Na groblju u Crvenicama (općina Tomislavgrad), među mnoštvo crnih granitnih nadgrobnih spomenika, koji, vjerujem, stoje pravo bogatstvo, jedan se posebice ističe. Nije ni crn, ni crven, a ni od granita. Ne ističe se ni veličinom ni skupoćom. Poseban je i nesvakidašnji. Ni jednome u tom groblju nije ni sličan, a vjerojatno takvog nema nigdje, ni po svojoj formi, a ni po materijalu od kojeg je napravljen.
Ode čovjek, ostale priče
Prepoznajem sliku, a poznavao sam tog čovjeke. Čitam isklesani tekst u tvrdom hercegovačkom kamenu.
“Pod ovom stijenom
U miru Božjem
Počiva Petar
I smišlja priče
Kad ode čovjek
ostaje priča...
I čovjek živi”
Pod tom hladnom stijenom već godinu dana počiva Petar Miloš. Novinar i pisac koji je, osim brojnih novinarskih radova, objavio romane “Legende o rodijaku Ćipi” i “Ratne legende o rodijaku Ćipi”, zbirku kolumni i eseja “Hercegovački zapisi” te tri komedije “Rodijaci”, “Budala na određeno vrijeme” i “Astanko”.
“Bio je drugačiji od ostalih i zaslužio je da mu se i nadgrobni spomenik razlikuje od onih nas smrtnika”, tvrdi Tonko Ivanković, Petrov prijatelj i čovjek koji je osmislio i napravio ovaj spomenik. “Ne, nisam ja autor, ja sam koautor. Ideju je dao pokojni Petar, a ja sam samo pokušao dokučiti njegove želje i realizirati ih. Bio bih neizmjerno sretan kada bi mi Petar to mogao potvrditi”, kaže Tonkan postavljajući sam sebi pitanje je li, Petar, predosjećao svoj odlazak s ovoga svijeta.
Prisjetih se dijela intervjua za Radio Tomislavgrad (emisija “Razgovori ugodni”).
“Jednom sam kao šestogodišnjak, nakon mise, jedini upamtio ime proroka Ezekiela, i proglasili su me veleznanim, a to materi nije bilo drago jer veleznanu dicu Bog uzima sebi”, rekao je Petar Miloš, književnik, kolumnist i prvo novinarsko pero duvanjskoga kraja, a vjerojatno i šire.
“‘Tonko, što ovdje ima prirodno’, upita me Petar na mjesnom groblju u Crvenicama nakon jednog pokopa starog mještanina toga sela. Ja gledam naokolo i oko sebe vidim ogromne nadgrobne
spomenike koji dominiraju granitno obloženi u lijepoj duvanjskoj prirodi koja obiluje zelenilom trave i lijeske. Nasuprot groblja u nekoj drači ugledah jedan skoro neprimjetan križ iz već davnih prošlih vremena na kojem ne piše ništa. Vidjeh ih još nekoliko naokolo. Nisu oni u krugu današnjeg groblja, nego pored njega. Gledam Petra i tek ga shvati što je htio reći. Pa zar nije neprirodno da ne kažem ružnije - ovi uglađeni neprirodni spomenici?! Dobro i meni se čini tako”, prisjeća se Tonkan razgovora s Petrom koji je, kako misli Tonkan, iako je tada bio “zdrav kao dren” predosjetio da je ispunio svoju misiju na ovome svijetu.
- Ali što želiš reći Petre, upitah ga?
- Ma, evo, ako me budu ukopali u ovo groblje, volio bih da mi spomenik bude onakav kao što je onaj tamo, samo neka na njemu piše da sam tu ja ispod njega.
- Dobro Petre, rekoh. Što to meni pričaš? - Ma ne nego tražim podršku svoga mišljenja i stava ako je uopće ima. - U meni imaš podršku jer sam istog mišljenja, ali što će reći selo, upitah ja Petra? Petar reče: - Selo je moje i njihovo jednako tako da ga dijelimo ravnopravno, ali ovoga puta pitam tebe i to je naša odluka.
Nezavršena rasprava
“Došli smo još nekoliko puta na to mjesto u groblje da razgovaramo o istoj temi i Petar se razboli i ubrzo umrije. Ode na onaj svijet, a nismo do kraja raspravili temu što će tko reći o spomenicima koje gledamo i za koji bi se on opredijelio, ali je iz njegovih očiju uvijek zračila jedna, a to je priroda njegova kraja. Dođoh na groblje na pokop pokojnog Petra i ugleda na grobnici jedan kamen koji je postavljen kao nadgrobni spomenik. Gledam i prisjećam se njega. Nije mi imao kada reći - ja sam se već opredijelio. Vidim da ga svi drugi pa i ja gledamo posebice, gledaju mene gledaju spomenik znajući da je o tome uvijek pričao sa mnom, ali ja se sjećam svih njegovih riječi u proteklom vremenu i pokušavam sve to smjestiti u svoju glavu. Tako sam se, nakon dogovora s njegovom obitelji, prihvatio izgradnje spomenika u uvjerenju da sam barem djelomično uspio reproducirati njegove želje koje je želio da budu vidljive na njegovu grobu u vjeri da bi on bio zadovoljan da je u mogućnosti pratiti me u izvedbi”, objašnjava Tonkan. I ugledni umjetnici iz ovih krajeva puni su hvale za ideju i realizaciju nedgrobnog spomenika velikom čovjeku.
