Pred nama zabijelio Jeruzalem. Kamene kuće, osvijetljene sunčanim zrakama, pokazivale su svu raskoš ovog najsvetijeg grada na zemlji. –Ono na vrhu, vidite one najveće i najljepše kuće, pripadaju Židovima. Oni žele dominirati u svakom pogledu, pa i kućama nadvisiti „raju“ i tako kontrolirati situaciju, rekao je profesor na sarajevskoj Bogosloviji don Darko. Među skupinom hrvatskih hodočasnika osjeća se uznemirenje. Bljeskalice fotoaparata ne prestaju sijevati, dok skupina hrvatskih hodočasnika s divljenjem promatra mjesto zbog kojeg su prevalili tisuće kilometra. Oni će se danas moći pokloniti mjestu gdje je rođen Isus, ali i mjestu gdje je mučen i raspet. No najprije na mjesto rođenja.
Najprije u Betlehem
Idemo u Betlehem. Treba preko granice prijeći na stranu gdje upravljaju Palestinci. Visoko podignut zid opasan bodljikavom žicom s mnogo promatračnica i naoružanih vojnika ukazuje na svu dramatičnost ovih nemirnih krajeva. Mi smo u getu. “No, no fotograf” - uzviknuo je vozač autobusa Hamza, kada je primijetio da sam iz torbe izvukao fotoaparat. Poslušao sam. Prelazimo granicu bez zaustavljanja. U Betlehemu obilazimo pećinu gdje je pastirima objavljena Radosna vijest, a zatim proslavljamo Božić.
Tako rade hodočasnici kada stignu u Betlehem. Pjevamo božićne pjesme. Izlazimo iz crkve. Hajde, potegni malo rakije, uzvikuje Branko iz Širokog Brijega koji je za ovu prigodu ponio malu bocu loze. Svečano je bilo, uostalom kao i svakoga Božića. No za razliku od proslave u domovini, ovdje smo bili u kratkim rukavima i tražili hladovinu. U Betlehem doći, a ne poljubiti mjesto gdje je Isus rođen, nema smisla. U baziliku Isusova Rođenja ulazi se pognute glave, zapravo drukčije se i ne može. Profesor Slavko nam pojašnjava kako su vrata niska da turski konjanici ne bi mogli ulaziti unutra. Gužva je.
Tisuće hodočasnika iz stotinu zemalja čeka svoj red. Srećom, svatko tko to želi, dobije prigodu pokloniti se mjestu gdje je Isus prvi put dotaknuo zemlju. Obilazimo Betlehem, opasan zidinama i izraelskom vojskom. Vraćamo se. Dolazimo do zidina. Ali za ulazak u židovsku državu treba i putovnica i pretres. Na prednja vrata ulaze dvije djevojčice držeći u rukama automatske puške. Naravno, na obaraču je kažiprst desne ruke. Ništa neobično. Takve viđamo svaki dan na svakom kutu ulice, ispred trgovina, hotela i drugdje. To je njihov život. Nismo im zanimljivi. Samo su nas pogledali i prošli kroz autobus.
Korizmeno vrijeme
Za 90-ak hrvatskih hodočasnika vrijeme brzo prolazi. Već je korizma, bolje reći završni dani - Veliki je petak. Na Križnom smo putu. Polazimo s mjesta gdje je Pilat osudio Isusa. Uzimamo teški križ na ramena i idemo putom koji je Isus posljednji put prošao prije dva tisućljeća. Dok lagano idemo uskim kamenom popločanim putom s molitvom na usnama i križem na ramenu, oko nas se guraju Arapi, čuje se glasna arapska glazba. Mnogi nam dobacuju. Neki dječaci nas i ometaju. No niti ih razumijemo, niti nas uspijevaju omesti.
Ni “naša braća“ kršćani, oni koji nisu latini, nemaju previše razumijevanja za nas. Opominju nas na preglasnost, posebice kada smo kod njihovih prostora. No, nas ništa ne može omesti. Naš cilj ja Kalvarija - i do nje dolazimo. Drukčije smo zamišljali Kalvariju. Mala uzvisina danas je cijela pokrivena građevinom. Tu dio imaju latini, dio grkokatolici, pravoslavci i armenci. Svatko drži svoje i ne popušta ni za milimetar. Svet je ovdje svaki dio, a to znaju i kršćani i Židovi i Palestinci.
