Armin Reko, bivši časnik JNA a potom i Armije BiH, pokazao je ljudsko lice onda kad je trebalo, u ratu. Dana 25. srpnja 1992. Amir je odbio izvršiti zapovijed da pobije zarobljene srpske civile i vojnike iz sela Bučje kod Goražda. Taj njegov ljudski čin ima dodatnu težinu kad se zna da su samo tri dana prije toga srpski vojnici ubili i zapalili njegovu majku Azizu i još šest članova njegove obitelji u selu Gudelj. Zbog ovog postupka, Amira Reku ugledni intelektualci iz Srbije i Bosne i Hercegovine nominirali su za Nobelovu nagradu za mir.
Ova vijest koja je objavljena potkraj prošle godine iznenadila je mnoge u Bosni i Hercegovini, ali i u regiji jer se radi o pojedincu čiju priču, posebno u Hrvatskoj, javnost malo zna.
Inicijatori nominacije za Nobelovu nagradu su prof. dr. sc. Simo Bozalo, prorektor i profesor u Bijeljini, prof. Marjan Hajnal iz Tel Aviva, prof. dr. Sabahudin Hadžialić sa Sveučilišta u Akurdiju u Indiji i u Rimu, prof. dr. Bojan Pajtić s Pravnog fakulteta u Novom Sadu te skupina profesora sveučilišta širom Srbije.
Reko je kao časnik Armije BiH u Goraždu, prema iskazima svjedoka, spasio 52 srpska civila od sigurne smrti koja im je prijetila od bošnjačke vojske i to samo tri dana nakon što je saznao vijest da su mu majku svirepo ubili. Za mnoge je ovo bio jak argument da mu se dodijeli Nobelova nagrada za mir. S druge strane neki njegovi sunarodnjaci smatraju ga "izdajicom Bošnjaka", zbog čega je proglašen "personom non grata" u gradu koji je branio i obranio.
Ovo je njegova priča:
– Zovem se Amir Reko i rođen sam 1963. godine u Jošanici-Gudelj u istočnoj Bosni blizu Foče. To je jedno brdsko selo i kao dječak sam nekad, čuvajući ovce, maštao otići dalje u svijet. U to vrijeme gledali smo partizanske filmove i bilo je atraktivno biti časnik. To je bila moja životna želja. Valjda zato što se nismo imali čime igrati, osim kamenom i drvom. Dvanaest kilometara sam svaki dan pješačio do škole, majka bi mi namazala džema na kruh i to bih jeo usput. Selo u kojem sam odrastao bilo je miješano, Srbi i Muslimani živjeli su zajedno i dijelila nas je ili spajala jedna voda oko koje smo se okupljali i družili i živjeli život u jednom sustavu kakav je vladao u bivšoj Jugoslaviji. Bio je to jedan normalan, bezbrižan i pristojan život – počinje Reko.
Nadimak Makedonac
Nakon završene osnovne i srednje škole upisuje Vojnu akademiju u Beogradu i njegov dječački san postaje java. Bio je uzoran student i brzo je napredovao po činu.
– Bio sam sav sretan po upisu na Vojnu akademiju. Otišao sam u Beograd, otvorio mi se novi svijet. Tamo sam upoznao dečke iz svih dijelova bivše Jugoslavije, Hrvate, Slovence, Makedonce... Poslije kad sam završio i postao časnik, odgajao sam generacije mladih ljudi i bio sam ponosan što ih mogu učiti pravim vrijednostima. I, danas mi se ti ljudi javljaju bez obzira na nacionalnost, što mi pričinjava veliku čast – kaže Reko koji u vojsci dobiva nadimak Makedonac jer je zadnje godine proveo u službi u Bitolju.
Nije bio navršio ni tridesetu kada se Rekin cijeli svijet počeo rušiti. Došla su teška vremena, rat je kucao na vrata i morao je donijeti važne odluke. Ostati na agresorskoj strani ili braniti svoj narod i kućni prag. Za njega nije bilo dileme.
