Prema posljednjem popisu stanovništva, u Glamoču je zabilježno nešto više od četiri tisuće stanovnika, pola od toga živi u samom mjestu, druga polovina po selima na periferiji ove općine.
Jedni žive, drugi preživljavaju
Mjestom dominiraju ruševine, a na prilaznim cestama zlokobna minska polja, kao da je rat tek završio. Najviše od svega ima tanjura satelitskih antena, kao da ih je više od stanovnika ovog zaboravljenog mjesta. Umirovljenik Miloš Papić za klix.ba je kazao da se živi i preživljava po zakonu “kako tko”. - Većina živi loše. Prirodni resursi, posebno šumsko bogatstvo, nisu u rukama lokalne samouprave, drže ih ili privatnici ili više razine vlasti. Zdravstvena zaštita je loša, često su pokvareni i neki osnovni instrumenti pa moramo ići do Livna - priča Papić. U Glamoču, baš kao i u ostatku BiH, posebno je izraženo iseljavanje stanovništva. - Solidno žive ljudi koji se bave poljoprivredom, poznat je glamočki krumpir. Postojala je nekad otkupna stanica koja je otkupljivala cjelokupan urod glamočkog krumpira. Prije rata u Grčku se znao unaprijed prodati cijeli godišnji urod. Poslije je to privatizirano, sada zemljište leži napušteno, a treba zapošljavati najmanje stotinjak radnika - ogorčen je Papić. U Glamoču većinom žive stariji, mladi odlaze i ne vraćaju se. Perspektiva se može vidjeti u razvoju poljoprivrede i stočarstva, ali danas to nisu privlačne grane za novije generacije, kazao je.
Nedostaje aktivnosti za djecu
Glamoč je mjesto s dvadesetak ugostiteljskih objekata i nekoliko trgovina robe široke potrošnje. Gospođa, koju je upoznala ekipa Klixa, tog dana kaže da se osim hrane i pića ništa drugo ne može kupiti, za olovku ili bilježnicu njezini osnovci idu do Livna ili Drvara. U krugu od sto metara nalazi se šest kladionica. - Imamo dvije srednje i jednu osnovnu školu, ne postoje izvanškolske aktivnosti. Djeca poslije škole mogu samo u kladionicu ili kafić, što dovodi do toga da postanu kockari ili pijanci, drugih opcija u Glamoču nema - zaključila je.•
