Večernjakov pečat i ove je godine kroz nagrade odao počast Vukovaru, Srebrenici, ali i Ukrajini. Posebno priznanje za međureligijski dijalog dobio je Damir efendija Peštalić, glavni imam u Srebrenici. Priznanje mu dolazi na 20. obljetnicu njegova rada u ovom napaćenom gradu. Efendija se i danas bori s negatorima genocida, ali i dalje neumorno radi na dijalogu. Podsjeća da je Srebrenica nekad bila jedan od najljepših gradova, a današnja politika vraća je u mračnu prošlost. - Moramo se ujediniti oko borbe za pravdu, osuđivanja zločina, učenja zajedničkih vrijednosti kako se novim generacijama ne bi događali, ne daj Bože, novi genocidi - poručuje i podsjeća na riječi “nikad više” i nakon holokausta, i nakon Vukovara, i nakon Srebrenice...
Večernji list: U Srebrenicu ste došli 2003. godine. Što ste zatekli, odnosno kakva je tada bila, a kakva prije genocida?
- Srebrenica je prije genocida bila jedna od najljepših općina bivše Jugoslavije. Jako bogata sredina s ogromnim prirodnim resursima, prostrana i perspektivna sredina. U njoj je živjelo 36.000 stanovnika, među kojima oko 28.000 Bošnjaka, oko 8000 Srba i oko 40 Hrvata. Infrastruktura je bila jako bogata, kako kod ljudi tako i kod vjerskih zajednica. Islamska zajednica imala je 23 džamije u cijeloj općini, od njih 23, pet ih je bilo u gradu s jednom pravoslavnom crkvom i jednom kapelom. Imali smo 20 imama koji su živjeli i radili na prostoru općine Srebrenica. Uz ubijanja i protjerivanja - genocid porušena je sva infrastruktura, kako privatna tako i ona Islamske zajednice. Sve 23 džamije porušene su do temelja i ubijeno je 10 od 20 imama koji su radili zajedno s više od 8372... Bošnjaka u Srebrenici. Srpske izbjeglice su 1995. godine naselile Srebrenicu, tim obiteljima dodijeljena je bošnjačka imovina. Sve što je podsjećalo na Srebrenicu prije uništeno je, većina srpskih naseljenika u to vrijeme zajedno s domaćima bili su izravni sudionici genocida, nalazili su se na popisima osumnjičenih za ratni zločin - genocid. U jednu takvu Srebrenicu vraćaju se Bošnjaci, žrtve genocida, i počinju povijesnu bitku za pravdu i novi život koji mi nazivamo “život poslije genocida”. Zajedno s majkama i žrtvama genocida došao sam i ja sa svojom suprugom te 2003. godine.
Večernji list: Često čujemo neke pozitivne priče, kako ljudi različitih nacionalnosti u Srebrenici sade maline zajedno ili se potpomažu na neki drugi način, pa jesu li obični ljudi na neki način smogli snage dijelom nastaviti dalje?
- U tim godinama kada smo morali krenuti ispod nule, kada je u pitanju infrastruktura, isto tako, moralo se krenuti ispod nule, kao i kada su u pitanju međuljudski odnosi. Fascinantno je, a to sam istaknuo i na dan primanja Večernjakova pečata za međureligijski dijalog da su žrtve genocida, prije svega majke Srebrenice smogle snage i odmah u startu bile opredijeljene za dijalog s onima koji svoje ruke nisu okrvavili zločinom genocida. One su se usporedno borile za pravdu i za zajednički život svih čistih, normalnih ljudi. Druga strana nije bila baš raspoložena, ali mi nismo odustajali. Znali smo da je samo tako moguće stvarati budućnost. I danas je tako. Mnogo smo truda na tom polju uložili, bili smo uključeni aktivno u sve projekte koji su multietnički, zajednički, pokušavajući stvoriti dobre uvjete i pretpostavke za projekte koji će poboljšati kvalitetu života u Srebrenici. Od apsolutne nekomunikacije 2002., 2003..., danas imamo normalnu komunikaciju među ljudima i nemamo većih problema. Naravno, borimo se s negatorima genocida i politikom koja predvodi taj projekt, a danas, nažalost, i Srebrenicu i sve čini da pokvari ono što je do sada urađeno te da onemogući normalan život ljudi u Srebrenici. Islamska zajednica i ja osobno mnogo smo dali na putu uspostavljanja međureligijskog dijaloga. I danas to radimo te nećemo odustajati. To radimo, praktički, svojim osobnim primjerima, to i pokazujemo...
Večernji list: Bliži se i obljetnica genocida, kako je u tim danima živjeti u Srebrenici?
- Godišnjica genocida u Srebrenici središnji je događaj koji se obilježava u našoj državi i svijetu. Nama u Srebrenici to je svaki dan. Naravno, to je naša odluka. Mi s tim živimo i borimo se, a sve za bolju budućnost svih ljudi u svijetu jer je naša borba u cilju uništavanja genocidnih ideologija koje još žive i mogu biti pogubne za Europu. Zato se svi trebamo uključiti i pomoći žrtvama genocida u Srebrenici da se izbore za pravdu jer tako pomažemo sebi i svojim obiteljima.
Večernji list: Nekako se čini da je Srebrenica u fokusu uglavnom na Dan sjećanja na žrtve, a onda se svatko okreće svojoj svakodnevici, pa kakvi su vaši dojmovi?
