Naime, ova 25-godišnjakinja se već godinama bori s anoreksijom, poremećajem prehrane o kojem se nažalost, na našem prostoru ne govori dovoljno ili bolje rečeno, nikako. Upravo iz tog razloga, Petra je javno odlučila podijeliti svoju borbu s ovom bolešću, koja joj je, kako je i sama rekla, oduzela najljepše godine života. Njena knjiga "Gospođica Anoreksija" nedavno je ugledala svjetlo dana i izazvala veliko zanimanje. O knjizi, anoreksiji i svemu što ona oduzima od života porazgovarali smo s Petrom i njenom liječnicom i prijateljicom, Majom Pavelom Dragičević.
Večernji.ba: Petra, Vi ste prva osoba na našim prostorima koja je otvoreno i detaljno progovorila o svojoj borbi s anoreksijom. Što te ponukalo da to učiniš i sa javnosti podijeliš svoju ispovijest?
Petra: Već godinama razmišljam o tome kako bih jednoga dana voljela biti baš ta osoba koja širi svijest o poremećajima u prehrani i općenito o mentalnom zdravlju, ali nisam vjerovala u sebe, pomišljala bih kako su to samo moji snovi te kako ja to ne mogu. Međuti, prije par mjeseci mi se javila moja prva nutricionistica sa kojom sam radila par mjeseci na samom početku moga liječenja te me zamolila da joj pomognem oko nekih pitanja što se tiče anoreksije, kako bi ona mogla pomoći svojim klijentima koji se također bore poput mene. Ja sam se baš zauzela oko toga i pomogla koliko mogu, a nakon toga mi je ona napisala par poruka poput: 'Hej, ti kao velika dijeliš savjete', 'Hvala ti mačko, znaš da sam ti govorila da se ti trebaš baviti s ovim, te da postaneš psiholog samo za ovo. Najbolje pomoći mogu osobe koje su prošle kroz ovo...', na što sam odgovorila: 'Ja bih to rado, samo ne znam koliko vjerujem u sebe da bi mogla nešto takvo postići...'. Ona mi je na to sve rekla 'Vjerujem ja u tebe, tako da u akciju'. Tako sam ja par dana razmišljala o njenim riječima i pomislila kao 'psihologija je teška, ne mogu ja to, ali mogu i moram nešto drugo'. Tako sam uzela jednu večer laptop i krenula smišljati naslove za svoju knjigu, te nakon par dana podijelila svoju zamisao s liječnicom Majom i Bojanom koji su odmah shvatili sve ozbiljno te krenuli sa mnom u ovu avanturu".
Večernji.ba: Što je to zapravo anoreksija i kako je možemo kao laici, prepoznati kod sebe ili kod drugoga?
Maja: Anoreksija nervosa je poremećaj prehrane gdje je cilj postizanje vrlo niske tjelesne težine kroz stroge i vrlo niskokalorične dijete zbog straha od debljanja poradi iskrivljene slike o fizičkom tijelu. Znači, problem je psihološke prirode a ne HRANA kako većina ljudi misli. Anoreksija se lako prepoznaje. Prvi znak je intezivan strah od debljanja koji se lako pretvara u fobiju prema hrani. Po meni takve osobe teže perfekcionizmu i često imaju neki oblik opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Zapravo su to jako povučene i mirne osobe. A što se tiče fizičkog izgleda primijetit ćete jako mršavu i ispijenu osobu koja nosi široku
odjeću.
Večernji.ba: Knjiga "Gospođica Anoreksija" intimna je ispovijest koja je kronološki opisala tvoj put i tvoju borbu s ovim
poremećajem. Što misliš, sada kada s odmakom na sve pogledaš, da je u tvom slučaju bio okidač za pojavu anoreksije i kada si shvatila da je tvoje stanje ozbiljno?
Petra: Istina ovo je intimna ispovijest, čak nisam ni planirala ići ovako duboko. Ne da nisam htjela, nego sam čak i ja izbjegavala suočavanje sa istinom, lakše mi je bilo bježati i potiskivati emocije. Tako da dok sam pisala sve ovo bilo mi je jako izazovno i teško. Mislim da je moj okidač bio odnos sa ocem, kroz moje odrastanje znalo je biti komentiranja izgleda. Nevažno za kilažu nego općenito od stila oblačenja, frizura, zabrane igranja nogometa iako sam bila jako talentirana (ali važnije je bilo da mi se noge ne nabiju kao u nogometaša, i to hoće li netko reći da sam muškara koja se samo sa dječacima igra...) Mislim da su ti komentari bili okidač za pojavu anoreksije u mom slučaju.