– Shvatio sam da JNA više nije kakva je bila, postala je srpska vojska. Već te 1991. godine moji kolege Hrvati, primjerice Goran Sokol, odlučio je dezertirati i pristupiti Zboru narodne garde. Poslije je postao brigadir HV-a. Bili smo skupa u Bitolju, u garnizonu. Jednog dana Sokol me upitao: "Amire, pa što ti čekaš, zašto ne ideš?" Ja sam mu rekao: "Nitko me ne zove, a da odem, odmah bi me uhitili" – prisjeća se Reko i nastavlja: – Ubrzo sam i ja odlučio otići, ali ne kukavički. Nazvao sam neke prijatelje Srbe i rekao im da JNA više nije za ono što se predstavlja. U Hrvatskoj je rat, uskoro će i u BiH, vidio sam što se događa. Uskoro je i moja Foča pala pod srpsku vlast, Višegrad također, a u Goraždu se koncentriralo 75.000 duša. Rekao sam ja moram ići, meni je tamo mjesto, u mojoj rodnoj kući, s mojom majkom i ocem – kaže Reko.
Prijatelji Srbi iz vojske su bili razumni, a upravo jedan od njih, Dragan Simić, pomogao mu je da uđe u Goražde koje je bilo opkoljeno srpskim snagama. Činjenicu da je od njega traženo da ga ubije, Dragan je rekao Amiru tek kada su se sljedeći put nakon pozdravljanja na mostu vidjeli – 23 godine poslije.
– Samo zahvaljujući njemu sam živ jer su me na srpskom punktu namjeravali ubiti zato što sam Bošnjak. Zaustavili su nas kod Ustiprače, skrenuli s puta i pitali ga: "Tko će ovoga ubiti, hoćemo li mi ili ćeš to ti učiniti?" Dragan me je spasio – sa zahvalnošću kaže Reko i nastavlja:
– Kad sam uspio ući u Goražde, umjesto da odem u svoje selo gdje mi je bila majka, priključujem se obrani jer sam vidio u kakvoj se nepovoljnoj situaciji nalazi vojska. Kao pješadijski časnik odlučio sam se priključiti braniteljima Goražda kako bi se spasio taj grad – kaže Reko, koji ubrzo postaje prvi zapovjednik 43. Drinske udarne brigade Armije BiH iz Goražda, upravo zahvaljujući diplomi Vojne akademije i vojničkom znanju. I onda su krenule žestoke bitke, a Reko je kao mlad čovjek vojnički učinio sve da bi pomogao Armiji BiH da dobije najveću vojničku bitku te 1992. godine.
– Obrana Goražda je bilo jedno čudo u koje sam i ja sumnjao hoće li uspjeti ili neće. Ali, ipak sam tim osobnim primjerom i uz pomoć svih tih hrabrih ljudi koji su čuvali gole živote jer smo bili okruženi sa svih strana, uspjeli se obraniti i osloboditi taj jedini slobodan teritorij na Drini – kaže Reko.
Međutim, ubrzo će jedan događaj odrediti pravac Amirova života.
Živi spaljeni
Kada su Srbi krenuli u napad sa svih strana, tada su se palile kuće i ubijali ljudi pa čak i u slučaju kad nije bilo nikakvog otpora od lokalnih mještana.
– Kurir mi je došao i ne znajući da se radi o mome selu i mojoj majci rekao da su svi bili utjerani u kuću i da su živi spaljeni. Moja majka, djed i gotovo sva moja šira obitelj živi spaljeni. Iako sam bio vojnik, oficir, naučen vojničkom držanju, bio sam u šoku. Nakon toga mi je bilo svejedno hoću li biti ubijen ili ne – kroz suze nam govori Reko.
Tri dana poslije dogodilo se nešto nesvakidašnje. U tijeku najvećih napada na Goražde, Rekina vojska zarobila je srpske vojnike i civile u selu Bučje koji su bili naoružani. Stigla je zapovijed da se to selo, nastanjeno većinski srpskim stanovništvom, "očisti". Bila je to idealna prilika za osvetu u ratu. Međutim...
