Ma nije on loš, marljiv je i uvijek će pomoći, čak i ako ga se ne pita, ali je kamikaza. I uvijek je dežurni krivac za sve u kvartu, premda nije uvijek tako. Nikoga se ne boji. Sjećam se da je jednom krenuo napasti dvostruko većeg i jačeg dečka od sebe.
Ovaj ga je nokautirao jednim udarcem, ali stvar je u tome da se mali nije bojao, išao je na njega kao da mu nije stalo što će dogoditi, a morao je znati da će ga razbiti! Kažem, kamikaza. Dan nakon što ju je ubio, stajao je za šankom i pitao me što ću popiti. Pitao sam ga: “Kaj ti je rođendan?”. A on će: “Je, je, rođendan mi je”, pa sam naručio kavu. Djelovao je smireno, ništa se na njemu nije vidjelo, nikad ne bih rekao da je dan prije to učinio, nikad, ali tko će znati što je ljudima u glavi, to nitko ne zna.
Plaća dolazi desetog
Govori tako muškarac u opskurnom narodnjačkom klubu u Novom Zagrebu u koji mnogi dolaze i – boksati. Nekoliko puta boksačku vreću ondje je udarao i rođeni Sarajlija sa zagrebačkom adresom Dario Šišaković, sada osumnjičen za ubojstvo.
Policiji je bio otprije poznat zbog droge i krađa, dok je šira javnost za njega čula prije desetak dana, kada je ubio svoju poznanicu, profesoricu Dijanu Ćulibrk (37). Tom 21-godišnjaku sada nad glavom visi dvadeset do četrdeset godina zatvora jer ga se sumnjiči za teško ubojstvo iz koristoljublja. A korist koju je želio dobiti, zbog koje je na kocku stavio ostatak života te si nepovratno upropastio i život i mladost, iznosi točno 700 kuna.
Razlog zbog kojeg je oduzeo jedan život pokušao je objasniti na ispitivanjima u policiji i tužiteljstvu. Istražiteljima je tako, među ostalim, priznao da je iznos od 700 kuna posudio svojoj znanici, površnoj prijateljici, intelektualki. Novac joj je dao prije dva, tri mjeseca, trebala mu ga je vratiti, ali ga je, kako je kazao istražiteljima, stalno “zavlačila”. Bili su zajedno u ekipi, znali su se nalaziti u njezinu stanu u Novom Zagrebu. Ondje su se, tvrdio je Šišaković u iskazu, drogirali svim i svačim. Rekla mu je, ispričao je istražiteljima, da joj plaća dolazi 10. u mjesecu. Zato su se dogovorili da mu posuđeni novac vrati dva dana nakon primitka plaće. Kada je došao dan povrata duga, Šišaković je, kako je kazao, uzeo nekoliko xanaxa (antidepresiva). Popušio je, tvrdi, i najmanje pet džointova, tako da “baš nije bio svoj”. Kad je prešao prag njezina stana, priznala mu je da nema ni kune. “I što ćemo sad?”, pitao ju je. Nije mu odgovorila, pa joj je najavio: “Uzet ću ti televizor”. Počeo je odspajati žice na plazmi, a ona se držeći u ruci svoj džepni nožić počela derati na njega: “P.... ti materina, što to radiš?!” Sjela je na trosjed, ruku je zavukla pod krevet pa je rekla: “Ubit ću te pištoljem”. U tom trenu uzeo joj je nožić iz ruku i zabio ga u njezin vrat. Obrambene rane na njezinu tijelu nisu pronađene, što znači da je prvi ubod bio koban, no Šišaković, koji donedavno u nekim zemljama legalno ne bi smio ni u noćni klub, nije se na tome zaustavio. Zadao joj je još tridesetak uboda, najviše po prsima. Potom je uzeo ono po što je zapravo došao. Plazmu je odmah zamijenio za 50 grama marihuane, a ogrlicu i narukvicu koju je skinuo s njezina mrtvog tijela prodao je nekom zlataru na Trešnjevci dok su na njima još bili tragovi krvi. Čak mu je, doznajemo, pokazao i osobnu iskaznicu!
U trenutku uhićenja Šišaković je bio “u oblacima”, na drogama ili teškim tabletama, ali definitivno nesvjestan okoline. Kada je napokon u policijskim prostorijama došao k sebi i shvatio što je učinio, “pukao je”. Izrazio je žaljenje i rekao da to nikada ne bi učinio da je taj dan bio “čist”.
Šišaković je rođen u Sarajevu, a na svijet je stigao poslije dvije sestre i osam godina starijeg brata. Za razliku od njih dvojice, sestre s policijom nikada nisu imale bliske susrete. Žive mirne obiteljske živote, jedna od njih u Italiji, a druga na drugom kraju Zagreba.
Pušten na uvjetnu kaznu
Šišakovići od dolaska u Zagreb nisu mijenjali adresu. Živjeli su u Svetoj Klari, gdje je otac građevinar izgradio kuću, a majka je radila u Ministarstvu socijalne skrbi. Prije četiri godine otac im je iznenada preminuo, a majka Anđa, koja je Darija kao najmlađe dijete uvijek štitila, umrla je u svibnju, također od bolesti. Od tada je Dario u kući živio sam jer mu je brat ponovno završio iza rešetaka. Njih dvojica prije otprilike godinu dana izveli su oružanu pljačku benzinske crpke u Novom Zagrebu, a Dario je nakon nekog vremena iz zatvora pušten na uvjetnu slobodu.
Njegov brat Damir ostao je iza rešetaka. U Drvodjeljskoj školi jedni ga se sjećaju kao lijenog, ali bistrog i nekonfliktnog dečka, a drugi pak kao problematičnog. Jednom se tako, sjeća se naš sugovornik, pojavio u školi razbijenih zuba, rekao je da su ga napali neki dečki na Črnomercu. Iako je u Drvodjeljskoj školi pao jedan razred i prema svemu sudeći knjiga ga baš nije zanimala, upisao je Šumarski fakultet u Zagrebu. Ispisao se u rujnu ove godine jer nije imao 7000 kuna kojima bi platio nastavak školovanja. Radio je svakojake poslove, ljetos je tako radio u Ledu, a vikendima je pomagao na svadbama noseći gajbe i slično. Živio je i od očeve mirovine.
Preuzeto sa www.vecernji.hr
