Nisu razjašnjene sve okolnosti o nedavnoj tragediji utapanja dvojice mladića s tek 17 i 18 godina kod Krapine. Ovo, nažalost, nije jedini fatalni ishod u kojemu unesrećeni u smrtni zagrljaj odvede i osobu koja ga je pošla spasiti. Doc. dr. sc. Ninoslav Šilić s FPMOZ-a Sveučilišta u Mostaru predaje predmete Plivanje 1 i Plivanje 2 koji obuhvaćaju i obuku neplivača, spašavanje utopljenika. Jedan od osnivača, danas trener APK Zrinjski iz Mostara, govori u intervjuu za Večernji list BiH o brojnim opasnostima koje vrebaju ljeti, važnosti plivanje...
Profesore Šiliću, koji su najčešći razlozi za tragedije poput one iz Krapine, u čemu griješe kupači?
Najčešći uzroci utapanja vezani su za precjenjivanje vlastitih mogućnosti slabih plivača ili neplivača, rizično ponašanje kupača, zlouporaba alkohola i zdravstveni problemi. Neznanje plivanja uskraćuje mogućnost uživanja u vodenim aktivnostima kao što su: kupanje, plivanje, ronjenje, veslanje, jedrenje, rafting, vodeni parkovi itd. Želja za ovim oblicima rekreacije veliki je motivacijski čimbenik kod odraslih za učenjem plivanja, ali ponekad želja za jednostavnim osvježenjem u ljetnim mjesecima može dovesti da slabiji plivači ili neplivači zanemare ili zaborave na vlastite sposobnosti te se izlože značajnom riziku za sebe i okolinu. Može se reći da je znanje plivanja preventiva sigurnog boravka u vodi, dok neznanje plivanja može dovesti do najlošijeg ishoda – opasnosti od utapanja.
I u ovome slučaju mladići su se utopili nakon što je jedan imao problema, a drugi je, također, završio fatalno jer mu je pomagao. Što poduzeti, kako, zapravo, pomoći nekome kada se utapa?
Unesrećene osobe u vodi najčešće se dijele na iznemogle ili ozlijeđene osobe, osobe u panici i osobe bez svijesti u vodi. Prvi su najčešće prisebni te komuniciraju i surađuju tijekom akcije spašavanja pa im je potrebna samo mala pomoć. No, osobe u panici izuzetno su opasne za slučajne spasioce. Nekontrolirane su, bore se za život, a može ih se prepoznati po paničnom udaranju po površini vode te uranjanju i izranjanju. Ako nema profesionalnih spasioca u blizini koji će provesti akciju spašavanja, takvim osobama slučajni spasilac prilazi tek kada je procijenio situaciju, obavijestio okolinu da kreće u spašavanje. U tom slučaju najbolje je ponijeti neko plutajuće sredstvo koje se može dodati unesrećenom kako bi se održao na površini vode. To može biti bilo koje sredstvo za zabavu ili rekreaciju u vodi koje se može naći na plaži, kao što su madraci na napuhavanje, jastuci, lopte itd. Mojim studentima uvijek govorim da je jako teško nepripremljen spašavati malo dijete iz vode, a kamoli odraslog muškarca ili ženu. Takvo spašavanje vrlo često dovede do dvostrukog ili čak trostrukog utapanja.
Iako je to danas puno manje slučaj, neki ljudi su neplivači. Postoji li način, metode kako ih osposobiti za plivanje i što je općenito najbolje za djecu da bi proplivala?
Iznenadili biste se koliko puno ljudi danas možemo svrstati u kategoriju neplivača ili slabijih plivača. Osobito je to izraženo u sredinama gdje nema organiziranog sustava učenja plivanja. Srećom, tamo gdje je zakazao sustav, postoje pojedinci koji preko svojih sportskih udruga organiziraju obuke neplivača i škole plivanja. U Hercegovini se sada već tradicionalno organiziraju ljetne škole plivanja u Mostaru, Š. Brijegu, Čitluku, Međugorju, Ljubuškom... u nedostatku zimskih plivališta u tim mjestima. Akademski plivački klub Zrinjski jedini organizira cjelogodišnju obuku neplivača za djecu predškolske i mlađe školske dobi na zatvorenom bazenu sveučilišnog kampusa u Rodoču. Nastavni sadržaji koji se tu koriste vezani su najprije za privikavanje na vodu preko igara, a nakon toga za učenje plivanja metodskim postupcima poučavanja elemenata plivačkih tehnika. Treba naglasiti da plivanje povoljno utječe na rast i razvoj djeteta, poboljšanje zdravlja i psihofizičkih funkcija organizma.
Rođeni Sarajlija, s vezama s Konjicem i Ljubuškim, živite u Mostaru. Jesu li Mostarci, kako sami sebi tepaju, najbolji plivači?
Mostarci su bili tradicionalno dobri plivači u prošlosti, što je vezano za Neretvu i kulturu boravka na rijeci i oko nje. Moj otac i moji stričevi, rođeni Mostarci, svi su naučili plivati na Neretvi. Odmicanjem mladih od rijeke ta tradicija malo se narušila, ali, srećom, posljednjih godina tu su sportske škole i klubovi koji rade na programima obuke neplivača za djecu i odrasle, a koji, u biti, rade posao lokalnih zajednica, čija bi to trebala biti obveza. U Hrvatskoj zakonska obveza lokalnih zajednica je osigurati učenje plivanja za djecu mlađe školske dobi na svome teritoriju. Kako je proces učenja plivanja u negativnoj korelaciji s kronološkom dobi, dobro bi bilo taj proces započeti ranije te ga primjenjivati kao izvanškolsku aktivnost, dakle nevezano za redoviti sat tjelesne i zdravstvene kulture.
