U Federaciji danas imamo tri akademije znanosti i umjetnosti i jednu u Republici Srpskoj. To su ANU BiH – Akademija nauka i umjetnosti BiH, BANU - Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti, HAZU BiH – Hrvatska akademija za znanost i umjetnost u BiH, ANU RS – Akademija nauka i umjetnosti Republike Srpske
Uvažavajući sve teškoće koje su nas zadesile i ogromne napore koji se čine kako bismo se održali i izvukli iz ove vrlo komplicirane situacije, treba zahvaliti svima koji rade na tome i pokušavaju zajedničkim snagama uraditi sve u granicama mogućnosti.
Međutim, i osim toga treba razmišljati i o najvišim znanstveno-istraživačkim institucijama, a to su akademije znanosti i umjetnosti i znanstveni instituti, koji bi trebali raditi na projektima i programima tehnoloških inovacija i drugih dostignuća razvojnog napretka. Cilj je stvarati bolje uvjete za gospodarski i opći društveni sustav kako bismo pratili svjetska dostignuća u toj oblasti i izbjegli totalni kolaps.
Kada se to ozbiljnije razmatra, potrebno je prije svega dati osvrt na sadašnje stanje znanosti u organizacijskom, financijskom i sadržajnom pogledu, kao i nadležnostima koje su prenesene na županije, tako da je danas izgubljen smisao ozbiljnijeg prikaza i shvaćanja uloge i značaja znanstveno-istraživačkog rada.
Ova moja konstatacija počiva na iskustvu i dugogodišnjem radu na ovim poslovima koji, po pravilu, ne trpe česte i velike promjene. To su uglavnom okamenjene institucije koje imaju univerzalne kriterije i svoj rad usklađuju s vremenom i prostorom, držeći se osnovnih pravila u određenim granicama objektivnosti.
U Federaciji danas imamo tri akademije znanosti i umjetnosti i jednu u Republici Srpskoj. To su ANU BiH – Akademija nauka i umjetnosti BiH, BANU - Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti, HAZU BiH – Hrvatska akademija za znanost i umjetnost u BiH, ANU RS – Akademija nauka i umjetnosti Republike Srpske. Očito, sve organizirano i proistječe iz društveno-političkog ustroja Bosne i Hercegovine kao državne zajednice triju naroda i ostalih.
ANU BiH formirana je 1966. godine, ANU RS 1993. godine, BANU 2011. godine i HAZU BiH 2014. godine. Sve su to, u statusu, javne institucije, uredno registrirane, osim BANU koja predstavlja udrugu građana. Ovdje se manifestiralo pravo naroda da mogu imati svoje akademije znanosti i umjetnosti, s tim što bošnjački narod u praksi ima dvije, jer većinu članova ANU BiH čine Bošnjaci.
Ranije sam napomenuo da su ove djelatnosti, kao i obrazovanje, kultura i sport, prema Daytonskom sporazumu, u nadležnosti županija, i u Republici Srpskoj Ministarstva za obrazovanje. Dakle, to je raspoređeno na dvanaest mjesta, uključujući i Ministarstvo civilnih poslova u Vijeću ministara. Izvan toga postoje i neke agencije koje se bave poslovima znanosti, tako da to predstavlja nemoguć sustav za ozbiljan rad u ovoj oblasti.
Postavlja se pitanje merituma pojedinih ministarstava koja imaju tu nadležnost, kao i merituma izbora znanstvenih projekata. Ni jedna akademija znanosti i umjetnosti nema proračunsku stavku u županijskim proračunima. Financiraju se iz tzv. grantova čije korištenje određuju odgovarajući ministri. Najčešće su to mala sredstva koja ne osiguravaju normalan rad tih institucija. U ovakvoj organizaciji teško je objektivno stvoriti uvjete za zajednički rad na ozbiljnim projektima, pa je sasvim razumljivo da tu nema ni ozbiljnih rezultata.
