim.

Vjerojatno su pregovarali Srbi i muslimani?

Sporazum koji je već u naslovu nazvan povijesnim, srpsko–muslimanski sporazum je onaj postignut između muslimanske strane koju su zastupali Muhamed Filipović i Adil Zulfikarpašić i srpske koju su zastupali Dobrica Ćosić i Slobodan Milošević. Potrebno je znati da je ovaj sporazum muslimanska strana pravila sa Srbima, dok je u isto vrijeme vezala zastave s hrvatskom stranom. Za ovaj sporazum, kao i za dva prethodna, mogu se postaviti slična pitanja, šta im je cilj, jesu li provedeni itd.

Na ovim prostorima postoje najmanje tri istine. Očekujete li da bi netko mogao reći i drugu “istinu”?

Prostor Balkana, posebno BiH, politički je vrlo složen i na njemu se sučeljavaju interesi tri naroda i brojnih centra moći jer da nije tako, i ovaj bi prostor već odavno bio u pravom smislu Europa. Zato o svemu što se događalo u bliskoj pa i daljoj prošlosti ovdje postoje najmanje tri istine. Pođimo od političkog vrha BiH, a to je Predsjedništvo. Njega čine samo tri čovjeka, a oni ni o čemu što je bitno u bliskoj prošlosti u kojoj su bili aktivni sudionici važnih događaja nemaju ni približno isto mišljenje, a o budućnosti nemaju ni približno istu viziju.

Znam da zbog ovoga što sam rekao mogu navući bijes onih koji imaju svoju varijantu istine i ne prihvaćaju nikakvu drugu argumentaciju. Za one koji na bilo koji način misle reagirati volio bih da to učine objavom bilo kakvog vjerodostojnog dokumenta iz kojega bi se moglo vidjeti šta je od toga stvarno istina.

Siguran sam da pratite izbornu kampanju. Na izborima se između ostalog bira i hrvatski član Predsjedništva.

Dijelom pratim predizbornu kampanju stranaka s hrvatskim predznakom. Žalosti me način na koji se neke od njih međusobno blate, a žalosti me također i olako izricanje nerealnih i lažnih obećanja. Ta obećanja su utoliko nerealnija što ih oni koji ih daju namjeravaju ispunjavati s polovicom kapaciteta hrvatskog naroda koji je i inače najmalobrojniji. Samo jedinstveni bismo imali šansu izabrati hrvatskog člana Predsjedništva voljom hrvatskih birača i samo jedinstveni mogli bismo ostvariti dio vlasti koji nam po Ustavu i izbornim rezultatima pripada. Bilo bi tragično da se u drugim županijama kao i na razini BiH ponovi situacija kakva je u HNŽ gdje Hrvati kao većina u zakonodavnoj imaju manje vlasti, manji dio izvršne vlasti. Vjerujem da će vodeće političke stranke i njihovi čelnici imati dovoljno mudrosti i odgovornosti pred sobom i narodom koji predstavljaju.

Može li HZ HB, koji u neku ruku objedinjuje sve političke, gospodarske, kulturne i ostale čimbenike u Hrvata, uraditi nešto da na ovim izborima Hrvati izaberu svog člana Predsjedništva a ne da im ga izaberu drugi?

HZ HB nije nadstranačka institucija iako su stranke s hrvatskim predznakom članice njezina sabora. Nema ni nadležnost ni mehanizme kojima bi utjecao na izbor kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva. To je stvar hrvatskih političkih stranaka, u prvom redu njenih čelnika. Na njima je odgovornost, a nakon izbora za svoj rad će dobiti ocjenu birača i naroda koji predstavljaju. Ako se pokaže da su svojim djelovanjem pomogli uzurpatorima hrvatskog prava da sami biraju svoje najviše predstavnike, teško će moći izbjeći osudu vlastitog naroda, a gotovo će nemoguće biti anulirati posljedice koje iz toga slijede. Svaki izbori, a ovi posebno su važni jer nakon njih slijedi promjena Ustava poslije koje nema popravnog ispita. Na hrvatskim biračima je da masovno iziđu na izbore i tako osiguraju maksimalan broj zastupnika u zakonodavnoj vlasti.

HZMO poslao važnu obavijest umirovljenicima