U Mostaru djeluju tri plivačka kluba, uz ostale, i Akademski plivački klub Zrinjski u koji ste uključeni. Osvojili ste dosta medalja i priznanja, ali grad nema svoj ozbiljniji bazen. Kakvo bi značenje imala izgradnja jednog takvog sportskog, ali i rekreacijskog objekta?
APK Zrinjski klub je koji postoji od 2008. i kroz njega je prošao veliki broj djece i mladih plivača ne samo iz Mostara već i iz regije. Osvajači su brojnih medalja, a klub se ponosi i s više državnih prvaka u proteklom razdoblju. Bazen na sveučilišnom kampusu u Rodoču dimenzija je 25 x 12,5 metara te pruža odlične uvjete za razvoj plivačkog sporta kroz različite programe škole plivanja i početne natjecateljske korake. No, za ozbiljniji iskorak u natjecateljskom plivanju potreban je 50-metarski zatvoreni bazen, čija gradnja i održavanje zahtijevaju značajna sredstva koja su izvan mogućnosti plivačkih klubova i Sveučilišta. Ta sredstva se ponajprije moraju osigurati iz proračuna lokalnih zajednica, grada i županije.
Jesu li bazen i osnovni uvjeti za rad i treniranje zašto je, primjerice, Amina Kajtaz otišla u Hrvatsku, a slično se događa i u drugim sportovima?
Plivački sport u Banjoj Luci i Sarajevu doživio je najveći iskorak u regiju kad su im izgrađeni 50-metarski zatvoreni bazeni. Plivački talenti više ne moraju ići u druge države kako bi ostvarili svoje potencijale, već imaju najbolje uvjete za rad u svojim gradovima. Upravo to nedostaje Mostaru. Talentirani mostarski plivači, kad dosegnu određenu plivačku dob i staž u plivanju, nalaze se pred prekretnicom: nastaviti se razvijati u nekoj sredini koja ima bolje uvjete za plivanje i školovanje ili odustati od plivanja ili stagnirati. Amina je imala želju nastaviti se razvijati kroz sport i ostvariti se u plivanju, ali valja spomenuti mnoge koji su kao perspektivni plivači odustali od plivanja
Nogomet, košarka ili plivanje?
Kad govorimo o zdravstvenim aspektima sporta, kao rekreacijska aktivnost plivanje je daleko na prvom mjestu.
Plivanje je bio očekivan odgovor, ali zašto biste sad nekome to preporučili, bilo da je u pitanju rekreacija ili jednostavno bavljenje sportom?
Plivanje se smatra jednim od najboljih oblika rekreacije jer se njime ne opterećuju zglobovi i kralježnica te je primjereno za ljude svih dobnih uzrasta. Smatra se jednim od najkompleksnijih oblika vježbanja, osnažuje mišiće cijelog tijela, jača kardiovaskularni sustav, poboljšava fleksibilnost tijela te pozitivno utječe na lokomotorni sustav. Predstavlja spoj aerobnog i anaerobnog načina vježbanja koji ima pozitivne učinke na zdravlje. Koristi se u rekreaciji, rehabilitaciji, prevenciji ozljeda... Rano uključivanje djece u plivanje brojni psiholozi i kineziolozi smatraju opće korisnim za zdravlje i psihofizički razvoj te ujedno jača samopouzdanje i kvalitetnu socijalizaciju djeteta. Pritom se dječje motoričko iskustvo obogaćuje. Budući da dijete pliva u različitim položajima, plivanje pomaže oblikovati tijelo te uskladiti razvoj neuromuskularnog sustava. Korištenje aktivnosti vezanih za vodu poboljšava tjelesnu aktivnost i razvija snagu, koordinaciju, opseg pokreta, percepciju pokreta te mišićnu i kardiovaskularnu izdržljivost. Jedan od rijetkih sportova koji ne predstavlja gotovo nikakav napor za ligamente, hrskavicu i preporučuje se ljudima svih dobi.
Ima se osjećaj kako su u proteklom sustavu djeca, ali i odrasli, bili vitalniji, pokretniji, s puno manje problema vezanih za muskulaturu i kosti. Vi ste u obrazovanju. Zašto je to tako?
Istraživanja pokazuju da su motoričke sposobnosti djece u osnovnim i srednjim školama u regiji slabije iz godine u godinu. Neki testovi motoričkih sposobnosti pokazuju zabrinjavajuće rezultate, a nastavnici i profesori tjelesne i zdravstvene kulture primorani su snižavati kriterije svake godine te smanjivati postotak udjela motoričkih i funkcionalnih sposobnosti u ukupnoj ocjeni iz ovog predmeta. Dva sata tjelesne i zdravstvene kulture tjedno, ako se i provedu, za većinu učenika jedini su organizirani oblik bavljenja tjelesnom aktivnošću, što je apsolutno nedovoljno. Sve se u konačnici svodi na entuzijazam roditelja koji svoju djecu upisuju na izvanškolske sportske aktivnosti. U mnogim zemljama EU-a provodi se od tri do pet sati obvezne nastave sporta tjedno te dodatne obvezne sportske aktivnosti izbornog karaktera poput plivanja, planinarenja, biciklizma... Jedna od mjera je povećanje satnice tjelesne i zdravstvene kulture s dva na tri sata tjedno, bolja kontrola izvođenja nastave TZK-a u osnovnim i srednjim školama te moguće dodatne obvezne sportske aktivnosti u okviru nastave. Preporuka WHO je 60 minuta tjelesnog vježbanja dnevno, od čega smo daleko, ali povećanje društvene svijesti o važnosti tjelesnog vježbanja za zdravlje korak je prema normalizaciji stanja u ovom području.•
