Za ljubitelje prirode, i ne samo njih, jesenski dan kao iz snova. Planinska zaravan Svinjača do koje se provukosmo između Liba i Vrana, ispred je Čvrsnica, u daljini Muharnica…, dva-tri kilometra jugoistočno oveće stado ovaca. Krećemo sporednim putom jer u planinama se zna – gdje je ovaca, tu je i pastira. Sezona planinske ispaše bliži se kraju pa su stada na tzv. jeseništu. Šteta priliku propustiti, piše Večernji list BiH. Zahvaljujući cijenama janjetine s ražnja od 70 KM, ali i medijima, sezonsko stočarstvo izviruje iz tame u koju su ga gurnule modernizacija i globalizacija. Naravno, auto ne može do brežuljka na kojem su ovce pa udarismo posred polja. Ispitivački, ususret nam idu dva oveća psa, nekako se s njima dogovorismo, a pred nas iziđoše Miro Banožić, neobičan planištar (tradicijski naziv za stočare koji u toplijem dijelu godine na planinsku ispašu izgone svoje i tuđe ovce), i njegova desna ruka Zoran Miloš.
- Mi smo mogli zadržavati ovce na jeseništu jer smo malo niže u odnosu na Ljubušu. Po staroj tradiciji, to je bilo do Svete Kate (25. studenoga, nap. a.), znao je i snijeg zatrpati, svakako je bilo. Nismo više mladi, na jeseništu sada držimo ovce do pred Dušni dan (2. studenoga). Kod mene je to na dobrovoljnoj bazi, nekih 90 posto ovaca od ljetnog stada ostaje, što se posebno i naplaćuje. U tom razdoblju ovce se ne muzu, zbog zrele trave dobiju na kilaži, a moji pobravčari (stočari koji daju ovce na ljetnu ispašu) mogu završiti sezonske poslove, a žir i travu prištedjeti za hladnije dane - kaže nam Banožić.
Znamo da se prorijedio broj planištara, koliko ih još drži ovce na jeseništu?
- Mi koji smo malo niže na Svinjači (1200 n/v) uglavnom ostajemo, znam da jedino Blago Karačić ne ostaje. Što se tiče Ljubuše, tu je već manje, a Duvno ostaje, oni su na nižoj nadmorskoj visini.
Ovo je ljeto bilo vrelo i sušno, kako je bilo vama, planištarima?
- Bilo je manjih problema s vodom, ali ne možemo se baš žaliti. Bila je baš suša, ali s proljeća je padalo dosta kiše, tako da nismo morali puno vode dovoziti. Nekako smo prošli, a sada, kad ne pada kiša, i za nas i za ovce je lijepo. Mi ne moramo ustajati rano da bismo ih muzli, za ovce ima paše, rekao bih da se i one opuste na ovoj ljepoti.
Kažu, klima se mijenja. Kako je to, prema vašem iskustvu?
- Klima se iznimno promijenila, snjegova nema ni blizu kao nekad. Gotovo da ne mogu vjerovati da se zimi može doći svojoj kući autom. Mogu reći da se klima promijenila za osamdeset posto. Do polaska u školu cijele sam godine bio ovdje, a poslije sam dolazio na zimske praznike, cijela je Svinjača bila bijela. Pravili smo put životinjama do vode. Snijeg razgrneš lopatom, onda idu goveda, pa kad ona malo "ubiju" stazu, idu ovce. Za stoku nije bilo ispaše, polagalo se ukošeno tijekom ljeta. Ja se ne sjećam da je u to vrijeme bilo kopna u siječnju na Svinjači. Snijeg i samo snijeg.
S obzirom na to da živite u Sesvetama kod Zagreba, dođete li ovdje zimi?
- Dok su djeca bila manja, dolazio sam ponekad, ona su to voljela. Ja baš nemam želju, samo kad se sjetim tih snjegova, ne bih volio biti zatrpan. Ako dođem, ne budem tu, hladno je. Dođem u proljeće, sadim u vrtu krumpir, luk, mrkvu, ciklu. Dok ja to posadim, otopli, a pobravčari počinju s izgonom stoke, onda je Zoran i ja čuvamo, muzemo…
Kronike pišu - nekad je na Svinjači i Poljima, područje oko Blidinjskog jezera, bilo i po 80.000 brava. Stada su se prorijedila, ima li ovaj poziv budućnost?
- Bilo nas je jako puno, sada nas je malo, mladih nema. Možda kad bi društvo malo pogledalo i potpomoglo ovaj posao, mislim da bi bilo i mladih. Meni nikad nitko nije ponudio ni cisternu vode, ako su dolazili, tražili su sira za kupiti. Danas bi se mladima trebalo pomoći jer nema više starih stanova, morali bi sve ispočetka. Za to treba pomoć ako želimo da ova djelatnost ne izumre. To bi bila velika šteta.
Spomenuste - sir se traži.
- Traži se. Prodajem sir po 35 KM za kilogram, proizvodim manje količine jer dajem mlijeko na otkup. Mislim da ću dogodine prodavati sir po 40 KM. Ovčji sir je postao rijetkost. Koliko znam, osim mene, proizvodi ga još samo jedna obitelj. Ostalo su kombinacije kravlji - ovčji. No, svaki je planinski sir, bez iznimke, dobar, ali je isključivo ovčji postao rijetkost.
Je li vas cijena janjetine s ražnja, kad je proljetos obznanjena, iznenadila?
- Ne. Nema nas. Ako se nešto ne poduzme, neće nas ni biti. Zato i kažem da bi društvo trebalo pomoći, zaštititi ovaj posao jer ovo je tradicija. Nekad je bilo kilogram sira, kilogram teletine. Sada se taj omjer promijenio jer sira nedostaje na tržištu... - zaključuje Banožić.
Dok smo s njim razgovarali, Banožićev pomoćnik Zoran Miloš listao je knjigu. Reče nam kako to može sada, ovce su ujesen mirne, dok se u proljeće rastrče pa ih moraš stalno pratiti...