Večernji.ba: Majo, i sami ste rekli kako ste se u jednom trenutku života borili s poremećajem u prehrani, no srećom stvari
nisu u potpunosti izmaknule kontroli. Kako ste se Vi s tim izborili i koliko Vam je Vaše iskustvo pomoglo u tom prvom pristupu Petri, jer i sama je napisala da je imala osjećaj po prvi put da je netko zaista razumije?
Maja: Istina i ja sam se u jednom razdoblju života borila s poremećajem u prehrani te mi je to iskustvo puno pomoglo da pristupim Petri na odgovarajući način. Odmah kada sam je prvi put vidjela, shvatila sam o čemu se radi. Bila sam iskrena i direktna, te sam joj otvoreno rekla kroz što sam i ja sama prolazila misleći nemam što izgubiti - ili će pobjeći ili će se otvoriti. Bogu hvala dogodilo se ovo drugo i kliknule smo na prvu.
Večernji.ba: Petra, kako se osjećaš sada kada si sve "stavila na papir", ima li promjena u tvom psihofizičkom stanju? Je li
se imalo promjenio tvoj odnos prema hrani?
Petra: Osjećaji su jako pomiješani. Sa jedne strane osjećam neku tugu i težinu, a sa druge strane sam jako ponosna na sebe. Mogu reći po prvi put nakon dugo vremena osjećam kao da sam nešto uspjela te kao da vrijedim barem malo. Što se tiče moga trenutnoga stanja, tu nema puno promjena pogotovo s hranom. Imam želju da popravim taj odnos, ali ne mogu se pohvaliti da mi polazi za rukom (korak naprijed, nazad dva). Psihički ne znam kako sam, trenutno sam u obavezama oko knjige i promocije pa nemam puno vremena za razmišljati tako da ćemo to vidjeti tek kada se sve malo slegne.
Večernji.ba: Majo, osim kao profesionalac i liječnica, Vi ste Petri pristupili i kao prijateljica te i sada kažete da je gledate kao
treće dijete. Kako je na vaš odnos reagirala okolina?
Maja: To je bilo jako teško objasniti osobama oko nas i često su me ljudi zaustavljali na ulici ili kao slučajno pitali: 'Odakle Vas dvije skupa?' Nisam se puno zabrinjavala oko toga nego bih jednostavno odgovorila da nas je svemir spojio s razlogom. Nisam do sada naišla na niti jedan negativan komentar već su mi ljudi govorili: 'Bravo Majo! Ako joj itko može pomoći onda si to ti'.
Večernji.ba: Petra, kakve su bile reakcije tvojih bližnjih, a kakve javnosti kada je knjiga objavljena? Dobila si i veliku
podršku na društvenim mrežama...
Petra: Što se tiče reakcije mojih bližnjih, iskreno malo mi je o toj temi teško razgovarati, ali evo ako moram odgovoriti, reći ću da s te strane nisam dobila podršku. Nemam puno povratnih informacija, ali sam valjda iznijela u javnost ono što bi 'trebalo ostati među četiri zida...'. Reakcije javnosti i društvenih mreža su me pozitivno šokirale. Dobila sam jako, jako puno podrške. Mogu reći čak od ljudi koje ne znam i koje zapravo nikada nisam ni upoznala, a baš što se tiče toga dijela društvenih mreža bilo mi je najteže za objaviti, jer nikada nisam bila tip za javnost, za običnu fotografiju bi mi trebalo desetak dana da je objavim. a kamo li ovako nešto.
Večernji.ba: Koliko Vam je u ovom procesu značajna podrška supruga Bojana koji se i sam uključio u zadaću i misiju da se
pomogne Petri?
Maja: Moj suprug je moj najbolji prijatelj i moja sigurna luka. Prvi put kada sam s Petrom otišla na kavu upoznala je mog supruga i moju djecu jer sam osjećala da joj kao obitelj možemo pomoći. Ni na trenutak se nisam premišljala oko toga jer oni su moje sve, a mojoj Petri je upravo to trebalo, LJUBAV I ZAGRLJAJ, a kod nas toga ima na pretek. Da Vam budem iskrena, moj suprug je taj koji mi je odmah rekao, kada sam mu ispričala o susretu s Petrom i da mi se javila, da sve ostavim jer trenutno nije ništa bitnije od toga da joj pomognem ili bar popričam s njom. Mislim da sam time sve rekla kakva je on osoba.