– Bilo je to najkritičnije razdoblje rata, stajao sam ispred 52 Srbina koji su bili opkoljeni našom vojskom sastavljenom uglavnom od pripadnika iz Višegrada iz Foče čije su obitelji doživjele sličnu sudbinu kao i moja i željnih osvete. Taj trenutak u svom životu nikad neću zaboraviti. Stao sam ispred tih ljudi i nakon što sam im se predstavio rekao im sljedeće: "Slušajte me sad dobro! Vaši su Srbi prije tri dana zapalili živu moju majku. Ja sada sve vas ovdje mogu pobiti. Onda je nastao muk, jedni su klečali i molili, drugi su mi ljubili čizme dok je vojska repetirala puške spremne na paljbu. Ja sam vojnicima rekao da se odmaknu i poručio Srbima: "Ja vas neću pobiti, ja ću svima vama pomoći. Idite s milim Bogom."
I zločin se nije dogodio, a on je nadljudskim naporima dogovorio mirnu predaju naoružanja i mještana koji su tako, zahvaljujući njemu, ostali živi. To je, čini se, odredilo i njegov, kao i život žitelja sela Bučje.
O tom događaju Reko više nikad nije želio govoriti, niti se hvaliti time. Tek poslije dvadeset i nešto godina počeli su mu se javljati neki od tih ljudi.
– Javljaju mi se iz Crne Gore, iz obitelji Čarapića, pozdravljaju me i traže me broj telefona da daju novinaru kojemu su oni ispričali priču, i tako je ta priča dospjela u javnost. Znači nije bilo do mene. Nisam se ja htio ni na koji način reklamirati, čak mi je i supruga savjetovala da ne govorim o tim stvarima jer će ispasti da se hvalim i tako. Rekao sam joj da ona ne razumije da ova priča prelazi granice uskog i da može učiniti puno više dobra za ovaj narod nego što mislimo – rasvjetljava nam motive svoje priče.
Milivoje Čarapić, mještanin sela Bučje, kaže kako je "zahvaljujući Bogu i Makedoncu preživio". Danas je sretan što je ova priča ispričana i što pokazuje da je od svega najvažnije biti čovjek, a religija i nacija su sporedne stvari.
– Ovakve su priče neprocjenjive za buduće generacije, ne samo da se sazna što se događalo nego i da se ne ponovi i da pomažemo jedni drugima – smatra Dragan Simić koji je Reki spasio život. Amira Reku zove bratom. Nije, kaže, znao svih ratnih i poslijeratnih godina što je Reko učinio nakon što mu je spasio život, ali je vjerovao u njegovu dobrotu. – Ponosan sam na njega i ovo što je učinio. Kada sam se rastao s njim, otišao sam u Zaječar i rekao svojim sinovima što sam učinio. Ovu će priču znati i moji unuci i uvijek ću, na bilo kojem mjestu, stati ispred njega bez straha, da obranim ono što je učinio i što sam ja učinio za njega – rekao je Simić.
To je jedna fantastična poruka pomirenja, ljudskosti, pravde, nekih viših vrijednosti i javnost je to prepoznala. Reko je uspio u onome što je običnom čovjeku teško učiniti, izdignuti se iznad osobne tragedije i spasiti živote onih čiji su sunarodnjaci njemu načinili zlo. Ali, kod nas vrijedi pravilo, ako si dobar za jedne nisi za druge ili treće. Primjera sličnih Rekinu bilo je na svim zaraćenim stranama, ljudi su pomagali svojim susjedima i pripadnicima druge nacije. Za neke od tih heroja javnost zna, a većina je ostala neimenovana. Jer, u BiH je izdajnik tko pomaže drugome i drugačijem. Za takav čin se u ratu glavom plaćalo. Ni Reko nije ostao pošteđen. "Njegovi" su ga proglasili izdajnikom.
– U jednom životu kao da sam proživio tri, a zadesilo me ono što nikada nikome ne bih poželio. Ono što me najviše boli u svemu ovom je što su se na takvu istinu oglušili Bošnjaci, odnosno pojedinci u vlasti koji su htjeli ispričati svoju verziju cijele priče. Oni su htjeli od svega napraviti film i nominaciju za Nobelovu nagradu, ali pod uvjetom da u tu priču ubace Aliju Izetbegovića i Armiju BiH, na što sam se oštro usprotivio i rekao da taj događaj može ostati samo onakav kakav je bio, niti se smije što dodati niti oduzeti. Od tog trenutka ja prestajem biti simpatičan ljudima koji vode bošnjačku politiku i počinju me gurati u izdajnike – s gorčinom priča Makedonac, koji je postao nepoželjan među "svojima" jer se nije dao potkupiti i raditi protiv svoje savjesti.