Ostaje pitanje kako dalje i može li se nešto uraditi drugačije i racionalnije.
Prateći našu stvarnost i sve što se događa, te organizaciju ovakvog društvenog uređenja, može se izvući zaključak da se javljaju neki pojedinačni interesi koji se manifestiraju kao unitarizam, a ponegdje i separatizam, što uzrokuje nesporazume koji stvaraju nezadovoljstvo. Nadalje, stvaraju se političke organizacije koje bi trebale amortizirati taj nesklad.
Ogromna je parlamentarna struktura i državna administracija koja iziskuje ogromna sredstva.
Ustrojeno je Vijeće ministara kao supstitucija državne Vlade, a u okviru visokog obrazovanja rektorski zbor u kojem su rektori sveučilišta i univerziteta, kao forma koja emitira zajednički interes i rješavanje problema u toj iznimno važnoj oblasti. Namjerno sam spomenuo dvije zajedničke organizacije kako bih iznio sljedeći zaključak u smislu da naglasim činjenicu: Kada može Vijeće ministara i rektorski zbor u Bosni i Hercegovini, zašto ne bi moglo i vijeće akademija, koje bi opravdalo svoje postojanje. Vijeće Akademija bi omogućilo, uz ostalo, zajednički rad, zajedničke projekte, posebno projekte koje podržava EU i izdvaja značajna sredstva za tu svrhu. Na ovaj način lakše bi se riješili problemi financiranja ovih institucija znanosti i umjetnosti, jer bi predstavljale opći interes i interes svoga naroda. Navedeni prijedlog je, dakako, izložen kritici javnosti, tako i polemici zainteresiranih u navedenim akademijama. U okviru toga ima smisla razmotriti bivši Zakon o znanstveno-istraživačkom radu koji je donesen 60-ih godina od tadašnje Vlade SR BiH, a koji bi se uz manje izmjene i dopune mogao verificirati za sadašnje prilike kao državni interes i način pravog shvaćanja uloge i značaja znanstveno-istraživačkog rada, kao vučne poluge državne ekonomije i kvalitete življenja naroda, koji žive na prostorima koji imaju izvanredne, značajne prirodne resurse koji su zasigurno pravi temelj za uspješno gospodarstvo, kao i za druge društvene djelatnosti. To bi poslužilo kao temelj za odgovarajuća rješenja na razini županija koje su jedino nadležne za te poslove.
Napomenuo sam kako je ovaj prijedlog dan na temelju osobnih iskustava, baveći se više godina ovom problematikom i sudjelujući neposredno u nizu velikih projekata, kao i na temelju činjenice da sam u jednom razdoblju obavljao dužnost zamjenika federalnog ministra obrazovanja, znanosti, kulture i sporta, gdje sam imao priliku izbliza sagledati tu stvarnost. Stoga ovo ne treba shvatiti kao neki oblik centralizacije, to nikako, nego kao želju za boljim i pravednijim položajem znanosti i njezine uloge u društvu, za sve sudionike u financiranju po kriteriju pravde i pravednosti.
Treba napomenuti kako se danas u Federaciji, a tako i na razini Bosne i Hercegovine, ne izdvaja ni simboličan dio i tu treba razmotriti mogućnost da postotak izdvajanja za znanstveno-istraživački rad bude barem 1% BDP-a, obvezno da bude u proračunima županija i Ministarstva civilnih poslova u Vijeću ministara. To bi omogućilo ozbiljniji rad podvrgnut kriterijima znanosti i ozbiljniji utjecaj znanstvenika na izbor i sadržaj ponuđenih projekata koji bi imali svrhu primjene u cilju gospodarskog razvoja, posebno u sadašnjim uvjetima krizne situacije.
Dakle, radi se o primijenjenim i razvojnim istraživanjima i znanstvenim projektima. Na takav način akademije bi opravdale status svog postojanja kao najviše znanstveno-istraživačke institucije.•
Akademik Jakov Pehar - Večernji list