Večernji.ba: Petra, unatoč svemu što si prošla i dalje prolaziš, na kraju knjige si pokazala veliko razumjevanje prema svojim roditeljima, jer kako si napisala, nisu znali bolje. Ima li promjena u njihovom odnosu prema tebi nakon što si opisala kako si se osjećala, kroz što si sve prolazila i dalje prolaziš?
Petra: Kao što sam odgovorila u prethodnom pitanju, nemam puno povratnih informacija, ali po ovome trenutno nema nikakvih promjena. Zapravo ima, to da sam nastavila šutjeti sigurno bi za njih sada bilo sve 'mirno i normalno', a ja bih nastavila u tišini mučiti se i biti 'čudakinja koja jede samo palentu i traži načine da izgubi kalorije, umjesto da živi kao svoji vršnjaci'.
Večernji.ba: Majo, što nikad ne bismo trebali reći ili pitati osobu koja se bori s poremećajem u prehrani?
Maja: Gotovo kod svih osoba koje se bore s poremećajem prehrane prisutno je pridavanje velike važnosti težini i obliku tijela, stoga bilo kakvo komentiranje izgleda ne dolazi u obzir. Nadalje, stavljanje naglaska samo na hranu ili bilo kakvo forsiranje vezano za obroke ili namirnice koje su tim osobama 'zabranjene', zatim 'pametovanje' u vezi njihova zdravlja i slično ja ne bih nikako preporučila. Te osobe sve to već znaju ali je poremećaj jači od njih.
Večernji.ba: Koliko ti je susret, rad i prijateljstvo s Majom pomoglo u tvojoj borbi s anoreksijom?
Petra: Susret, rad i prijateljstvo sa Majom, na ovo pitanje što god da kažem je suvišno. To se opisati ne može, mogu samo reći da bih svima u životu poželjela 'jednu Maju'... Sada na stranu sve, stvarno mi je puno pomoglo, od zatvorene, povučene i stidne osobe napravila je ovo od mene. Natjerala me je da joj vjerujem, da ne 'važem' njene riječi i postupke, nego da joj se predam. Mislim da je
to bilo teže odraditi nego završiti medicinu hahahah... Volim je do neba i nazad!
Večernji.ba: Majo, kakva ponašanja treba izbjegavati ako je u našem društvu osoba za koju znamo da se bori s
poremećajem u prehrani?
Maja: Odgovor na ovo pitanje Vam mogu dati preko svoga primjera, a to je da se ponašate kao da te osobe nemaju poremećaj. Bar se ja tako ponašam s Petrom i mislim da idem u dobrom smjeru. Znači jedino što je ja upitam ponekad da li je unijela dovoljno vode taj dan u organizam i kako se osjeća, te mogu li joj ja ikako pomoći. Nikada ne idemo na mjesta gdje se sve vrti oko hrane, većinom se ili šetamo, ili smo na igralištu s mojom djecom ili Petra dođe kod nas. I kada mi jedemo, uvijek joj kažem da zna da bi je ponudila, ali neću dok ona sama ne napravi prvi korak i izrazi želju da jede s nama. Ašto se tiče fizičkog izgleda, ja joj uvijek kažem koliko je lijepa (i iznutra i izvana) jer ona to i jeste samo još to ne vidi, ali polako, vidjet će jednog dana.
Večernji.ba: Petra, koliko je tvoj odnos prema muškarcima, koji je bio narušen zbog situacija s tvojim ocem, drugačiji
nakon što si upoznala Majinog supruga Bojana?
Petra: Pa da se ne lažemo, moj odnos prema muškarcima je i dalje isti. Jedino je Bojan van toga kruga. Mislim ne samo ja, nego bilo tko drugi da ga upozna shvatio bih da se razlikuje od većine drugih. On je toliko direktan da se na njega može čovjek jedino naljutiti ili prihvatiti ono što govori. Ja često ne mogu da se nosim sa tim što mi govori, jer nemam snage da se suočim sa situacijom pa biram ono što najbolje znam 'bježim'.
