Europski sud za ljudska prava odbio je tužbu koju su braća Mamić podnijela protiv Hrvatske. Tužbu Europskom sudu za ljudska prava podnijeli su Zoran i Zdravko Mamić te poreznik Milan Pernar, smatrajući kako im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. U nastavku teksta donosimo detalje odluke. Prvi je podnositelj Zoran Mamić, a drugi Zdravko Mamić.
– Sud primjećuje da je Ustavni sud proglasio prigovor prvog i drugog podnositelja nepristranog suda nedopuštenim zbog neiscrpljivanja pravnih sredstava na temelju toga što su od samog početka bili svjesni okolnosti koje dovode u pitanje nedostatak predsjednika sudskog vijeća, ali da su to pitanje pokrenuli tek prvi put u svojoj ustavnoj tužbi. Ustavni sud je zaključio da su prvopodnositelj i drugopodnositelj time lišili redovne sudove, a posebno Vrhovni sud, mogućnosti da se očituju o toj stvari, imajući u vidu i da su svi kasniji postupci protiv predmetnog suca bili pokrenuti na temelju navoda drugoprijavljenog. Sud prima na znanje tu odluku Ustavnog suda. Međutim, u specifičnim okolnostima predmeta, Sud smatra da je važno uzeti u obzir činjenicu da su prvi i drugi podnositelj zahtjeva svoj prigovor da je došlo do povrede njihovog prava na nepristran sud u biti temeljili na svojim djelima, koji su u svojoj srži bili usmjereni na uništavanje upravo tog prava – navodi ESLJP.
U ovom trenutku, Sud smatra, dodaju, važnim ponoviti da je pravo na suđenje pred nepristranim sudom od ključne važnosti i da ostvarivanje tog prava ne može ovisiti samo o strankama. Suci bi trebali održavati i provoditi visoke standarde ponašanja i trebali bi se osobno pridržavati tih standarda kako bi održali integritet pravosuđa. Svako kršenje takvih standarda umanjuje povjerenje javnosti koje sudovi u demokratskom društvu moraju pobuditi u javnosti.
– S tim u vezi, Sud primjećuje da je obveza suca koji sudi u predmetu da obavijesti predsjednika mjerodavnog suda o okolnostima koje opravdavaju njegovo ili njezino razrješenje izričito propisana hrvatskim zakonom. Čini se očitim da je sudac D.K. trebao obavijestiti predsjednika Županijskog suda u Osijeku da je od drugoprijavljenog primio sat dok je optužnica bila u tijeku pred optužnim vijećem, te da je na temelju toga trebao zatražiti da ga se udalji od postupka. Jasno je da je bilo potpuno neprimjereno da raspravni sudac prihvati sat od drugog podnositelja zahtjeva i druži se s njim i članovima njegove obitelji tijekom suđenja (radnje koje je sudac D.K. priznao). Ako se dokaže, bilo je potpuno neprihvatljivo da raspravni sudac primi bilo kakav novac od drugog podnositelja zahtjeva (drugi podnositelj zahtjeva tvrdi da je dao novac sucu D.K. u zamjenu za povoljnu odluku u suđenju). Međutim, Sud ne može zanemariti činjenicu da su prvi i drugi podnositelj zahtjeva svojevoljno sklopili dogovor sa sucima i, prema njihovim vlastitim tvrdnjama, dali im novac i darove (drugi podnositelj zahtjeva , u odnosu na suce D.K. i Z.V.) i platio im putovanja i večere (prvom i drugom podnositelju zahtjeva, u odnosu na suca Z.V.). O situaciji su se izjasnili tek nakon što je osuđujuća presuda protiv njih postala pravomoćna, a svi drugi pokušaji manipulacije postupkom u njihovu korist su propali – navodi Sud.
S tim u vezi, Sud također prima na znanje nalaze domaćih sudova u "aferi SMS" o korespondenciji između visokorangiranih osoba u pravosudnom sustavu "koja je izmišljena kako bi podnositelji zahtjeva mogli pokušati dokazati da su bili žrtve nepravednog suđenja". – Ne samo da je drugi podnositelj zahtjeva iskoristio tu prepisku kako bi pokušao ponovno otvoriti raspravu, nego je nakon izricanja prvostupanjske presude izmišljena daljnja prepiska koja je ostavljala dojam da je Glavni državni odvjetnik imao utjecaj na suce Vrhovnog suda koji su trebali odlučiti slučaj podnositelja zahtjeva u žalbenom postupku. Sud nalazi da te okolnosti također pokazuju u kojoj se mjeri pokušalo ometati pravosudni sustav u korist podnositelja zahtjeva, te ih mora uzeti u obzir – dodaju.