- Važno je da je Srebrenica u fokusu 11. srpnja, na dan sjećanja na žrtve genocida. Moramo se truditi da još više bude. Ne smijemo dopustiti da se taj fokus umanjuje. Naravno, zabrinjava što od tog političkog fokusa 11. srpnja nema nikakve ili ima vrlo malo koristi za život u Srebrenici. Na tome trebamo raditi. Kad su u pitanju obični ljudi, taj fokus je tijekom cijele godine i obični ljudi imaju Srebrenicu na posebnom mjestu u svojim srcima. Ta emocija prisutna je ne samo kod Bošnjaka nego i mnogih naroda Europe i svijeta. Oni svakodnevno dolaze u Srebrenicu, posjećuju mjesto genocida, uključuju se u razne projekte i pomažu da se priča o Srebrenici održava u fokusu cijelu godinu. I na ovom planu moramo uraditi više u smislu smještajnih kapaciteta i jednog centra koji bi omogućio još više posjeta te mogućnosti organiziranja raznih događaja u Srebrenici, a sve u cilju opomene “da se nikada i nikome ne ponovi Srebrenica”.
Večernji list: Posebno priznanje Večernjakova pečata za međureligijski dijalog uručio vam je fra Franjo Ninić, koji je župnik u Srebrenici. Kako se to prijateljstvo rodilo?
- S fra Ninićem imam dobar odnos i korektnu suradnju, kao i s Katoličkom crkvom općenito. Upoznali smo se na nekoj od zajedničkih aktivnosti prilikom obilježavanja blagdana. Fra Ninić organizira vjerski život katolika u Srebrenici, kojih je, nažalost, danas jako malo te su i oni s Bošnjacima protjerani iz Srebrenice, a mnogi od njih ubijeni. Jedan od njih ukopan je u Memorijalnom centru u Potočarima - pokojni Rudolf Hren.
Večernji list: Slušajući priče iz Vukovara, često čujemo kako još uvijek veliki broj Srba koji su činili zločine nad Hrvatima slobodno šeće gradom, nisu procesuirani, pa kakve su priče kada je Srebrenica u pitanju?
- Bolne su činjenice da danas još ima zločinaca koji slobodno hodaju Vukovarom, Srebrenicom i drugim mjestima. Bolno je i što se veličaju ratni zločinci osuđeni za ratni zločin genocida, kao i oni koji još slobodno hodaju. Bolno je što se djecu uči da su oni heroji, a ne ratni zločinci. Ono što daje nadu je da je ipak zločin presuđen, mnogi procesuirani - i Srebrenica i Vukovar imaju svoje centre koje ljudi obilaze te uče o prošlosti. Ne smijemo stati, moramo nastaviti borbu kako bismo u potpunosti iskorijenili genocidnu ideologiju.
Večernji list: Nažalost, i danas u svijetu vidimo zločine, ratove... Koliko ljudi uče iz prošlosti, evo, konkretno iz primjera Srebrenice i Vukovara, gdje su počinjeni najstrašniji zločini?
- I poslije holokausta rečeno je “nikad više”. Dogodio se Vukovar, opet je rečeno “nikad više”. Dogodila se Srebrenica. Valjda vam je jasno da riječi nisu dovoljne i da, nažalost, nismo i ne uzimamo dovoljno pouke iz prošlosti. Moramo se ujediniti oko borbe za pravdu, oko osuđivanja zločina, učenja zajedničkih vrijednosti kako se novim generacijama ne bi događali, ne daj Bože, novi genocidi.
Večernji list: Ima li budućnosti u Srebrenici, nekih ekonomskih aktivnosti koje bi potaknule napredak?
- Srebrenica, nažalost, nije dovoljno aktualna za ekonomska ulaganja. Prirodna bogatstva su u ingerencijama Vlade RS-a, koja nema interes aktivirati ih. Najbolji primjer toga je Banja Guber. Voda - lijek, jedini u Europi, žila kucavica Srebrenice, ne radi. Zašto? Zbog svega što se događalo i trenutačne politike u Srebrenici koja, osim što negira genocid i radi sve protiv zajedničkih projekata, ništa drugo i ne radi, tako da ambijent nije privlačan za investitore. Dok je Bošnjak bio načelnik, uspjelo se otvoriti dvije ozbiljne tvornice - Grupacije Prevent i Alma Ras. Oni su, kada su u pitanju Bošnjaci, a i veliki broj Srba, okosnica samoodrživoga života, pogotovo Prevent, gdje radi više od 200 osoba. Ne smijemo ni zamisliti što bi bilo da nema ovih dviju tvornica. S druge strane, one su pokazatelj kako se može uložiti i u Srebrenicu. Nadamo se kako će do toga doći i da će se politika koja je danas prisutna u Srebrenici, a ne ide u korist nikome tko tu živi, promijeniti.
Večernji list: Kako dalje? Nastavljate li svoj put međureligijskog dijaloga?
- Sa svojom obitelji sam tu, imamo troje djece, sve troje je rođeno u Srebrenici te za sebe kažu da su Srebreničani. Kada ih netko veže uz moje i mjesto rođenja moje supruge, jako se ljute. Radio sam te ću i dalje raditi na međureligijskom dijalogu i zajedničkim projektima, ma koliko neki radili protiv toga ili neki bili u temelju neopredijeljeni za dijalog, mene neće spriječiti. Vjernik ne može drugačije, vjera je sredstvo pomoću kojeg trebamo doći do cilja koji se zove Božje zadovoljstvo, a On, dragi Bog, da je htio, sve bi nas stvorio u istoj vjeri, ali nije, pa zbog čega se događa da vjerniku smeta vjernik, pripadnik druge religije. To se kosi s osnovnim načelima vjere i takvi ljudi ne mogu biti vjernici, kao što ne može vjernik biti zločinac. To su stvari koje moramo jasnije i otvorenije govoriti, a dragi Bog nam poručuje da smo svi stvoreni od jednog čovjeka i jedne žene i da nas je On na narode i plemena podijelio, a najbolji kod dragog Boga je onaj koji ga se najviše boji i koji dobra djela čini.