Večernji.ba: Majo, sama Petra je iskusila na svojoj koži da je naš zdravstveni sustav zakazao što se tiče borbe s poremećajima u prehrani, pa nažalost osobe koje imaju taj poremećaj, gotovo da ostanu prepuštene same sebi ili se moraju liječiti u inozemstvu. Kako to promijeniti i radi li se išta na tom polju?
Maja: Iskreno, ja sam i sama kroz Petrino iskustvo saznala da je naš zdrastveni sustav jako loš što se tiče poremećaja prehrane jer prije nisam imala jako puno doticaja sa istim. Da li se radi na unaprijeđenju toga stvarno ne znam jer kao doktorica nisam usko vezana za tu specijalnost. Ja sam Petri u ordinaciji pristupila kao prijateljica, a ne kao stručna osoba i tako joj i pomažem svo ovo vrijeme. Na pitanje kako se to može promijeniti, odgovor nije jednostavan jer je potreban multidisciplinarni pristup počevši od obiteljskog liječnika, psihologa, psihijatra, nutricioniste te podrška i razumijevanje obitelji i prijatelja koja je u ovome svemu po meni najbitnija. To bi se trebali pozabaviti neki ljudi koji su iznad nas. Nažalost, Petra i ja kao jedinke ne možemo puno uraditi ali ćemo se truditi.
Večernji.ba: Petra, koju poruku bi poslala mladima i svima onima koji se bore s poremećajem u prehrani?
Petra: Moja neka poruka za sve one koji se bore ne samo sa poremećajima u prehrani, nego općenito sa problemima mentalnog zdravlja da nije sramota tražiti pomoć. Nije sramota ići kod psihologa ili psihijatra. Zapravo je sramota da se to smatra tabu temom, po meni onima koji tako razmišljaju u 21.stoljeću je stručna pomoć najpotrebnija. Ja sam se godinama stidjela i skrivala, zato nemojte biti kao ja. 'Ajde da vam ja budem lekcija, te da ne pravite greške poput mene. NISTE SAMI, IMA NAS JAKO JAKO PUNO.
Večernji.ba: Majo, koliko slučajeva ima u našoj okolini, a da ih nismo ni svjesni i što biste savjetovali roditeljima, na koje
znakve kod djece i tinejdžera da obrate pažnju?
Maja: Mislim da osoba s poremećajem prehrane ima jako puno u našoj okolini, ali mi živimo u sredini gdje su takvi problemi sramota i jako malo se priča o tome. Nadodala bih još da živimo u vremenu gdje je idealiziranje fizičkog tijela kroz društvene mreže uzelo jako puno maha tako da ćemo se u budućnosti susretati još više s istim. Za roditelje iman samo jednu poruku, a to je da budu prisutni i da razgovaraju s djecom. Za mene je komunikacija temelj svega i tako se određeni problemi mogu prepoznati na vrijeme i pomoći osobama kojima je to potrebno, a u ovom slučaju to su djeca i tinejdžeri koji su najranjiviji.
Večernji.ba: Petra, što bi voljela, da možeš, poručiti maloj Petri, a što onoj u budućnosti koja će i za nekoliko godina uzeti i pročitati ovaj intervju?
Petra: Maloj Petri bih se prije svega ispričala za sve što sam joj uradila, i jako je zagrlila. Ta mala Petra je bila jako razigrana djevojčica, puna samopouzdanja. Odrasla Petra na mjestu te male Petre ne znam bi li mogla oprostiti tu torturu. A, onoj Petri u budućnosti, ne bih trenutno mogla ništa poručiti, jer sam prestala razmišljati o budućnosti. Odlučila sam živjeti dan za dan pa do
kada i koliko dragi Bog da.
Večernji.ba: Majo, što planirate nakon promocije ove knjige koja je i sama po sebi veliki iskorak u osvještavanju u ovom
poremećaju s kojim se bori sve više mladih?
Maja: Iskreno ne planiramo ništa, idemo iz dana u dan kako bi moja Petra rekla. Na kraju moram naglasiti da je Petra ovo sve pokrenula i ona je bitna u cijeloj ovoj priči, a ja sam je samo malo pogurnula i vjerovala u nju. Biti će onako kako ona želi jer je najbitnije da ona bude bolje i da idemo korak po korak ka njenom ozdravljenju.