– Prvi podnositelj zahtjeva tvrdio je da je jedina relevantna okolnost u ocjeni je li prvostupanjski sud u njegovom predmetu bio nepristran kontakt između drugog podnositelja zahtjeva i predsjednika sudskog vijeća, D.K., te da je njegov kontakt sa sucem Z.V. nije bilo relevantno, budući da taj sudac nije sudjelovao u suđenju. S tim u vezi, Sud primjećuje opetovane izjave drugog podnositelja zahtjeva da je sudac Z.V., koji se predstavljao kao blizak prijatelj suca D.K., obećao utjecati na suca D.K. i neka od njega odbaci optužbe protiv podnositelja zahtjeva na temelju toga što ih je podnio neovlašteni tužitelj. Sud primjećuje da je sudac D.K. očito glasovao za odbacivanje optužbi protiv podnositelja zahtjeva na temelju toga što ih je podnio neovlašteni tužitelj, ali da su ga nadglasala druga dva člana vijeća – naglašava se nadalje.
Ističu i kako je sam Zoran Mamić ustvrdio da je platio hotelske sobe sucu Zvonku Vekiću, njegovoj djevojci i njezinoj kćer u Dubaiju u prosincu 2017. i siječnju 2018. te ih je odveo na nogometnu utakmicu i večerau u Abu Dhabiju. Zoran Mamić također je rekao, nastavljaju, kako ih je sudac Vekić uvjerio da se ne trebaju brinuti o kaznenom postupku, ali i da dva dana prije izricanja prvostupanjske presude poručio Zdravku Mamića da je vidio presudu koju je napisao sudac Darko Krušlin te da je ona za njih povoljna.
– Prema tome, Sud se ne može ne složiti s Ustavnim sudom da je prvi podnositelj zahtjeva morao biti upoznat s navodnim dogovorom drugog podnositelja sa sucem Z.V., čak i prije konferencije za novinare drugog podnositeljica održane u ožujku 2021. Doista, iz njegovih vlastitih tvrdnji proizlazi da je prvi podnositelj zahtjeva znao za taj dogovor najmanje od prosinca 2017., dok je presuda prvostupanjskog suda izrečena u lipnju 2018. Ovaj zaključak, naravno, ni na koji način ne treba smatrati utvrđivanjem da je prvopristupnik kriv za davanje mita sucu Z.V. Prvo, nije na Sudu da odlučuje o bilo kojoj točki u vezi s individualnom kaznenom odgovornošću. Drugo, iako je traženi standard dokazivanja pred Sudom "izvan razumne sumnje", taj standard nije nužno ekvivalentan onom koji se zahtijeva prema nacionalnim pravnim sustavima koji ga koriste – objašnjavaju iz Strasbourga.
– Sud pridaje temeljnu važnost činjenici da su prvi i drugi podnositelj zahtjeva u biti pokušali stvoriti situaciju u kojoj svi dobivaju – bilo da su davali mito sucima kako bi radili u njihovu korist i optužbe protiv njih bi bile odbačene, ili bi se žalili na nepostojanje nepristranog suda pa bi se utvrdila povreda Konvencije, pa bi posljedično ponovno otvaranje kaznenog postupka bilo vjerojatan ishod. Sud ne može oprostiti takvo ponašanje stranaka, jer bi to omogućilo manipulacije i ozbiljne opstrukcije pravosudnog sustava. Dapače, ne ulazeći u pitanje krivnje ili nevinosti prvopodnositelja i drugopodnositelja te dotičnih sudaca u vezi s kaznenim djelima podmićivanja i trgovine utjecajem za koja su optuženi, same okolnosti koje su prvopodnositelj i drugopodnositelj potvrdili Sudu dovode do zaključka da nakon što su propali svi njihovi napori da manipuliraju domaćim postupcima u svoju korist, oni sada namjeravaju iskoristiti sustav zaštite ljudskih prava prema Konvenciji i izvući korist iz vlastitog zlostavljačkog ponašanja u domaćoj zemlji razini. S tim u vezi, Sud ponavlja da je postupanje s očito zlouporabljivim ponašanjem podnositelja zahtjeva ili njihovih ovlaštenih predstavnika nespojivo s njegovim pravim funkcijama prema Konvenciji – naglavaša Sud.
Zdravko Mamić tvrdio je u tužbi da bi neutvrđivanje povrede Konvencije u ovom predmetu dovelo do situacije u kojoj bi korumpirani sudac bio oslobođen odgovornosti za svoje nezakonite radnje, a presuda koju je donio djelomični sud ostala bi na snazi.
– Sud prvo primjećuje da su prvi i drugi podnositelj zahtjeva sami uzrokovali situaciju na koju se žale, i drugo, da se ne može reći da dotični suci ne bi snosili nikakve posljedice. Doista, dotični suci trajno su udaljeni sa sudačke dužnosti i protiv njih je podignuta optužnica za primanje mita i trgovinu utjecajem. Ne prejudicirajući ishod tih kaznenih postupaka, ostaje činjenica da je situacija stavila točku na karijeru tih sudaca nakon dugogodišnjeg staža. Ukratko, Sud nalazi da je ponašanje podnositelja zahtjeva u vezi s njihovim pravom da im sudi nepristran sud bilo očito protivno svrsi prava na pojedinačnu prijavu kako je predviđeno Konvencijom, i spriječio pravilno funkcioniranje zaštitnih mehanizama uspostavljenih Konvencijom. 143. Slijedi da se prigovor prvog i drugog podnositelja zahtjeva koji se odnosi na nepostojanje nepristranog suda mora odbaciti kao zlouporaba prava na pojedinačni zahtjev – poručili su.