Kad ga nisu mogli kupiti, krenuli su ga ekonomski uništiti. Reko je bio uspješan poduzetnik, imao je stabilnu tvrtku, surađivao je sa svjetskim partnerima, međutim uskoro je sve propalo. Trenutačno rasprodaje zadnje strojeve iz svoje tvornice. Dobio je odbijenicu i za svoja braniteljska prava, bez prihoda je i zdravstvenog osiguranja. Danas živi u Ilijašu kod Sarajeva, pomalo se bavi drvenarijom i tako liječi živce.
– Trideset godina bio sam uspješan poduzetnik i onda su mi sve uništili. Zamislite kako biste se osjećali da dođete u jedan grad, zapovijedate njegovom obranom, pomažete njegovu oslobađanju. Jer 18. rujna se slavi Dan oslobođenja Goražda kada je poslije četiri i pol dana borbe 43. divizijska brigada čiji sam bio zapovjednik oslobodila grad. Znači, žrtvujem svoju majku, svoj život, a zauzvrat kao znak zahvalnosti za sve to Gradsko vijeće Goražda me proglašava "personom non grata". Zašto? Zato što, uz ostalo, govorim i o zločinima koji su napravili pripadnici Armije BiH – priča Reko i dodaje: – Kakav sam ja to čovjek ako ne osudim svaki zločin bez obzira tko ga je počinio? Kakav onda primjer drugim ljudima ja mogu dati? Jer, ako ne osudite zločince u svojim redovima, kako možete očekivati da će neki drugi osuditi "svoje" zločince. Znači ja sam progovorio javno o zločinu koji je počinila Armija BiH u mome selu Jošanica kad je pobijeno 50 civila, žena i djece i rekao da to ne smije biti uzor Armiji BiH i da ti zločinci moraju odgovarati. Točka – govori Reko koji ovom pričom želi poslati jasnu poruku da nam je potrebno zajedništvo i da samo kao ravnopravni narodi možemo stvarati pravedno društvo i državu kakva je Bosna i Hercegovina.
Međutim, u ratu u BiH sve su vojske činile zločine, a uglavnom svi svoje prešućuju i govore o onim drugima, što je velika zabluda i na toj mitomaniji se ne može graditi društvo povjerenja. Uostalom, za sve postoje dokazi i treba ih prihvatiti.
– Oni kažu da su to neselektivni zločini. Pazite, prošlo je 30 godina otad, a još nitko nije osuđen za njih. Kada ovo kažem, napadaju me, ali mi moramo biti otvoreni oko svih zločina jer ovako više ne ide – govori Reko i nastavlja:
– Zadnje riječi moga djeda koji je bio čuveni hodža i kojeg su četnici spalili su bile: "Sine, kaže, Srbinu ne diraj u vlast, Hrvatu u vjeru, a Muslimanu u pare." To su i ljudske i božje riječi. Ali ja sam samo jedna mala mrvica, ja sam samo dio nečega dobrog, a ima toliko toga dobrog na ovom našem Balkanu – poručuje Reko koji je u rodnom selu, na zgarištu kuće, podigao spomenik svojoj svirepo ubijenoj majci i obitelji. Ne mrzi nikoga.
– Moju baku u Drugom svjetskom ratu spasio je Srbin, mene je spasio Srbin, moja majka okupljala je susjede i Bošnjake i Srbe, a ubijena je od zločinaca. Ali za to nije kriv čitav srpski narod. Sjetio sam se nje... uvijek bi mi govorila: "Amire, budi to što jesi, onakav kakvim te tvoja majka odgojila." Nisam nikakav heroj, samo sam bio čovjek.
Nominacija za Nobela
Nakon što je i službeno nominiran za Nobelovu nagradu za mir, krenula je lavina afirmativnih, ali i negativnih natpisa o Rekinu djelu. Oni koji su ga nominirali za njega tvrde da je čovjek za primjer svima, dok ga pojedinci iz njegova bošnjačkog naroda stavljaju na stup srama.
