U popodnevnim satima 15. listopada 1958. godine oglasio se središnji alarm za prepoznavanje povišenja radioaktivnog zračenja. Grupa mladih znanstvenika prilikom izvođenja znanstvenog pokusa, ostavila je gumene lutke napunjene fiziološkom otopinom u prostoriju reaktora. Ali, došlo je do nehotičnog curenja radijacije koje je primijećeno tek po količini ozona koja se u međuvremenu stvorila. Šestoro je znanstvenika bilo je ozračeno tek desetak minuta, no dovoljno da prime dovoljno radijacije koja je izazvala teže oštećenje organizma.
Rosanda Dangubić, Života Vranić, Radojko Maksić, Draško Grujić i Stijepo Hajduković, dok je Živorad Bogojević primio malu dozu zračenja. Petoro je mladih znanstvenika, svi između 24 i 26 godina, moralo u Pariz na Institut Curie na liječenje. Nitko u tom trenutku nije znao kolike su im šanse da prežive. Priča je ovo filma "Čuvari tajne" Dragana Bjelogrlića koji se upravo prikazuje u našim kinima s popriličnim interesom. Nije čudo, jugoslavenski nuklearni program vječna je tema s kontinuirano ponavljajućim pitanjem je li Jugoslavija imala namjeru da izgradi atomsku bombu, ako jest koliko su njezini znanstvenici bili blizu. Institut fizičkih nauka Boris Kidrič u Vinči, današnji Nuklearni institut Vinča, smatran je središtem takvih istraživanja i nastojanja. Autor knjige Slučaj Vinča tvrdi i da je slučaj u susjednoj državi nazivan i 'srpskim Černobilom' pokrenuo neke procese na svjetskoj razini.
- Nema nikakve sumnje da se takva nesreća doista dogodila, to je sasvim sigurno. Čak sam i poznavao jednog od ozračenih znanstvenika, ne znam je li živ još i danas, kaže nam iskusni naš nuklearni stručnjak Duško Čorak, osnivač ugledne tvrtke za nuklearnu tehnologiju INETEC. Čorak kaže kako je institut u Vinči bio jedna uzorno organizirana ustanova koju je jednom bio i posjetio. - Bio sam jednom vrlo kratko, no vidjelo se da se drži do razina sigurnosti i da su ljudi jako dobri. Njihovo osoblje je nedavno bilo u posjeti našem institutu, INETEC-u, kako bi razgovarali o mogućoj suradnji u području radiološke zaštite na jednoj velikoj nuklearnoj elektrani. Nuklearni institut u Vinči dugi niz godina pružao je takve usluge i na nuklearnoj elektrani u Krškom. Moguće je da će doći do takve suradnje. Trenutno institut broji oko 800 zaposlenika a među njima ima značajan broj renomiranih stručnjaka. Oni su u državnom vlasništvu i koncepcijski se bitno razlikuju od našeg instituta. Tako se može reći da u području razvoja specifičnih tehnologija, kao što su tehnologije za ispitivanje nuklearnih komponenti, naš institut je daleko odmakao. Oni su usmjereni u najvećem dijelu na teorijska istraživanja ali su prisutni i u gospodarskim aktivnostimam kaže naš sugovornik.
Dr. Čorak naglašava da se u periodu bivše države na institut u Vinči ne može gledati kao na i isključivo instituciju Srbije. - Kada je Jugoslavija odlučila pokrenuti program nuklearne energije, izgrađena su tri instituta, taj u Vinči, Ruđer Bošković u Zagrebu i Jožef Štefan u Ljubljani. U nuklearnom institutu Vinča nisu radili samo Srbi, već je tu bilo i naših stručnjaka iz Hrvatske i drugih republika bivše države. Neki su tamo radili po dekretu bivše države a koji su bili dovoljno kvalificirani da rade na tako osjetljivom programu čiji je osnovni cilj bio ovladati upotrebu nuklearne energije u mirodopske svrhe, kaže Čorak. Često se, dakle, spekulira o tome kako je Jugoslavija radila na atomskoj bombi. - Rekao bih kako je prilično sigurno da je takvih ideja bilo u vojnom vrhu i da je to trajalo, recimo, do silaska s političke scene Aleksandra Rankovića. Možda je i nakon toga u umovima nekih generala ostalo takvih ideja, ali nisu postojali svi potrebni resursi za tako nešto. U tom vremenu institutima na području Jugoslavije nisu bili dostupne tehnologije obogaćivanja urana kao preduvjet za realizaciju takvog programa kaže Duško Čorak osvrčući se i još na neke teorije o jugoslavenskom nuklearnom programu.
- Jedna od tih bila bi ona po kojoj je i Nuklearna elektrana Krško izgrađena između ostalog i zato da bi poslužila u ostvarenju takvog cilja. To bi bilo suprotno brojnim dokumentima koje je Jugoslavija potpisala. Prema mojim saznanjima takvih aktivnosti u periodu realizacije projekta NE Krško, nije bilo. Pogotovo danas to nije moguće, podvukao je, obzirom da institut u Vinči tehnološki nije najsuvremeniji, a osoblje, koliko god predano bilo, moralo bi proći temeljite edukacije za modernije tehnologije. Današnji Institut za nuklearne nauke "Vinča" osnovan je 1948. godine kao istraživački centar za realizaciju nuklearnog programa SFR Jugoslavije. Konkretno, za istraživanje tada najsuvremenijih tema u osnovnim prirodnim znanostima, fizici, kemiji i biologiji.
