U Siriju sam od početka pobune protiv Bashara al-Assada ušao drugi put jučer, 10. travnja, baš na dan kad je trebalo utihnuti oružje. Na dan kad su i vlasti i oporba trebale položiti puške i sjesti za pregovarački stol. Već na samoj granici jasno mi je da plan Kofija Annana neće uspjeti.
Moj put u Damask bio je mnogo teži i opasniji nego u studenom prošle godine, kad sam prvi put nakon pobune posjetio tu zemlju. Zbog puškaranja na granici između Libanona i Sirije jako je teško bilo pronaći taksi koji bi me prevezao iz jedne u drugu zemlju. Ipak, pronašao sam taksista Fuada. Čovjek nema druge zanimacije, zna samo voziti, pa je i pristao odvesti me na ovaj opasan put.
– Hvala Bogu, konačno mušterija. Deset dana nisam vozio!
Putem mi priča kako je zadnji put umalo izgubio glavu.
– Mušterija je tražila da krenemo rano, u cik zore. Bio sam ljutit jer tko će rano ustati i mijenjati navike. Kasnije sam mu bio zahvalan. Samo 15 minuta nakon što smo prošli mjesto Jamare eksplodirala je autobomba – kazao nam je Fuad, još pod dojmom događaja.
Nema više bajke
Na granici smo se poprilično zadržali. Ali, to nije bilo sve. I nakon ulaska u Siriju čekalo nas je još nekoliko punktova. Na zadnjem punktu, koji drži sirijska obavještajna služba, obavještajac koji je provjerio moju hrvatsku putovnicu ljutito je dobacio:
– Otkud vama Hrvatima vize za Siriju? Zar vi niste otišli iz naše zemlje zauvijek? Ali neka, mi ćemo dokazati da smo bolji od svih koji su nam nametnuli sankcije i okrenuli leđa, stoga vam želim ugodan boravak. Sretan put i dobro došli u našu dragu Siriju!
Iako se na prvi pogled čini kako se u Damasku život odvija normalno, ljudi mi u razgovoru otkrivaju da im nikad gore nije bilo, da je zavladao strah, nesigurnost. Čim padne mrak, Damask postaje grad duhova. Nitko ne izlazi na ulice osim ako nije nužno, što je stanovnicima Damaska, koji su naučeni na buran noćni život i zabave, jako teško.
– Nema sigurnosti – kazao nam je Wail.
– Odjednom se začuje pucnjava ili eksplodira autobomba. Imam 35 godina i vjerujte mi, do prošle godine nisam nosio ni osobnu iskaznicu, a danas, čim padne mrak, ja sam kod kuće iako sam bio noćna ptica.
Život u Damasku poskupio je i više nego dvostruko otprije četiri mjeseca. Sirijska lira u drastičnom je padu prema dolaru i euru. Zbog sankcija nema više strane robe i zaliha pa su Sirijci prisiljeni sami proizvoditi sve, od igle do aviona, što im izuzetno teško polazi za rukom jer nemaju materijale.
Trgovci vuku za rukav
Stanovnicima glavnoga grada najteže pada to što je njihov nekad najposjećeniji bazar u Damasku, Souk Al-Hamadye, uvijek prepun robe i ljudi, danas poluprazan. Trgovci koji su nekada imali pune ruke posla danas gotovo svakog prolaznika vuku za rukav u nadi da će nešto prodati, a čim čuju strani jezik, odmah skoče na čovjeka i sve nude budzašto.
U Damask, koji je godišnje posjećivalo pet milijuna turista, danas zbog sankcija i nemira nitko ne dolazi. Primjećujemo da je na ulicama porastao broj uličnih čistača cipela i prodavače lota. Loto je danas jedina zabava i gotovo jedini način da se nekome posreći – barem s novcem.
Preuzeto sa www.vecernji.hr
