Trebao je to biti samo još jedan običan radni i školski dan u Srbiji, koji je bio i prvi radni dan nakon prvosvibanjskih praznika. Međutim, umjesto toga dogodio se dan kada je sve stalo i kada se sve promijenilo, ne samo u Beogradu nego i u cijeloj Srbiji. Toga je 3. svibnja 2023. godine 13-godišnji dječak K. K. malo poslije 8 sati u Osnovnoj školi Vladislav Ribnikar hicima iz pištolja hladnokrvno ubio osam učenika te zaštitara u školi, dok je još nekoliko učenika i nastavnica škole teško ranjeno. Od posljedica ranjavanja 12 dana poslije preminula je još jedna učenica, s čime se broj ubijenih u tom masakru popeo na deset.
Ono što je zapanjujuće, a što i danas mnogima nije jasno, činjenica je da je ovo masovno ubojstvo u školi počinio i isplanirao tada 13-godišnji dječak. Za K. K. znalo se da je inteligentan i, kako se kasnije govorilo, pomalo čudan dječak, ali nitko nije mogao ni pomisliti da bi tako nešto mogao napraviti. Zapanjujuće je kako je sve to napravio sam, planirajući svaki svoj korak i vodeći brigu o svakom detalju. Pomoglo mu je to što ga je otac prethodno vodio u streljanju, gdje je učio pucati iz vatrenog oružja. U samoj pripremi ubojstva prethodno je napravio i popis prijatelja iz škole koje planira ubiti, a uz sebe je imao plan prostorija škole. Na internetu je istražio i to da osoba do 14 godina života ne može kazneno odgovarati. Toga 3. svibnja došao je u školu nešto poslije 8 sati s ruksakom na leđima u kojemu su bila dva očeva pištolja i Molotovljevi kokteli. Ulaskom u predvorje škole prvo je ubio zaštitara Dragana Vlahovića i dvije djevojčice koje su bile dežurne učenice. Potom je ušao u svoj razred i započeo svoj krvavi pir u kojem su stradali njegovi prijatelji iz razreda i školskih klupa. Tragedija bi bila i veća da se nastavnici i učenici u nekim razredima, a koji su u početku mislili kako netko baca petarde, nisu zatvorili i zaključali vrata tako da ubojica nije mogao doći do njih. Neki od učenika spasili su se tako što su iskočili kroz prozore.
Deset mjeseci poslije u tijeku je sudski postupak protiv roditelja K. K., dok je sam ubojica smješten u psihijatrijsku ustanovu. Škola je ponovo došla u fokus javnosti prošlog tjedna kad je u torbi jednog učenika pronađen nož. U isto vrijeme obitelji ubijene djece pokušavaju živjeti koliko-toliko normalno, što je gotovo nemoguće. Oni se i danas sjećaju gotovo svakog detalja tog tragičnog dana koji nikada neće zaboraviti i koji im je okrenuo živote. Suzana Stanković Čikić, inače psiholog po struci, Andrijina je majka, dječaka koji je tog dana ubijen. Andrija je pogođen jednim metkom u nogu, a drugim ravno u srce. S ostalim je učenicima ubijen u školi, mjestu gdje su ga roditelji ostavili misleći kako je ondje siguran.
– Toga smo dana suprug i ja Andriju ostavili pred školom, pozdravili se i otišli na posao. Nikada više nećemo čuti "Ćao mama, moram ti ispričati što je bilo u školi". Od toga dana sve je drugačije. Andrija nam je bio sin jedinac i naše sve. Čemu više da se nadamo, čijim uspjesima da se radujemo, čije vjenčanje da čekamo? – kaže Suzana Stanković Čikić. Napominje kako je Andrija bio posebno dijete koje se isticalo u svemu. Bio je aktivan, komunikativan i iznimno nadareni pijanist, koji je osvajao i medalje na raznim natjecanjima.
Upravo radi svoga Andrije i sjećanja na njega trudi se biti jaka i učiniti sve da ne izblijedi sjećanje na njega. Trudi se biti jaka i pričati o toj tragediji i kada ne može, ali joj sjećanje na Andriju uvijek daje dodatnu snagu. Ne krije i da plače kada se prisjeti nekog događaja, vidi neku fotografiju, čuje kompoziciju koju je volio... Najgore su joj večeri i dani vikenda. Prošlog je tjedna obilježila i Andrijin rođendan. Bio je to prvi rođendan otkako je hladnokrvno ubijen.
– Sve što pričam i radim, radim radi neraskidive i posebne ljubavi prema Andriji. Katkad mu se i obratim dok gledam njegovu fotografiju i kažem mu kako sam ja za njega uvijek tu. Andrija je imao svoje snove, planove. Sada više nema ništa od toga. Kao i kada je bio živ, i sada njegujem te snove. Poslije toga dana dobila sam puno pisama i poruka o tome koliko je tim mladim ljudima Andrija bio inspirativan i koliko je i kako djelovao na njih da budu bolji učenici. Na grobu sam mu pronašla i pismo jednog 18-godišnjaka iz Mađarske koji je pisao o tome koliko mu je upravo Andrija dao snage i bio inspiracija u životu da bude bolji čovjek – rekla je Suzana. Vraćajući se na dan tragedije, prisjetila se kako je s posla odjurila prema školi čim je saznala da je došlo do pucnjave. Ni ona ni ostali roditelji nisu znali ništa o tome što se događalo. Došavši pred OŠ Vladislav Ribnikar, naišli su na policiju koja im nije dopuštala pristup zgradi niti su im davali bilo kakve informacije. Policajci na terenu govorili su im kako se u školi rade neke provjere. U međuvremenu su roditelji doznali i da je u pucnjavi bilo ozlijeđenih te su počeli juriti od bolnice do bolnice tražeći svoju djecu. Roditelji su se više puta čuli međusobno, ali i dalje nisu dobivali nikakve precizne informacije. Dok se sve to događalo, mediji su počeli pozivati roditelje koji ne znaju gdje su im djeca da dođu u policijsku postaju na Vračaru. Suzana je to čula dok je bila u taksiju. Otprilike u isto vrijeme nazvala ju je i majka jedne od ubijenih djevojčica koja je rekla "Nema više moje Sofije". Suzana i njezin suprug Miloš također su se uputili do policijske postaje, gdje je, kako se prisjeća, bilo puno policijskih vozila. Bila su tu i vozila hitne pomoći. Roditelje ubijene djece pozivali su jedno po jedno unutra, na drugi kat, gdje su im policajci rekli da im je dijete ubijeno. Tamo su Suzana i Miloš saznali da više nema njihova Andrije.
– Na policiji su nam tada rekli da nam je dijete ubijeno. Bio je to šok, srušio sam se cijeli svijet. Ali znate kako je, vi se i dalje nadate da je živo jer nemate potvrdu, niste ga vidjeli mrtvog. Hodala sam u policiji po sobi od zida do zida pokušavajući procesuirati to što nam je rečeno. Kupujemo mu stvari, omiljene tenisice i ja mu te stvari pripremam, peglam da bih ga pokopala, a kao da ga spremam za ekskurziju. To je stanje ludila – prisjeća se Suzana dana koji nikada neće zaboraviti. Nekoliko mjeseci od masakra Suzana je bila jedan od roditelja koji su ispitivali K. K., ali je ostala šokirana. Tijekom ispitivanja pitala je K. K. zna li da je on ubio i njezina sina.