Prošle godine Gradsko vijeće Goražda proglasilo je Reku 'personom non grata'. Kao razlog za takav potez navodi se "iznošenje neistina, bacanja ljage u medijskim istupima na istinske branitelje ovog prostora, a samim tim i nanošenja nesagledive štete braniteljima Armije RBiH". "Amir Reko je medijskim istupima već dulji period minimizirao časnu borbu Armije RBiH", stoji među ostalim u Deklaraciji Gradskog vijeća Goražda.
– Živim u Ilijašu, ali ne bojim se ići u Goražde. Da budemo jasni, nije mene strah, ne bojim se otići, ali što mi trebaju neugodnosti od djece koja nisu bila ni rođena kada je rat počeo, ali su im njihovi napunili glavu glupostima. Ovim što rade meni oni nanose najveću štetu upravo bošnjačkom narodu. Zato je ovo za mene težak i opasan put. Bliži prijatelji su mi rekli da se kanim ove borbe jer je to borba s vjetrenjačama i da nitko još nije ispravio krivu Drinu. Ali, ja neću prihvatiti njihovu prljavu igru, hoću se izdignuti iznad toga primitivizma i Bošnjacima koji još nisu progledali i vide samo brda oko sebe pokazati jedan put kako se treba boriti za Bosnu i Hercegovinu koja ne može opstati bez ljudskosti i bez ljubavi. Ništa se ne može na silu. Ne može ni uz pomoć NATO-a jer život na silu, nije život. I opet će ti koji nam budu nametali nešto ovdje otići, a mi ćemo ostati i što smo onda učinili. Uporno nastojim ovom narodu otvoriti oči da ih ne uvlače u nekakav rezervat ovdje. Oni moraju shvatiti da će za 20, 30, 50 godina živjeti s istim tim susjedima Hrvatima i Srbima, a ne da ih nekakva grupa uvlači u islamsku državu i ovdje od nas prave teroriste. Zato bi trebalo u svim knjigama više pozornosti posvetiti ljudima koji su ljudskim djelima, a ima takvih jako mnogo na ovim prostorima, pokazali čovječnost. Ja nisam odlučivao što ću biti i gdje ću se roditi, ali cijenim ono što me majka učila i kako me je odgojila i tako respektiram sve svoje prijatelje i u Hrvatskoj i Srbiji – poručuje Reko.
Iako je gradonačelnik Goražda Ernest Imamović odluku svog Gradskog vijeća nazvao ishitrenom, ona nije povučena, nego je i dalje službeno na snazi.
Hoće li Reko postati nobelovac, doznat ćemo uskoro, ali da bi njegova priča i poruka dobro došle u vrijeme kad BiH potresa jedna od najvećih političkih kriza, u to ne sumnjamo. Da je on čovjek koji zaslužuje Nobelovu nagradu za mir, smatraju inicijatori njegove nominacije – prof. dr. sc. Simo Bozalo, prorektor i profesor na sveučilištu u Bijeljini, prof. mr. sci. Marjan Hajnal iz Tel Aviva, prof. dr. Sabahudin Hadžialić sa sveučilišta u Akurdiju u Indiji i sveučilišta u Rimu, prof. dr. Bojan Pajtić s Pravnog fakulteta u Novom Sadu kao i grupa profesora sa sveučilišta diljem Srbije.
– Gospodin Reko je kao rijetko tko pokazao prisebnost, čojstvo i humanost u ratnom vihoru, kada se gubio razum, a rasuđivanje bilo pomućeno. Amir Reko je, unatoč svojoj osobnoj tragediji i tragediji naroda kojem je pripadao, napravio herojski, ljudski čin i veliki podvig te spasio nedužno srpsko stanovništvo, izlažući se smrtnoj opasnosti jer je stao u njihovu obranu. Malo je bilo takvih ljudskih, herojskih pothvata u minulom tragičnom sukobu naroda u BiH – kazao je za DW prof. Simo Bozalo.
No, to i nije kraj za njegove argumente. Prof. Bozalo ističe da se i od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma Reko zalaže za povjerenje i razumijevanje među narodima u BiH.
– Nepokolebljivi je borac i uspješno radi na svojoj zamisli i bori se za mir u BiH, ali u svome djelovanju ima strahovito velike otpore od vladajućih nacionalističkih stranaka i pojedinaca jer je u BiH još uvijek aktualna zapaljiva retorika uz pomoć koje aktualne vladajuće stranke ostaju na vlasti. U prilog tome ide i to da je SO Goražde sramno i skandalozno proglasila Amira Reku, personom non grata u Goraždu – govori prof. Bozalo.
