Bošnjački udžbenici iz povijesti za osnovne i srednje škole prikazuju osmanlijsku vladavinu u Bosni i Hercegovini kroz ružičastu prizmu, nasilni prelazak na islam (nar. poturčivanje) dragovoljnim, a zajednička im je nit negiranje hrvatskog i srpskog identiteta. Sastavni je to pokušaj izgradnje/utvrđivanja vlastitog identiteta koji se pak realizira na krajnje problematičan, konfliktan način, hraneći nacionalističke narative i produbljujući podjele. Jedna od najočitijih teza koja izaziva kontroverze jest tvrdnja kako su pripadnici Crkve bosanske "dragovoljno" prešli na islam, dok se postojanje Hrvata i Srba na tom području negira ili minimalizira do 19. stoljeća. Takav narativ, temeljen na selektivnom prikazu povijesnih činjenica, upućuje na duboko ukorijenjenu mitomaniju i pokušaj reinterpretacije povijesti u svrhu izgradnje nacionalnog identiteta.
Prijeporni udžbenici
Prema analizi koju je objavio Ivica Radoš, u udžbeniku za 2. razred gimnazije, autori Esad Kurtović i Samir Hajrulahović definiraju Crkvu bosansku kao povlaštenu od velikaša i bosanskih vladara te sugeriraju da su "krstjani" prihvatili islam drage volje. Također, u udžbeniku za 3. razred gimnazije s povijesnom čitankom autori Vahid Smriko i Aladin Husić analiziraju daljnja osmanlijska osvajanja i položaj nemuslimanskog stanovništva, pri čemu se implicira da su Bošnjaci muslimani postupno prelazili na islam uklapajući se u osmanlijski feudalizam. Posebna je priča romantiziranje i osjećaj žala za propalim Osmanskim Carstvom. Takve interpretacije povijesti izazivaju kontroverze i optužbe za povijesni revizionizam jer zanemaruju prisutnost Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini prije 19. stoljeća te romantiziraju proces islamizacije koji je često bio obilježen prisilom i represijom. Osmansko Carstvo osvojilo je Bosnu 1463. godine, a taj događaj označio je početak stoljeća vladavine obilježene centraliziranim sustavom vlasti i provođenjem šerijatskog prava. Proces islamizacije odvijao se kroz niz čimbenika, uključujući političku i društvenu prisilu, ekonomske povlastice za muslimane te represivne poreze poput džizije, koja je opterećivala nemuslimansko stanovništvo. Nisu nepoznati ni metode nasilja, ubojstava, pljački, otimanja djece radi slanja u janjičare... Tvrdnja da su pripadnici Crkve bosanske dragovoljno prešli na islam ignorira složenost povijesnih okolnosti. Pripadnici Crkve bosanske, često nepriznati ni od Katoličke ni od Pravoslavne crkve, bili su marginalizirani i podložni pritiscima. No, bili su sasvim marginalni dio društva i ne postoje dokazi o masovnosti heretičke Bosanske crkve. No, općepoznato je da islamizacija nije bila samo duhovni izbor, ona je za mnoge značila opstanak u društvu koje je kažnjavalo nepokornost. Povlastice poput oslobađanja od poreza, društvenog statusa i sigurnosti za obitelj bile su često presudne za prelazak na islam. Bilo je to pitanje opstanka ili smrti.
Izgubljeni identitet
Prisilna konverzija, konfiskacija zemlje i uvođenje devširme (regrutacija kršćanske djece za službu u vojsci i administraciji) bile su ključne značajke osmanske vladavine. Teza o dragovoljnom prelasku na islam dodatno je problematična jer implicitno poriče osobne tragedije i kolektivnu patnju tisuća obitelji koje su izgubile svoj identitet, vjeru i zemlju. Povijesni izvori jasno upućuju na to da je veliki broj ljudi prešao na islam kako bi izbjegao represiju ili ekonomsko iscrpljivanje. U tom svjetlu takvo "dragovoljstvo" ne može se smatrati istinskim izborom. Slični procesi nisu jedinstveni za Bosnu i Hercegovinu, mnoge države, naime, koriste povijesne mitove kako bi izgradile nacionalnu svijest. No, problem nastaje kada se takvi mitovi koriste za poricanje povijesnih činjenica i delegitimizaciju drugih naroda. Umjesto da povijest služi kao alat za razumijevanje zajedničke prošlosti, ona postaje sredstvo podjele, izvor novih nesporazuma i sukoba. BiH je tijekom stoljeća bila dom različitih naroda i vjera, a razumijevanje te složenosti ključno je za izgradnju stabilne budućnosti.
