Župa blaženoga Alojzija Stepinca u Orašju jedna je od malobrojnih u Nadbiskupiji koja je u protekloj godini zabilježila pozitivan prirast. Njezin župnik fra Bono Kovačević navodi kako je u protekloj godini bilo osam krštenja, a umrlo je sedam osoba.
Iz Kupresa, Kiseljaka...
– Obavili smo četiri vjenčanja, imali osam prvopričesnika te 24 krizmanika. Nedjeljom i blagdanima na dvije svete mise u našoj crkvi dođe oko 350 vjernika, a za veće blagdane mnogo više - ističe fra Bono i navodi zanimljive podatke: u župi na obali rijeke Save živi 67 samaca, 70 obitelji s dvama članovima, 67 obitelji s jednim djetetom, 85 s dvoje, 36 s troje i 13 obitelji s četvero i više djece. Zanimljiva je i tablica u kojoj je navedeno kako su obitelji na teritorij župe došle iz drugih župa, a među njima su navedene Tolisa, Oštra Luka, Vidovice, Kopanice, Domaljevac, zatim Tuzla, Brčko, Derventa, pa čak i Kupres, Kiseljak, Živinice...
Sedmeročlana obitelj Ante Kujundžića jedna je od najbrojnijih, a uz nju se veže mnogo zanimljivosti, osobito kroz njezino podrijetlo. Naime, Ante je u Posavinu došao iz Imotskoga u veljači 1976. godine kao 23-godišnji djelatnik jedne dobojske tvrtke, radeći na izgradnji ceste Donja Mahala - Bok, gdje je upoznao i buduću suprugu s kojom je dobio troje djece, od kojih je jedan sin umro u osmoj godini. Supruga je umrla prije 22 godine, kći Marijana je udana, a Ante danas živi sa sinom Ivanom (40) i nevjestom Anom (41) te četvero unučadi: Mario ima 15, Filip devet, David sedam godina i najmlađa je petogodišnja Andrea. Sin Ivan školovao se u Hrvatskoj, gdje je i zaposlen u susjednoj Županji, a supruga Ana je posavskih korijena, iz Donje Mahale. Jednoglasni su u razmišljanju da se u Posavini, unatoč recesiji i krizi, može lijepo živjeti. Ističu kako je potrebna skromnost, obiteljski sklad i život prema vlastitim mogućnostima, a nije mjerilo gledati kako drugi žive. Supruga Ana naglašava kako je u njihovu domu prisutna svakodnevna molitva, vezana je uz djecu, u kući je s troje školaraca, ispraća ih i dočekuje iz škole i tako joj prolazi svaki dan. Andrea je mezimica cijele obitelji, a ime su joj, kaže, odabrala braća. Dok smo razgovarali s obitelji, Andrea nam s ponosom pokazuje svoju "kuhinju" u kojoj, kaže, pomaže mami u pripremanju ručka.
– Bilo je mnogo teških trenutaka, jedno je dijete bilo u školi, drugo tek prohodalo, treće u pelenama, a četvrto u majčinoj utrobi. Uz Božju pomoć i molitvu, veliko odricanje i volju, sve se ipak prebrodi - kazuje Ana.
U takvoj situaciji nema nikakvih mogućnosti za zaposlenje, pa suprug Ivan ističe kako bi država trebala pomoći takvim obiteljima.
– Bilo bi dobro kada bi se takvim osobama pokušao osigurati barem radni staž. Uz današnji način života s četvero djece majka ne može biti odvojena od njih, a dok ih usmjeri na samostalan život, prođe njezin radni vijek i koji će poslodavac takvoj djelatnici ponuditi prvi posao - glasno razmišlja Ivan.
Obitelj Kujundžić srcem i dušom vezana je uz Crkvu, sva djeca pohađaju vjeronauk, a čak i malena Andrea koristi svaku prigodu s braćom doći u crkvu. Kao župljani, kaže Ivan, osjećaju se ugodno i ponosno, a željeli bi još više doprinijeti župnoj zajednici. Ponudio nam je zanimljivu priču koja se danas rijetko može čuti među mladim ljudima.
– Imamo krug od desetak parova na prostoru Grada Orašja, uglavnom mladih ljudi koji su još u dobroj snazi. U našim je obiteljima ukupno 32 djece i ona su naš ponos te nas čvrsto vežu uz rodni kraj. Ostali smo ovdje i nitko se nije odselio i otišao za Njemačku iako su dolazile ponude. Danas tamo mnogi odlaze misleći da ih čeka bolji život, dok mi smatramo da se i ovdje radom može lijepo živjeti i djecu odgajati u tradicionalnom duhu - kaže Ivan.
Uzorni i čestiti
Njegove riječi potvrđuje i župnik fra Bono Kovačević i hvali obitelj Kujundžić kao uzornu, čestitu i poštenu, s čvrstom vjerom u Boga i Crkvu.
- Često govorim da svi mi volimo svoj kraj odakle dolazimo i potječemo, ali tamo gdje živimo i radimo, to mjesto trebamo prihvatiti kao svoje jer tu ćemo sigurno i završiti svoj život - rekao je fra Bono.