Profesor Marjan Hajnal iz Tel Aviva kaže da se nekoliko puta susreo s Rekom tijekom njegova boravka u BiH. "U razgovoru s njim mogao sam se uvjeriti da se radi o čovjeku izvanserijskog formata po pitanju karakternosti, plemenitosti i izvorne bosanske duševnosti. Iz njega zrače dobrota, čast i čestitost, hrabrost i odlučnost. Za pokazanu humanost i poštovanje Ženevske konvencije o pravu ratnih zarobljenika, kad je u iznimno složenim uvjetima i najosjetljivijem trenutku sačuvao razum, pružio je fantastičan primjer pravog 'čojstva i junaštva'. Prema mom dubokom uvjerenju i intuitivnom osjećanju, Amir Reko je zaslužio da bude nominiran za Nobelovu nagradu za mir", obrazlaže prof. Hajnal.
No i on ne propušta podsjetiti na, kako je kazao, nacionalističku hajku koju vode pojedine skupine u BiH. "Reko je izdržao rat, preživio dostojanstveno gubitak najmilijih članova obitelji. Zasigurno nije zaslužio da se protiv njega povede hajka s namjerom da se ušutka jer posjeduje dokaze o počiniteljima ratnih zločina. On treba svugdje biti počasni građanin, a ne 'persona non grata'", zaključuje Hajnal. Profesor Sabahudin Hadžialić kaže da je Reko "kao primjer neželjene istine koja ne boli, već liječi", imao priliku za osvetu nad drugim i drukčijim, ali je nije izvršio zbog vlastite čovječnosti.
Vrlo zanimljivo pojašnjenje dao je i novosadski profesor Bojan Pajtić u kontekstu veličanja osoba osuđenih za ratne zločine.
– Amir Reko je čovjek čiji lik nećete naći ni na jednom muralu, čije ime nikada neće osvanuti na transparentu neke navijačke grupe, osoba koju nijedna ekstremistička organizacija širom zapadnog Balkana neće nazvati herojem. A Amir Reko je upravo to. I u trenutku najsnažnije duševne boli jasno je razlikovao dobre od loših ljudi, nijednog trenutka ne identificirajući ubojice s nevinim sugrađanima druge nacionalnosti – kaže prof. Pajtić za DW.
"Činom predlaganja Amira Reke za ovo prestižno priznanje odajem počast njegovoj majci Azizi i desecima tisuća nevinih Bošnjaka, Srba i Hrvata stradalih u ratu na teritoriju BiH devedesetih godina prošlog stoljeća", riječi su profesora Pajtića.
– Nominacija je velika čast, ali prije svega to je nominacija svim znanim i neznanim ljudima od kojih nažalost većina danas nije živa i koji su dali svoje živote za obranu najsvetijeg – čovjeka. Ovi ljudi što su nominirali mene za Nobelovu nagradu za mir, a koja je potvrđena, u biti su tim činom nominirali sve dobre ljudima iz regije iz Hrvatske i BiH i Srbije, da se dobro isplati. Da nas dobro treba voditi, pa neće nas zlo i mržnja valjda voditi – kaže Reko.
Jaka konkurencija
Bila bi dobra stvar da Reko dobije Nobelovu nagradu za mir iako je konkurencija za to iznimno jaka. Tu su uz ostale institucije poput NATO-a, Svjetske zdravstvene organizacije, WikiLeaksa, Suda u Haagu, osoba kao što su papa Franjo, Greta Thunberg, Svetlana Tihanovska, Aleksej Navaljni i dr. i ostaje malo prostora za nekog malenog Amira Reku iz nekog bosanskog sela i da su mu male šanse. Ali i mali ljudi mogu poslati velike poruke. I zato je Rekina priča od velike važnosti za sve ljude ovdje i svijet je treba čuti.
