Ahmed Bosnić, bosanskohercegovački novinar i publicist, na društvenim mrežama je iznio osobno iskustvo koje proživljava u sarajevskom naselju Otoka zbog činjenice da vozi automobil s hrvatskim registarskim tablicama. Progovorio je u svom Facebook statusu o nizu neugodnosti koje je doživio, poput vandalizma na svom automobilu, uključujući razbijanje stakala, oštećene retrovizore i šaranje automobila. Izrazio je zabrinutost zbog osjećaja da više nije poželjan u Sarajevu, iako je cijeli život proveo radeći u novinarstvu u tom gradu.
Predratni sam stanovnik Otoke. Nekada sam živio u Ulici socijalističke revolucije na broju 1, a sada živim u istoj ulici koja je nakon rata dobila novo ime – Brčanska. Nema više predratnih stanara, mnogi su se raselili po svijetu i po državama Balkana. Jedino moja zgrada i dalje nosi broj jedan.
Oštećen retrovizor
Posljednjih godina sam svojim novcem ispred naše zgrade zasadio tridesetak ruža i bijeli bor kako bi ambijent bio ljepši i humaniji. Čak sam dobio Zahvalnicu od Mjesne zajednice Otoka za te aktivnosti. Međutim, imam jedan veliki problem – vozim auto s hrvatskim tablicama!
Posljednjih pet godina često doživljavam neugodnosti: prvo su mi s auta skinuli sva četiri kotača, zatim su mi dva puta otkinuli retrovizor, a potom su mi nekoliko puta razmazali fekalije po staklima. Razbili su mi šoferšajbu, pa su šarali po autu ekserima, a jutros sam zatekao automobil s razbijenim desnim bočnim staklom. Nije bilo nikakve krađe – samo grubo razbijeno staklo!
Sva ta iskustva bude u meni dvojake zaključke. Da li na Otoci još traje rat protiv Hrvata, pa je kolateralna šteta moja „Astra“, ili sam ja sa svojom obitelji postao višak u ovom naselju i gradu u kojem sam bio novinar 60 godina, gdje sam obnašao funkciju glavnog i odgovornog urednika u najtiražnijim i najuglednijim sarajevskim magazinima, dnevnim i dječjim novinama. Član sam Udruženja novinara od 1964. godine.
Zahvaljujući tom iskustvu, nagrađen sam najvišim novinarskim nagradama, napisao sam 56 knjiga i snimio brojne radio i TV dokumentarce sa svojih novinarsko-istraživačkih ekspedicija. Ne bavim se politikom, nisam član nijedne političke stranke, a svoje penzionerske dane provodim tiho, kao mrav, uz računalo, završavajući svoju najnoviju knjigu „Tajne Tibeta“. Dakle, kome smetam?! Svojim susjedima ili nekim mračnim silama koje vladaju ovim, navodno slobodarskim gradom?
Da li mi se putem mog auta s hrvatskim tablicama šalju poruke da više nisam poželjan u gradu na Miljacki, čija gradonačelnica dijeli gostima baklave i ćevape i na sav glas priča o tolerantnom Sarajevu kao multietničkom gradu, u kojem ima mjesta za svakog, bez obzira na to kako se zvao i kakvu registraciju imao njegov automobil?
„Da li me netko tjera?“
Trebam li se zaista odseliti iz ovog grada, kao što su to neki učinili posljednjih godina iz istih razloga?! Zbog novinarskih poslova posljednjih godina boravio sam u Beogradu i različitim mjestima Srbije, putovao po Crnoj Gori, sudjelovao na Međunarodnom sajmu knjiga u Skoplju, gdje je čak deset mojih knjiga bilo izloženo na makedonskom jeziku, putovao sam po Kosovu i nikada, ali baš nikada nisam imao nikakvih neugodnosti, niti je moje vozilo bilo oštećeno.
Živim svakodnevno sa svojim vjernim čitateljima i želim čuti njihovo mišljenje o mojoj dilemi: da li me netko organizirano tjera iz Sarajeva, ili na Otoci još traje rat protiv Hrvata? Volio bih čuti vaše mišljenje, dragi moji, jer imam samo vas i iskreno vas cijenim.
Inače, Ahmed Bosnić je otac selektora košarkaške reprezentacije BiH, Vedrana Bosnića.
Ma nebi te gradžani nikada tjeral! Miroljubivi su oni, ne brini, ne bi oni mrava zgazili. U đamijama ih uče miru, no worries.