Ovdje je umrla pravna država. Ako je ikad tu i postojala... Divlji Zapad, nasilje, otimačina... Prevedeno na bh. stvarnost - nastavak rata i progona drugim sredstvima.

U Klisu, u selu Kostajnici, općina Konjic, na desnoj obali Jablaničkog jezera, Bošnjaci otimaju i prisvajaju hrvatsku zemlju.

Velika atraktivna parcela obitelji Zekić, koju zapljuskuje Jablaničko jezero tamo gdje počinje Kostajnički zaljev, idealna za vikendice, kao da nikad nije ni bila 
njihova.

Bez pristanka

Velike zemljišne površine jedna uz drugu, pod nazivom Progled i Majdan, površine oko 12.000 četvornih metara, u konjičkom katastru upisane kao pašnjak i šuma, sada je bez njihova znanja i pristanka ispresjecana makadamskom cestom i podijeljena na tri dijela.

To su uradili vlasnici sedam vikendica, Bošnjaci iz Sarajeva, Hadžića i Zenice, da bi mogli autom dolaziti do njih. Prije rata napravljene su tri, a nakon rata još četiri, no mogli su im prići samo čamcem ili okolo, pješice. Prijeratna mjesna cesta koju su zajednički napravili vlasnici zemlje, Hrvati iz Kostajnice, dolazila je do imanja obitelji Zekić, a nakon rata i progona Hrvata od Armije BiH, Bošnjaci su cestu produžili preko zemlje Zekića, prvo niz strminu otprilike do sredine parcele pa onda desno i lijevo prema vikendicama. Ukupno je prokopano oko 250 do 300 metara makadamske ceste. Osim toga uz novu cestu, uvučena u prokrčenu šumu, napravljena su tri parkirališta za automobile. Da se misli ozbiljno i trajno koristiti, održati i zadržati to što je napravljeno, pokazuje i betonski kanal preko ceste napravljen da bujica nakon kiše ne bi raznijela cestu. Sve je to urađeno nakon rata, a neki dijelovi ceste su prokopani prije dvije-tri godine. To je manji dio od ukupne njihove zemlje u tom dijelu sela, veći dio, zajedno s kućom, potopilo je Jablaničko jezero 1954. godine.
No, to nije sve.

Dio zemlje na parceli Majdan, točno iznad triju vikendica i jednog kraka nasilno prokopane ceste, došljaci koriste kao da je njihova. Napravili su vrt i sade povrće. Vlasnici zemlje su braća i sestre obitelji Zekić: Luka, Ivo, Marko, Slavica, Ružica, Ljubica, Dragica i Gordana. Svi žive u Beču, Marko je bio u HVO-u, osim Dragice koja je udana u Buturović Polje, a sada s obitelji živi u prognaničkom naselju Žitomislići južno od Mostara. Otac Franjo je umro 70-ih godina, majka Ljubica je za rata izbjegla kod njih u Beč, vratila se i umrla u progonstvu u Hercegovini kod kćeri Dragice. Redovito dolaze u Kostajnicu, tu im je oštećena stara kuća u kojoj su se rodili, Ivo i supruga Nada će uskoro za sebe praviti iz temelja novu.

Sudski postupak

- Već dvije-tri godine dolazimo tu, uvijek zateknemo nekoga, razgovaramo o tome što su radili, opominjemo i tražimo da ostave našu zemlju.

Prošle godine smo im rekli - što je bilo dosad, bilo je, pokupite to što ste ove godine posadili, ali više nemojte saditi. No, kao da ništa nismo govorili, čak što više reklo bi se da je ove godine vrt veći.

Uzet ćemo odvjetnika i pokrenuti sudski postupak. Naše očevine i pradjedovine ne ćemo se odreći, valjda u ovoj zemlji ima toliko prava i države da će ovo riješiti, a ako ne bude tražit ćemo tamo gdje ima - kažu Ivo i Marko i njihove supruge Nada i Cena, koje su zajedno s njihovom rodicom Ivankom obilazili Progled i Majdan.
Iz jedne vikendice izašao je vlasnik po imenu Dževad. On je iz Hadžića i prvi je tu napravio vikendicu. Zemlju mu je prodao Mato Cipetić, prijeratni ribočuvar iz Kostajnice, mešetar, probisvijet, sitna duša... 
Kupio ju je u bescijenje od sestara Ljubice i Ruže Kaleb, koje su živjele same, no kad su vidjele komu ju je preprodao gorko su se kajale.

Dževad kaže da je tijekom gradnje dolazio i građevni materijal prevozio samo čamcem.

Na sve prigovore Zekića sliježe ramenima i veći dio krivnje prebacuje na susjede iz Zenice i Sarajeva. Nema objašnjenja za probijanje ceste, za parkirališta, za vrt na tuđoj zemlji poviše njegove vikendice.

Na kraju, ne može se ne spomenuti da težinu i tragiku cijele ove priče opterećuje i to da je 2002. godine na Badnjak u Kostajnici Muamer Topalović u obiteljskoj kući ubio troje članova obitelji Anđelić, a u selu sada živi samo 20-ak starijih 
povratnika.

Ova kovanica prodaje se i za 35.000 eura. Imate li ju?