Cijelo Sarajevo ima jedan starački dom u društvenom vlasništvu i jedan privatni super moderni u blizini Baščaršije. Onaj treći, na Stupu, nikad nije završen. Lijepo zamišljena vesela fasada je izrešetana granatama, a poslije, kad su oborinu zaposjeli Romi i drugi beskućnici, svatko je na grafitima dopisivao što je htio. Na kraju su ruševinu zaposjele biljke i iz zidova je počelo rasti drveće. Tako imamo na ulazu u Sarajevu državni simbol brige za stare.
Ovo je kuća spasa
Kod nas je postojao, a postoji i danas, za razliku do zapadnih svjetonazora, veoma negativan stav prema staračkom domu. Onaj koga smjeste tamo, pojam je nesretnika koga su vlastita djeca napustila. “Kad su mu najviše trebala, okrenula mu leđa, a što je samo jada vidio dok ih je odgojio i školu im dao.
Eto kakva su djeca, nezahvalna, nije ti šala u starački dom.” To su, naime, najčešći zaključci i načini razmišljanja koji se vezuju za pojam staračkog doma i njegovih stanovnika. U sarajevskom staračkom domu smješteno je oko 330 starih osoba od koji su njih 70 hrvatske nacionalnosti. O njihovu životu u ovom domu brine i dobrinjski župnik fra Pero Karajica. Prema njegovim riječima, došlo je vrijeme da se stereotipi o poimanju staračkih domova i kod nas promijene. Odgoj napuštene djece i briga o starim i nemoćnim jedna je od ljudskih i kršćanskih dužnosti. Stoga je treća životna dob uvijek specifična iz nekoliko razloga.
Za neke je sumorna i teška, a za pojedine lagodna i opuštajuća, ističe Karajica. Kada govorimo o tome, bilo bi normalno da čovjek poslije svoga radnog vijeka i osamostaljenja djece uživa svoju starost. Međutim, u našim životnim okolnostima to nije uvijek tako. Naime, mnogi u trećoj životnoj dobi suočeni su s pukim preživljavanjem. Stoga su domovi umirovljenika spasonosni za one koji su sami ili koji nemaju nikoga, a posebice za one koji su uz sve to još i nemoćni i slabi, smatra fra Pero Karajica.
Starački dom u Nedžarićima je jedan od najvećih državnih domova na području grada Sarajeva. Iako mnogi ne vole tipove zatvorenih domova, to je stvarnost koja se u današnje vrijeme ne može izbjeći. U svakom slučaju ovakav način življenja umnogome olakšava život u trećoj dobi.
Osobno držim da su ovakvi domovi ne smo spas, nego i utočište, posebno za one koji su slabi i nemoćni, govori fra Pero. Ovaj dom ima oko 360 korisnika, i to nije mali broj. Ja sam od prethodnog župnika naslijedio brigu za katolike Hrvate koji se nalaze u ovom domu, a ta se briga odnosi na pastoralnu skrb, pomoć u ispovijedanju, slavljenje svetih misa, razgovor prema potrebama i prilikama, iako oni imaju socijalne radnike u domu koji im pružaju potrebnu pomoć, jer mi se, osim duhovne skrbi, nemamo pravo miješati u druge poslove. U domu je smješteno 70 Hrvata katolika. Zanimljivo je naglasiti da oni nisu svi iz Sarajeva. U domu u Nedžarićima utočište su našli Hrvati iz Visokog, Vareša, Jajca, ali i iz raznih krajeva Hercegovine. Jednostavno, njihove obitelji su tražile smještaj i našle su ga. Na prostoru moje župe u sarajevskom naselju Dobrinja, kojoj pripada i ovaj dom, ima dosta ljudi koji su podrijetlom Hercegovci, ali su proživjeli svoj radni vijek i ostali ovdje. Kada sam postao župnik, stupio sam u kontakt s rukovodećim ljudima, upravom i socijalnim djelatnicima u domu u Nedžarićima i do danas imamo izuzetno dobre i nadasve korektne odnose.
Kada sam iznio svoj plan da bih ja kao svećenik češće boravio u domu, ravnatelj doma mi je izašao u susret, ali je isto tako kazao da smo mi katolički svećenici jedini vjerski službenici koji dolaze u ovaj dom.
Inače, kada su u pitanju uvjeti u kojima se žive stanovnici doma u Nedžarićima i problemi s kojima se najčešće suočava, fra Pero ističe da su uvjeti za obitavanje prilično dobri, a najčešći problem s kojim se susreće jest neprilagodba pojedinaca na ovakav način življenja. Problem je što stari ljudi ne prihvaćaju ili bolje rečeno teško se mire sa stvarnošću života u ovakvoj ustanovi. Jednostavno nekima nedostaje stan ili kuća, kao i oni s kojima su prije živjeli. Međutim, to je ipak zajednica koja funkcionira.
Tri obroka dnevno i medicinska skrb za mnoge stare i iznemogle je misaona imenica, a to ovdje imaju. U svakom slučaju bolje je od pučke kuhinje koje su preopterećene, a pitanje je tko im može donijeti obrok iz takve kuhinje. Zato držim da je dom najbolje rješenje, ističe dobrinjski župnik.
Dođite nam ponovno
Zahvaljujući susretljivosti osoblja doma u Nedžarićima i posebno župnika fra Pere Karajice, Večernjakov novinar je posjetio dom u vrijeme služenja svete mise, a nakon toga i razgovarao s nekoliko stanovnika ove ustanove. Dakako, ne treba isticati kako ih je i ovo malo razgovora obradovalo, a pojedinci su poželjeli da ih se posjeti još koji put. Nisu se protivili ni fotografiranju. Svi oni u jednom se slažu, tj. da im je u domu udobno i da im je pružen život dostojan čovjeka, usprkos godinama. Ovdje mi je lijepo i preporučila bih svakome tko je sam i nemoćan da dođe, kazala nam je Olga Gartnik, stara Sarajka s Mejtaša, koja je u Nedžariće došla u ožujku ove godine. Slično nam je kazala i Ljiljana Previšić, također iz Sarajeva. Tu je i nerazdvojni dvojac Vinko Bilić iz Kiseljaka i Miško Mrvalj iz Čapljine.
Oni su gotovo uvijek zajedno, tako i na misama sjede. Mrvalj kaže da je u Sarajevo došao 1957. godine i cijeli svoj radni vijek je proveo tu. To su bile godine gladi, kaže nam Mrvalj, i tada je nas najviše iz Hercegovine krenulo trbuhom za kruhom. Pozdravite moje Čapljince i neka ne brinu, meni i Vinku je ovdje dobro. Nemalo sam ostao iznenađen i ganut kada je ova skupina vremešnih ljudi iz svega glasa na početku misnog slavlja zapjevala “O mila Majko nebeska”. Rastanak s ovim ljudima također je bio dirljiv. Mnogi od njih su pitali hoće li dobiti novine u kojima će izaći, a Vinko, najveći šaljivdžija među njima, doviknu: - Što će mi novine, daj pečenja...