– Ja trpim te posljedice svakodnevno. Iako mene nije nitko fizički napao nosim bol u duši. A Bošnjaci su ovu moju priču mogli iskoristiti za primjer kako se radi o uistinu poštenom i vrijednom narodu. Mogli su snimiti film i svijetu reći: pogledajte dušu bosanskih Muslimana, ovakvi smo vam mi – Omer, Amir, Haso, Huso, nebitno. Mi smo jedan plemenit i pošten narod kakvi su i svi ostali naši narodi koji ovdje žive. I da mi nismo nikakvi teroristi ni ti zločinci kakvim nas žele prikazati. Nego plemenit narod koji je spreman poginuti za drugoga. Ali ne. Pojedinci koji vode politiku stavili su svoj osobni interes iznad svega i države i naroda i mene pokušavaju ocrniti kao nekog izdajnika i kao nekog tko kvari ugled Armije BiH. A to nema veze ni s čim. Uopće me ne zanima kako se vojske zovu, ja kvarim ugled svakog onog koji se drznuo podići ruku na nejač, onoga koji je podigao ruku na ženu i slabijeg od sebe jer to nisu nikakvi heroji i nikakvi vojnici. Bez obzira na to kakve kape nose na glavama. Takvih se ljudi – izroda iz naših naroda – moramo otarasiti i oni ne mogu biti vođe – poručuje Reko.
Na njegovu žalost, ovdje i dalje prolazi ta priča i sole se rane. Kako se bliže izbori, ponovno pojedinci zveckaju oružjem i manipuliraju žrtvama. Trideset godina nakon rata i dalje se veličaju oni koji su živote oduzimali, a ne oni koji su ih spašavali.
– Kažu, gledaj ti onoga Reke, on bi opet s Hrvatima i Srbima. I to rade jako bezobrazno i nekorektno. Time zapravo uništavaju BiH. Na kostima ljudi koji su pobijeni grade se politički položaji. Mene to jako boli jer sam i sam doživio jednu takvu tragediju. Možda ljudi nisu toliko jaki pa će pokazati želju za osvetom, a ja im želim poručiti da, što god učinili, svoje mrtve ne možete vratiti. Ja ne mogu vratiti svoju majku, ali mogu joj svojim primjerom podići najveći spomenik. Pa zar ima išta ljepše? Tako i vi možete svojim majkama. Napravio sam samo ono što bi svi trebali napraviti i ne osjećam se herojem, ali želim da generacije koje dolaze ovo shvate kao poruku kako trebamo biti ljudi i živjeti normalnim životom. Trebamo učiti iz prošlosti, ali moramo gledati u budućnost. Ja ne vidim drugog puta, jer svi ćemo mi na ovom Balkanu imati problema u budućnosti i ostat će sve pusto. Eto, vidite kako odlaze ljudi iz Bosne pa i iz Hrvatske, kad nam odu djeca... što će nam zemlja kad nemamo naroda – kaže.
Reko, nedugo nakon rata s obitelji odlazi u Kraljevinu Dansku jer se u BiH osjećao – nepotrebnim i suvišnim. U Danskoj počinje novi život kao uspješan biznismen, koji je poslije pokušao nastaviti i u BiH kada se vratio 2008. godine, ali je naišao na probleme. U međuvremenu osniva Most 21, narodni pokret koji okuplja ljude poput njega. Otvoreni su za sve koji prihvaćaju temeljna načela i misiju ovog političkog subjekta, a to je uzajamna suradnja i pomirenje. O Amiru Reki prije dvije godine snimljen je dokumentarac pod nazivom "Makedonac". Radnja je govorila kako je kao 29-godišnjak u prvim mjesecima rata u BiH preuzeo obranu tada već otpisanog Goražda, posljednje bošnjačke enklave uz Drinu, i uspio ga spasiti.
Nobelovac s Drine
Unatoč svemu, ipak, na nikad nije izgubio vjeru u čovjeka i njegovo poštenje.
– Neka budu sigurni da ja neću posustati. Snagu mi daje moja pokojna majka i na ovaj način podižem spomenik njoj i svim drugim majkama. Uvijek sam i dok god budem živ prvo ću gledati čovjeka, a onda vjeru, naciju... Ako se dogodi da dobijem Nobelovu nagradu za mir, to je sigurno jedan znak da Europa i svijet žele dobro ovim prostorima i našim narodima – zaključuje na kraju ovaj velik i hrabar čovjek.
Reko bi tako postao drugi nobelovac s Drine, a BiH bi nakon Andrića i Preloga dobila još jednog velikana.
