Idući tjedan, 15. prosinca, iz tiska u prodaju izlazi i treća, posljednja knjiga “Osobnog dnevnika Franje Tuđmana”. U njoj će biti niz iznimno zanimljivih dijelova, a jedan od njih jest dan kada je Franjo Tuđman saznao kako su ubijeni i tko je ubio njegova oca Stjepana i pomajku Olgu 24. travnja 1946. godine.
Bilo je više verzija, da je ubio suprugu i onda sebe, da je to bio nesretni slučaj, da ih je možda ubila i Ozna... A onda Tuđman u petak 23. svibnja 1986. bilježi:
Poslije 15 godina
“Poslije valjda punih petnaestak godina došao nam Štef Krkač, zagorski partizanski prvoborac, rezervni potpukovnik JNA. U razgovoru mi ispričao tko je ubio moga oca i majku (tj. maćehu). Prisutni brat moje supruge, Franjo Žumbar, rezervni kapetan, sada na radu u Nuklearnoj centrali Krško, u hrvatskoj kvoti kadrova. I moja supruga Ankica. Mog oca i ženu mu ubili su Franjo Poturica i Stjepan Papa, tada 1946. bili su na dužnosti šefa i pomoćnika šefu kotarske UDB-e za Klanjec. (Poturica šef, Papa pomoćnik.) A moj otac je tada bio predsjednik Narodnog odbora za zagrebačku oblast, zbog bolesti na bolovanju. Jednog jutra, 26. travnja 1946. nađen je mrtav, ustrijeljen, sa suprugom. Službeno su proglasili da se sam ubio. Ili da su ga ubili ustaški križari. Od početka sam u to dvojio, a već prije dvadesetak godina sumnjao sam da ga je ubila UDB-a, jer je jasno negodovao protiv kriminala onih koji su se dočepali u ratu i poslije rata vlasti. Štefu Krkaču je poznato tko je ubio oca, jer je tada bio komandant bataljuna KNOJ-a u Krapini, koji je osiguravao i “čistio” od neprijateljskih elemenata cijelo Zagorje od Sutle do Prigorja. Kad mi je to pričao nije mogao suzdržati suze. To dosad nikom nije rekao, čak ni mojem šogoru, s kojim neprestano druguje od kraja rata. Obojicu ubojica poznavao je osobno jer su iz njegova mjesta, iz Jakovlja. Poturica je bio u domobranima do početka 1944. Takvi su bili pogodni da postanu udbaški krvoloci, pa, eto, i ubojice. Kasnije se propio i od toga umro. Stjepan Papa još je uvijek živ.
O svemu tome mogao bi znati Franjo Kuhta, također iz Jakovlja, koji sada živi u Vrapču. Bilo je to vrijeme kad su noću likvidirali ugledne HSS-ovce, osobito stare radićevce, da im ne bi politički smetali. Oče moj, oprosti: Ti si me uputio na životni put, ali i ja sam Tebe poveo. Godine 1941. pitao si me: Misliš li da nema drugog nego da se uključimo u partizanski pokret? Ta fašizam i Pavelićeva NDH nije imala nikakva izgleda. 1945. rekao si mi: “Zar smo se mi za to borili?” Prošao si osnivanje ZAVNOH-a, bio u Predsjedništvu njegova prvog zasjedanja, potpisao proglas NOO-a Zagorja, član si AVNOJ-a i Ustavotvorne skupštine, predsjednik Zagrebačke oblasti… i tako Ti platiše!! Neka Ti je utjeha: nisam iznevjerio Tvoje nacionalne i socijalne ideale. I neću. Makar mi još uzvratili kao i Tebi. 40 godina trebalo je da doznam istinu; da se rasprši sumnja!!”
Tko je donio odluku
Gotovo godinu dana kasnije, na dan obljetnice njihove smrti, 24. travnja 1987., on piše: “Danas je 41. obljetnica umorstva mojih. Tko će jednom opisati njihovu dramu? I moje proživljavanje te tragedije sve ove godine, a pogotovu od dana kad sam saznao za ubojice. Nije toliko riječ o izvršiteljima, krvnicima, već o onima koji su donijeli takvu odluku. Znači političko-udbaški vrh. U Zagrebu. Ili možda i u Beogradu? Vjerojatno ipak ovdje.
Oni što su se kasnije ponijeli i prema meni. Osim svih političkih dužnosti, od predsjednika Okružnog odbora Zagorja do predsjednika Oblasnog Zagreba, te od člana ZAVNOH-a i AVNOJ-a, otac je već u ratu bio primljen za člana KPH, pa i Okružnog komiteta KPH Krapina. Formalno čak nije smatran HSS-ovcem, kao Gaži, Prvčić. Lakuš, već komunistom, pa ipak nisu mogli podnijeti radićevštinu, što će reći hrvašćinu, u njemu, a i osobnu neovisnost. I njegov ugled u narodu. Ubiše ga. Thermidorsko bezumlje.”
Mjesec dana kasnije, 25. svibnja 1987., ekshumirani su posmrtni ostaci njegovih roditelja Stjepana i Justine u Velikom Trgovišću. Tuđman piše da je među kostima pronađen zlatni prsten te da je najvjerojatnije od majke. U malom limenom lijesu uz njih su u Zagreb na Mirogoj preneseni i posmrtni ostaci njegova brata Stjepana, sestre Danice te pomajke Olge. Tuđman piše da je “inače cio bio samo lijes od Štefeka, koji je prenesen iz Strmca 1966.” te nastavlja: “I tako je Stjepan Tuđman, predsjednik Općine Vel. Trgovišće od 1936.-1941.; predsjednik Okružnog NOO-a Krapina, član ZAVNOH-a i AVNOJ-a, predsjednik Oblasnog odbora Zagreba napustio svoje rodno mjesto s četvero članova svoje obitelji u malom lijesu – limenom (po propisu). Noćas će biti u mrtvačnici na Mirogoju a sutra ih polažemo u svoju obiteljsku grobnicu.” U utorak 26. svibnja 1987. položeni su u grobnicu na Mirogoju.
Preuzeto sa www.vecernji.hr