Zadatak da osnuje institut dobio je profesor Pavle Savić, fizičar koji je pozvan natrad u Jugoslaviju iz Instituta za fizičke probleme u Moskvi, gde je radio u laboratorijama akademika, kasnije Nobelovca, Pjotra Leonidoviča Kapice od posljednje godine Drugog svjetskog rata. Pavle Savić bio je izuzetno ugledan znanstvenik u svjetskim razmjerima, u svojim ranim godinama radio je u Srbiji i Francuskoj i postao jedan od pionira u istraživanju nuklearne fisije. Radio je s Irène Joliot-Curie i Frédéricom Joliot-Curieom na interakcijama neutrona u kemijskoj fizici teških elemenata, a objavili su niz radova 1938. i 1939. Ovo se pokazalo kao važan korak u otkriću nuklearne fisije. Zajedno s Irène Joliot-Curie Savić je bio nominiran i za Nobelovu nagradu za fiziku, ali nagrada nije bila dodijeljena tijekom Drugog svjetskog rata. Istim problemima bavili su se i brojni drugi znanstvenici, uključujući Enrica Fermija, Lise Meitner, Otta Hahna, Fritza Strassmanna i druge, ali je 1944. godine Nobelova nagrada za otkriće fisije dodijeljena samo Hahnu. Kako je bio i simpatizer, kasnije i član, Komunističke partije Jugoslavije u međuratnim godinama, ugled mu je tokom rata rastao te je bio idealnim čovjekom za preuzimanje razvoja i gradnje novog instituta koji je trebao biti jedan od ponosa nove države. Preuzima tu funkciju 1948. godine iako je gradnja instituta počela već godinu ranije.
Autor romana Slučaj Vinča Goran Milašinović spominje da ozračivanje znanstvenika nije bilo nešto novo, jer se to događalo i za Projekta Manhattan u kojem su stvorene prve atomske bombe. I to je sasvim točno, no manji, B reaktor, u Vinči radio je tek šest mjeseci prije incidenta koji je bio prvi te vrste u nekadašnjoj Jugoslaviji. I očekivano, nije se željelo da slučaj izađe u javnost. - Točno je da je tadašnja Jugoslavija skrivala ono što se dogodilo u Vinči i taj zavjet šutnje na neki način traje sve do danas. ’Politika’ i Tanjug su donosili vrlo šture izvještaje o incidentu, ne nazivajući ga naravno tako. Čak kada je, nažalost, jedan od znanstvenika preminuo u bolnici u Parizu, ’Politika’ je samo prenijela kratku vest o tome, bez navođenja uzroka smrti i zbog čega se liječio u Parizu. Ni njegova rodbina nije znala ništa. Iz Pariza su ga dopremili u metalnom kovčegu, porodici je bilo zabranjeno da vide tijelo. Vjerovatno je bio razlog taj što je SFRJ na čelu sa Titom željela da se prikaže svijetu kao jedna napredna i moderna država koja uz pomoć štapa i konpoca stvorila jedan takav nuklearni institut kakav je Vinča. Nije bilo tek tako da jedna mala i siromašna država stvori tako moderan nuklearni institut. S druge strane, samo tri godine poslije akcidenta u Vinči formiran je u Beogradu Pokret nesvrstanih, a politika tog pokreta i atomska bomba nikako nisu išle zajedno, kaže Milašinović u intervjuu za beogradski Ekspres.
U svim javno dostrupnim povijesnim izvorima spominje se šest znanstvenika koji su ozračeni, ali poklapa se tvrdnja o jednom preminulom. Kako nalazimo u istraživanju američkog stručnjaka Jan Jansena, koji tvrdi isto što i Milašinović, pri liječenju ozračenih primijenjeno je presađivanje koštane srži te da je to bila prva takva operacija u svijetu. Za smrt Živote Vranića u Jansenovom se istraživanju spominje kako je uzrok smrti komplikacija s probavnim sustavom. Koštanu je srž od nepoznatih donora primilo pet od šest ozračenih znanstvenika, Vranić je, dakle, preminuo, kod četvorice počelo je brzo poboljšanje stanja. Po mnogima bila je to prva takva transplantacija koštane srži u svijetu, sa srži izuzetom od nepoznatog donora. A nepobitno točno jest da je ozračene znanstvenike liječio osobno Georges Mathé, otac francuske radiobiologije.
Kako bilo, državno je povjerenstvo tadašnje države zaključilo da je do incidenta došlo zbog nepažnje i nediscipline istraživača. Ali su posljedice po ozračene bile dalekosežne. - Jedino je znanstvenica u toj ekipi imala kasnije potomstvo, ostala dvojica njenih kolega nisu mogla imati djecu. Ipak, svi su oni poživjeli dug život, jedan od članova te ekipe je prošle godine preminuo od posljedica zaraze novim koronavirusom, kazao je Milašinović. Naselje koje je Savić bio dao izgraditi odmah pored instituta s namjerom da prostor pretvori u mali grad, tako nekako kao da se radi upravo o Projektu Manhattan, također je primio malu dozu radijacije te je zbog toga i napušten. Prema Milašinoviću upravo je Pavle Savić mogao biti čovjek koji je nagovorio Tita da se odustane od ideje atomske bombe. Jer je je i sam bio protiv. - Zbog toga je bio i smijenjen, a posle njega svi rukovodioci u Vinči bili su postavljani po partijskoj liniji i dekretu. Tu dolazimo do problema stručnosti i politike, odnosno do miješanja politike i partije u stručnost. Upravo je nestručnost bila jedan od glavnih uzroka za incident 1958. i ma koliko veliki stručnjak svjetskog renomea bio Pavle Savić, nije mogao ništa ako je bio okružen nestručnim licima, kazao je Milašinović.
